Boris Dežulović – Ćao, debeli!

Autor: Boris Dežulović, Ugovor s đavlom, Izvor: Novosti

Novinskim kolumnistima parlamentarni izbori najstrašnija su noćna mora, jer svoje kolumne najčešće moraju napisati prije kraja tjedna, ne znajući kako su završili nedjeljni izbori, svjesni da će se njihovo palamuđenje na trafikama pojaviti tek u ponedjeljak, kada rezultati budu dobro poznati, prokomentirani i prežvakani na svim televizijama i internetima, do izlaska novina već gotovo i zaboravljeni. Dovitljiviji i ambiciozniji kolumnist u tom slučaju nerijetko demonstrira svoj izvanredni književni dar, pa prokletstvu izbornog tajminga doskoči kakvom postmodernom metatekstualnom dosjetkom. Što je svakako neusporedivo gore nego da demonstrira nadmoćnu ignoranciju, pa umjesto o izborima piše o nekom društvenom fenomenu, poput, štajaznam, antropološkog problema slobodnog vremena umjetno inteligentne i tehnološki samoubijene civilizacije.

Osim, jasno, ako ga poljubi sreća pa piše za neki od onih tjednika koji ciljaju na vikend-čitatelje i izlaze petkom. Kad kolumnist piše za tjednik koji izlazi petkom, to je upravo savršen tajming: izbori su u nedjelju, u ponedjeljak se znaju rezultati i koalicijske križaljke, pa se u utorak piše kompetentan tekst, da bude predan u srijedu i odštampan u četvrtak. Taman.

Osim, jasno, kad se izbori uglave baš u srijedu. Kad se izbori uglave u srijedu, svi se novinski kolumnisti u državi smiju kolegama iz tjednika, čije će se palamuđenje, shvatili ste, na trafikama pojaviti tek u petak, kada rezultati izbora budu dobro poznati, prokomentirani i prežvakani na televizijama, internetima i svim dnevnim novinama, do izlaska tjednika već gotovo i zaboravljeni.

Osim, jasno, kad izbori srijedom ispadnu parlamentarni izbori u Republici Hrvatskoj 2024. godine.

Kada, naime, izbori srijedom ispadnu parlamentarni izbori u Republici Hrvatskoj 2024. godine, kolumnist ne mora čekati službene rezultate izbora da bi o njima pisao. To je zato što se u Republici Hrvatskoj rezultati parlamentarnih izbora 2024. godine znaju danima i tjednima unaprijed. Ako želite, mogu vam pokazati.

Hoćete? U redu.

Ovaj tekst, na primjer, pišem u utorak, dan prije izbora, ali ne samo da već znam, nego znam već odavno, znam vrlo dobro i znam još vrlije pouzdano: egocentrični, bahati, arogantni, prepotentni i nepodnošljivo samoljubivi debeli narcistički mediokritet iz Tuđmanovog diplomatskog inkubatora, što je cijelu stranku i jato njenih beznačajnih satelita potpisao svojim imenom, zauzevši pola glasačkog listića, na vlastito je opće zaprepaštenje – izgubio izbore!

Čak i ako u ovom času još nije, jer je sinoć, recimo, ispala drama s razlikom u par stotina glasova, pa se još čekaju rezultati glasanja u Cisti Provo, Grudama i Vancouveru, to je samo produžetak agonije: oholi debeli govnar je izgubio, samo mu to još nitko nije javio.

On, istina, još očajnički vrti neke kombinacije, cijelu noć zvao je jadnik strančice i zastupničiće s onim, kako se zove, koalicijskim kapacitetom, ali svaki taj “pretplatnik je trenutačno nedostupan”: napuhani krpelj konačno je i definitivno izgubio, potučen je poput Hajduka, popušio je najstrašnije i u trenutku dok ovo čitate on zajedno sa svojim timom iza zatvorenih vrata smišlja još samo kako da tu stvar nekako objasni biračima, koje je mjesec dana maltretirao svojom posve sigurnom veličanstvenom pobjedom, samouvjerenošću Ivana Pernara u dvorištu neke područne osnovne škole poručujući onom egocentričnom, bahatom, arogantnom, prepotentnom i nepodnošljivo samoljubivom narcističkom mediokritetu iz Tuđmanovog diplomatskog inkubatora da je njegovo vrijeme isteklo.

Onda? Jesam li pogodio?

Naravno da jesam. Rekao sam vam.

Nije, vidite, bilo mnogo dobrih stvari s parlamentarnim izborima u Republici Hrvatskoj 2024. godine, i kad se sve zbroji i oduzme, bila je zapravo samo jedna. A jedna i jedina dobra stvar s parlamentarnim izborima u Republici Hrvatskoj 2024. godine bila je ta što je od dvojice egocentričnih, bahatih, arogantnih, prepotentnih i nepodnošljivo samoljubivih debelih mediokritetskih narcista iz Tuđmanovog diplomatskog inkubatora – jedan morao izgubiti.

