Balkanski ključ za Bijelu kuću

Piše: Muharem Bazdulj

S jeseni 1992. godine, kad se pojavio kao izazivač Georgu Bushu starijem, koji je u svom prethodnom mandatu najprije trijumfalno posmatrao pad Berlinskog zida, raspad Varšavskog pakta i SSSR-a, odnosno pobjedu Amerike u hladnom ratu, pa je kao da to sve skupa nije dovoljno, poveo i rat protiv Iraka nakon iračke invazije Kuvajta, koji je okončao pobjedom, Bill Clinton, činilo se, nije baš imao efikasnu municiju protiv svog protivkandidata na vanjskopolitičkom frontu. Ipak, pošto su tih dana sa svih glavnih televizija svijeta stizali prizori grozota rata u Bosni i Hercegovini, Clinton je optuživao Busha da se nije snašao u toj situaciji, obećavajući ako ne vojnu intervenciju, a ono barem ukidanje embarga za uvoz oružja koji je stavljao omču oko vrata najslabije naoružanoj strani u tekućem ratnom sukobu.

Amerika donijela mir u BiH

Iznenađujuće ili ne, Clinton je pobijedio, mada bi se kao ključni razlog za to teško moglo navesti nezadovoljstvo Amerikanaca vanjskom politikom. Po većini komentatora, i u Sjedinjenim Američkim Državama, kao i bilo gdje drugo u svijetu, ključnu težinu u izbornom procesu igraju unutrašnjopolitički razlozi. Ipak, niko na svom glasačkom listiću ne piše zašto glasa za ovog ili onog kandidata, odnosno ako i piše, taj listić svakako biva nevažeći. U tom smislu, računa se da i vanjskopolitički poeni imaju kakvu-takvu težinu. Uostalom, ako obećanja iz 1992. i nisu jako pomogla Clintonu, četiri godine kasnije, kad je reizabran, činjenica da je Amerika Dejtonskim mirovnim sporazumom donijela mir u Bosnu i Hercegovinu, vjerovatno mu jest donijela neki izborni benefit. Ipak je rezultat ozbiljnija stvar od pukih obećanja. Četiri godine kasnije, Clinton nije imao pravo na novi mandat, no Al Gore jeste, između ostalog, pokušao da se naslanja i na rezultate NATO-bombardovanja SR Jugoslavije, ali je George Bush mlađi, sin čovjeka koga je pobijedio Clinton, odnio trijumf.

I u naredna četiri izborna ciklusa u Americi bilo je raznih inicijativa za zapadni Balkan za koje su ovdašnji analitičari tvrdili da imaju predizborne motive. U većini slučajeva, da ne kažemo baš u svim, to je bilo, u najmanju ruku, pretjerivanje. Ipak, ne treba u tome čitati puku megalomaniju. Često se citira ona rečenica Slavoja Žižeka kojom on opravdava tendenciju koju su pojedini komentatori kritikovali, a ta je da se u većini zemalja svijeta narod više interesuje za američke predsjedničke izbore, nego za izbore u sopstvenim zemljama. Imajući u vidu, napisao je otprilike Žižek, koliko je značajna pozicija američkog predsjednika u današnjem globalizovanom svijetu, zapravo bi svakom punoljetnom građaninu planete trebalo dati pravo da glasa na američkim predsjedničkim izborima. I onda je, kao u nekoj demonstraciji historijske ironije, prva dama Amerike postala Žižekova zemljakinja i sunarodnjakinja Melanija Knaus, u trenutku kad je predsjednik postao njen muž Donald Trump.

Uzdrmana pozicija

Upravo on je prije neki dan ponovo doveo Balkan u fokus priče o predstojećim predsjedničkim izborima u Americi. Sve do pojave pandemije Covid-19, Trump je, kad je riječ o unutrašnjoj politici i ekonomiji, zapravo stajao prilično dobro i mogao je relativno opušteno da čeka novembar 2020. Onda je došla pandemija, pa rasni nemiri i njegova pozicija je odjednom uzdrmana. U toj situaciji dobro dođu i vanjskopolitički poeni. Tako je 13. augusta stigla vijest o normalizaciji odnosa između Ujedinjenih Arapskih Emirata i Izraela, što su Trumpu kao važan diplomatski poen priznali i oni koji ga ne vole. Savezništvo sa Izraelom je u SAD-u, naime, iznad demokratsko-republikanskih podjela. Neke tri nedjelje kasnije na red dolazi sastanak u Bijeloj kući između predstavnika Beograda i Prištine koji je trebao biti održan još krajem juna, ali je tada odgođen zbog podizanja optužnice protiv Hašima Tačija. Tada su se svi čudili oko tajminga, dok sada djeluje da je odgađanje zapravo prvenstveno odgovaralo Amerikancima. Kako sada stvari stoje, djeluje da su i Beograd i Priština ovdje poslužili kao pioni u bliskoistočnoj igri. Nakon velikog uspjeha sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima Trump svom izraelskom gambitu dodaje dva ukrasa. Najprije, Srbija biva prva evropska zemlja koja svoju ambasadu iz Tel Aviva prebacuje u Jerusalim, a zatim dolazi i do međusobnog priznanja Kosova i Izraela, gdje u Trumpovom tumačenju najvažnija činjenica biva to što na Kosovu u većini živi muslimansko stanovništvo, pa cijelu stvar propagandno pakuje u mnogo širi geopolitički okvir. Kakve će biti posljedice na zapadnom Balkanu, teško je reći. S jedne strane, sam Vučić teško da je ikad ranije odigrao toliko “proamerički” potez jer u samom sporazumu ima stavki koje lako mogu da se ne dopadnu što Evropskoj uniji, što Rusiji, što Kini, a dosad se Vučić trudio da prema ovim silama održava ekvidistancu. S druge strane, Priština je dugo bila vašingtonski “libling” na Balkanu, a nije jasno da li se i to polako mijenja. Njima s jedne strane jako odgovara priznanje od Izraela, naročito nakon dugog intervala u kojem nezavisnost Kosova nije priznala nijedna nova važnija zemlja, ali s druge najava da će ambasada Kosova biti u Jerusalimu već je naljutila Tursku. Geopolitičke karte se na Balkanu očigledno opet miješaju. Izgleda da slijede interesantna vremena.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.