Autostrada pakla

17. Septembar 2020.
Dok se samozvani i takozvani zaštitnici bošnjačkih interesa u Sarajevu ubiše lijući krokodilske suze nad odlazećom crnogorskom vladom, jedva da se iko interesuje za najave mogućeg mirnodopskog egzodusa iz Kozarca.
Muharem_Bazdulj-mc.rs
Foto: Medija centar Beograd

U čuvenom i zloglasnom govoru pred Skupštinom Socijalističke republike Bosne i Hercegovine iz oktobra 1991. godine Radovan Karadžić je poručio: “Put kojim vodite Bosnu i Hercegovinu je ista ona autostrada pakla i stradanja kojem su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje.” Autostrada, odnosno autoput ovdje je vjerovatno, između ostalog, trebao da konotira brzinu kojom će sve to da se desi. U trenutku u kojem Karadžić govori, u trenutku prije nego je počelo da se dešava sve ono što će nepovratno obilježiti Bosnu i Hercegovinu u budućnosti, ova zemlja nije imala ni kilometra autoputa.

Takmičenje: Ko će imati više kilometara autoputa

Nekoliko godina nakon rata najprije se počeo graditi autoput između Sarajeva i Zenice. Kad je u mrežu panevropskih koridora uvršten i koridor 5c, u tadašnjim bosanskohercegovačkim medijima to je bio povod za slavlje. Pisane su razne analize o detaljima odabrane trase, nagađali su se vremenski okviri kad bi taj autoput od Save do Jadrana mogao biti završen. On svojim najvećim dijelom prolazi kroz Federaciju BiH, sa vrlo malim posavskim “komadom” koji ide kroz Republiku Srpsku, pa je ovaj entitet neko vrijeme rijetko pominjan u kontekstu autoputeva. To se, međutim, u jednom trenutku promijenilo. Najprije je završen autoput Banja Luka – Gradiška, a zatim se prešlo na gradnju autoputa Banja Luka – Doboj. U jednom trenutku je izgledalo kao da se Federacija i Republika Srpska takmiče koja će imati više kilometara autoputa. To je zapravo bilo dobro. Nakon što je Hrvatska još poodavno napravila impresivnu mrežu autoputeva te u trenutku kada se i u Srbiji autoputevi grade više nego ikad ranije, to je djelovalo kao pozitivna vijest. Uostalom, ko može imati nešto protiv dobrih puteva? Oni skraćuju vrijeme putovanja, čine da bude manje saobraćajnih nesreća, doprinose privrednoj aktivnosti. Kad u jednom od češće citiranih odlomaka iz “Travničke hronike”, mladi konzul Defose govori o Bosni kao “besputnoj zemlji”, to je slika koja asocira na zaostalost.

Važno je, dakle, da se autoputevi prave, ali nije svejedno kuda se tačno prave. Zato su i toliko nezaobilazne rasprave o trasama, da se ne uništava kulturno-historijska baština, recimo, odnosno da nekim ljudima i taj autoput ne napravi više šteti nego koristi. U tom smislu, u kontekstu najavljene izgradnje autoputa Banja Luka – Prijedor, važnog projekta koji spaja dva značajna centra tog dijela Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, iz Kozarca su nedavno stigla upozorenja da namjeravana trasa ugrožava gusto naseljen dio ove mjesne zajednice, kako ističe predsjednica njenog Savjeta Derviša Avdagić, potencirajući posebno naselje Hrnjići: “Radi se o gusto naseljenom dijelu Kozarca. Ako bi ostala ova trasa, autoput bi podijelio Kozarac na dva dijela. Ne pristajemo na to. Prošle sedmice imali smo mirne proteste s namjerom da upoznamo i upozorimo državne i entitetske institucije s našim problemom. Uputili smo dopise na brojne adrese jer se ovo ne može riješiti na lokalnom nivou.”

Sela pusta i kod Hrvata, Bošnjaka i Srba

Priča o Kozarcu je istovremeno i priča o nekim od najstrašnijih ratnih zločina nad civilima koji su se uopšte desili tokom rata u Bosni i Hercegovini, kao i priča o ljubavi prema zavičaju i rodnom kraju, zbog kojih je povratak u ovaj gradić jedan od najmasovnijih i najuspješnijih povratničkih scenarija postdejtonskog perioda. Mnogo je bošnjačkih i hrvatskih sela i naselja u Republici Srpskoj koji su potpuno pusti, kao što je mnogo i srpskih sela i naselja u Federaciji jednako pustih. Sa Kozarcem to nije slučaj i prema Kozarcu bi trebala da se iskazuje posebna pažnja i od vlasti Republike Srpske i od političkih partija u Sarajevu koje nastupaju iz perspektive zaštite bošnjačkih interesa. Problem nije nerješiv; daleko od toga.

Po riječima Derviše Avdagić, poslije jednog od razgovora sa gradonačelnikom Prijedora, izvođačima radova i nadležnim službama stigla su obećanja o pomjeranju dviju petlji, za šta ona kaže da je “prvi konkretan potez, ali nedovoljan”. Mirsad Duratović iz gradskog vijeća Prijedora ističe: “Na udaru je četrdesetak stambenih objekata, uz pedesetak pomoćnih. No, postoji rješenje. Autoput zaustaviti na prvoj prijedorskoj petlji. Da li je pet minuta skraćenja vožnje na autoputu Banja Luka – Prijedor, što podrazumijeva prolazak trase kroz gusto naseljene dijelove Kozarca, i koje će koštati desetke miliona KM, pametan i dobronamjeran potez?”

Samozvani zaštitnici bošnjačkih interesa i Bosne i Hercegovine u cjelini ubiše se posljednjih dana od oplakivanja odlazećeg crnogorskog režima, sarajevsko-kantonalnih dvorskih spletki i ko zna čega još, a na priču o Kozarcu su, čini se, prilično ravnodušni. Sada je vrijeme da se djeluje. Kad se pojavi mehanizacija, već je kasno. Ako već tenkovi nisu uspjeli da od Kozarca trajno naprave ruševinu i Potemkinovo selo, ne smije se dozvoliti da se to dogodi u miru. Ako je ona metaforična autostrada pakla bila smrvila Kozarac u prah i pepeo, a on se poslije, kao poslovični Feniks, ponovo uzdigao, ova stvarna autostrada treba da bude plus za sve, a ne nešto što će biti nož u leđa jednom gradiću i generator njegovog mirnodopskog uništenja.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.