Hrvati su navikli na sranja, ničemu se dobrome odavno više ne nadaju, jeftini su stoga za održavanje i malo im za sriću triba: na ovim izborima, recimo, upravo oni su uvjerljivo najveći gubitnici – za takvo predviđanje ne trebaju ni škola, ni pamet, ni Soroseve pare – i ako je igdje postojao nekakav skriveni kut iz kojega su ovi parlamentarni izbori mogli izgledati dobro, bio je to zapravo jedini iz kojega se na izbore uopće gledalo: kut iz kojega su bili viđeni kao izbor između Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića.

Dakako, kad se parlamentarni izbori svedu na izbor između Plenkovića i Milanovića, to znači samo da je sranje u svakom slučaju. Zaboravljate, međutim, da su Hrvati navikli na sranja i da se ničemu dobrome nisu ni nadali: za sriću im je, na primjer, bilo dovoljno samo to da jedan od njih dvojice na kraju izgubi izbore.

I što se onda dogodilo? Jedan je izgubio!

Reći ćete: bravo genije, naravno da je jedan izgubio, jedan je morao izgubiti, ali koji, pametnjakoviću od srijede? Pa rekao sam vam, i zastrašujuće točno i precizno pogodio: onaj egocentrični, bahati, arogantni, prepotentni i nepodnošljivo samoljubivi debeli narcistički mediokritet iz Tuđmanovog diplomatskog inkubatora. Koji drugi?

Iz dana u dan maltretirali su nas, eto, njih dvojica svojom posve sigurnom veličanstvenom pobjedom, svaki od njih samouvjerenošću Ivana Pernara u dvorištu neke područne osnovne škole poručujući onom drugom da je njegovo vrijeme isteklo. “Kod Milanovića je sve fejk. Ako je hrabar, neka izađe na izbore i idemo, tu smo u istom kvartu, idemo tu u prvu jedinicu, ajmo se sučeliti!” kaže tako jedan, “Plenković je gotov, on je politički fejk koji vara hrvatske građane od prvog dana na čelu HDZ-a, čije je vođenje i preuzeo na prevaru, kao oktroirani birokrat!” odgovori onda drugi.

I tako mjesec dana. “Siguran sam da Milanović nikada više neće dobiti povjerenje građana da obnaša bilo koju dužnost!” poruči prvi, “bit će great balls of fire, zbacit ću HDZ i potjerati ih, Plenković leti!” uzvrati drugi. “Milanović je gotov, on ne postoji, odnio ga je plitki potok!” “Plenković je gotov, on ide u Bruxelles naplaćivati ulaz u WC, neka si spremi sendvič!” “Milanović je prestao biti predsjednikom svih građana, i to je kraj svega. Gotovo. Game over”, svisoka onda nabreklih jaja zaključi jedan, “Plenković neće dobiti većinu, ovo je game over”, svisoka na to otečenih jaja zaključi drugi.

“A što se tiče toga tko će biti budući predsjednik Vlade, to sigurno neće biti Milanović, nego ćemo, sa sigurnošću mogu reći, mi predložiti budućeg mandatara, a to bi, prema ozračju koje vidim po Hrvatskoj, trebao biti ja!” samopouzdano na kraju rezultate predvidi jedan, a drugi odmah samouvjereno zaokruži fiks dvojku: “I da bude posve jasno, nakon naše pobjede odstupit ću s dužnosti predsjednika Republike, na toj dužnosti zamijenit će me novi predsjednik Sabora, a to neće biti HDZ-ovac, i kada okupim većinu zastupnika od vršitelja dužnosti predsjednika Republike tražit ću mandat za sastav nove Vlade RH!”

I ako ste ikad u životu popišani i sjebani poželjeli da se zemlja pod vama rastvori – ako ste postiđeni, poraženi i poniženi nekad pomislili da promijenite rod, spol, identitet i adresu, pa nestanete negdje gdje nitko za vas nikada nije čuo – samo zamislite kako se sad, nakon svega, osjeća pokisli debeli govnar dok iznenada sasušenih muda svaljuje odgovornost na birače koji nisu prepoznali njegov politički genij, sarkastično poručujući kako će Hrvatima očito biti bolje s egocentričnim, bahatim, arogantnim, prepotentnim i nepodnošljivo samoljubivim debelim narcističkim mediokritetom iz Tuđmanovog diplomatskog inkubatora.

A debeli govnar koji je pobijedio?

Odmah da vam kažem, ne brinite se, neće ni on dovijeka. Ima u nas dovoljno debelih govnara.

Tekst je prenet sa portala Novosti.