Heni Erceg – Bjesnilo
Autorka: Heni Erceg, Izvor: Heni Erceg, Tačno.net/Mladina
Ima tih zombija na pretek u Hrvatskoj, dokonih i bijesnih, točan je broj teško ustanoviti u masi od pola milijuna čiji broj svaku godinu raste za još koju tisuću, pa se u „prvoborce“ upisuju već i pioniri. I ne treba čuditi kad besposleni, i neobrazovani, i naprasiti, pobjesne, ako se zna da je nulti pacijent – onaj koji zarazu donese u neku populaciju – upravo prvi čovjek vlade i (o)bijesne mu partije.
Teško je nabrojiti sve opasne ispade bjesnila takozvanih veterana koji nasrću na sve alternativne kulturne događaje po dalmatinskim mjestima i gradovima, pa su u Benkovcu, tužnom mjestu na rubu Dalmacije, zombiji čak i fizički nasrnuli na suorganizatoricu festivala „Nosi se“, umiljato je nazivajući kurvom, a sve jer im smeta režiser Oliver Frljić i „njegov film“, mada je riječ o predstavi „Mrzim istinu“ – intimnoj pripovijesti o njegovoj obitelji nakon rata u BiH – koja se trebala izvesti na festivalu. Film, predstava… k vragu i finese, bitno je da ti prokleti ljevičari vrijeđaju domovinski rat i pljuju na njihovu žrtvu, sve to sročeno u teško čitljivim saopćenjima milijun njihovih udruga i zahtjevom za obustavom financiranja dušmanskih kulturnih događaja. Lančana reakcija, nakon odustajanja organizatora od festivala u Benkovcu, bila je brza, dala je krila novim zombijima koji su nakratko svoje „obaveze“ u birtiji i kockarnici u Šibeniku zamijenili olovkom, naoštrili joj vrh, malo pljucnuli u prste i sastavili urbi et orbi saopćenje kojim traže zabranu financiranja FALIŠ-a, renomiranog festivala alternativne ljevice koji se već 12 godina događa u Šibeniku. Jer da su ti ljevičari i antifašisti koji se okupljaju na FALIŠ-u zapravo antihrvati koji preziru njegovo veličanstvo – domovinski rat, i ratove kao takve, te da mlade podučavaju antifašizmu, a koji je, eto, u suštoj suprotnosti s naci-hrvatstvom. Koje je pak njima omogućilo vječno plaćenu dokolicu.
Onda su se šibenskim braniteljima pridružili i oni iz Splita – čiji se dobar dio krvavo borio u „oslobađanju“ stanova srpskih građana u Splitu od njihovih vlasnika – a koji su u desničarsko bjesnilo unijeli novu dozu kretenizma. Od države, naime, traže da smjesta obustavi financiranje svih kulturnih događanja dok se ne usuglase s Deklaracijom o domovinskom ratu, revizionističkim uratkom u kojem se navodi i laž kako Hrvatska nije ratovala u Bosni, premiru od straha da zbog „političkih skupova antihrvatske ljevice naša djeca ne izrastu u antifašiste, da budu bez osjećaja za dom…“. Da ih nekako utješi, prima ih ministar branitelja, slaže se s njihovim zahtjevima za kulturnom revolucijom, oni se pak od srca zahvaljuju nultom pacijentu – premijeru, to jest – što je stvorio „političko okruženje da možemo reagirati“ i što je legalizirao upotrebu naci-pozdrava „Za dom spremni!“ I zaključno, kako i treba, traže da svako „vrijeđanje ili ismijavanje domovinskog rata“ postane kazneno djelo.
Kazneno djelo, međutim, nije jezivi grafit sa smrtnom prijetnjom piscu i novinaru Miljenku Jergoviću, ispisan na zgradi u kojoj živi, a kao direktna posljedica kulturnog terorizma pod patronatom države. Nepismena poruka završava direktivom: „Naša država, naša pravila“, što ju ispisuje „junak“ pod okriljem noći, a nulti se pacijent potom cinično oglasio kako će Vlada nastaviti pridonositi stvaranju tolerantnog ozračja u društvu, „a što se nadamo da će početi činiti i gospodin Jergović“. Savjetuje tako šef vlade oholo, s razine moći, svojim kritičarima kako imaju pisati, a on i njegovi kerberi dozirat će im dozvoljenu količinu slobode.
Ne treba zato za sunovrat Hrvatske u ustaško bjesnilo kriviti samo one dokone, rabijatne lunatike koji odvratnim prijetnjama nasrću na umjetnike, pisce, ljevičare, a sve političke analize o tome inicira li to premijer, e kako bi primirio mahnite desničare u svojoj vladi i partiji, jer on, kao, nije rigidni desničar, posve su nevažne, budući da se sam stavio na čelo pretorijanaca od kojih bi trebalo drhtati sve što u državi ne misli nacionalistički blesavom tikvom.
No, sve je to korak u prazno, u banalno političko ništavilo, budući da iza prokazanih, prijetnjama izloženim, kulturnih radnika ostaju knjige, predstave, filmovi… Za ovom vlašću, pak, ostaje teško oboljela zajednica, impregnirana ideologijom laži nikada završenih ratova i otužni rezultati sitnog autokrate na čelu vlade koji bi okovao svako autonomno mišljenje, poništio demokratske uzuse, mobilizirajući najgore dijelove društva da brane – što? Onaj mračan natpis: „Naša država, naša pravila“. Kao odgovor na rezignirano pitanje u tekstu pisca i novinara Viktora Ivančića: “Je li sloboda toliko bezvrijedna da brigu o njoj prepustimo oslobodiocima?“
Tekst prenet sa portala Tačno.net.
