Eldin Hadžović – Mrtvi se i dalje vraćaju kući

Senajida je Husejin posljednji put vidio u aprilu 1992, kada se nakratko vratio u Srebrenicu iz Zagreba.

– Bio sam slobodan, imao sam slobodne dane. Radio sam u Zagrebu od 1988. godine – kaže. Namjera mu je bila da cijelu porodicu premjesti u Hrvatsku, ali se njegova supruga nije slagala, rekavši da niko ne bi trebao napustiti kuću, makar bila i šator. – Rekao sam da moram ići nazad, imao sam slobodne dane i morao sam se vratiti. Poveo sam starijeg sina Jusufa, tražio sam da ide i Senajid, ali žena je rekla ‘ko će me uslužiti ako nešto zatreba, kome da idem’. S njom su u Srebrenici ostali još i sin Zejad i kćerka Almedina –ispričao je.

Senajid nije preživio opsadu i pad Srebrenice. Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su na području Suljića u oktobru 2010. godine. Imao je samo 19 godina. Husejin, koji danas sa suprugom Almom živi u jednom selu kod Lukavice, priča kako je Senajid sa bratom Zejadom i Alminim bratom pošao šumom, putem na kojem će u zasjedama biti ubijeni mnogi Srebreničani. U jednom trenutku su se rastali, ne znajući da se nakon toga više nikada neće vidjeti.

– Senajid i Zejad su sa bratom od žene krenuli preko šume. Išli su zajedno do Suljića i tu su se rastali. Tu su i pronašli Senajida. Tek sam prošle godine saznao da je identificiran, iako je ta grobnica ekshumirana 2010. – kaže Husejin.

Pored Senajida, ove godine je u Potočarima ukopano još šest žrtava: Hariz Ramiza Mujić, rođen 1976. godine; Fata Huse Bektić, rođena 1928. godine; Hasib Adema Omerović, rođen 1961. godine; Sejdalija Alije Alić, rođen 1961. godine; Rifet Mustafe Gabeljić, rođen 1964. godine i Amir Ibrahima Mujčić, rođen 1964. godine.

Oni su napokon našli smiraj u Potočarima, gdje je do sada ukopano 6.772. Najmanje 8.372 osobe ubijene su u julu 1995., ali oko 1.000 još nije pronađeno.

Kosti pričaju priču

Stotinjak kilometara dalje, u Tuzli, u prostorijama PIP-a (Podrinje Identification Project) forenzička antropološkinja Dragana Vučetić, zaposlenica Međunarodne komisije za nestala lica (ICMP), radi na ozbiljnom poslu identifikacije žrtava. Njen posao je vezan za golemu mrtvačnicu u kojoj su na policama posloženi posmrtni ostaci ekshumirani u masovnim grobnicama diljem Podrinja – procesu koji ni do dan-danas nije završen. Ova rođena Šapčanka, koja i dalje svakoga vikenda putuje kući, posvećeno radi na procesu identifikacije još od 2006.

U prostorijama je zrak težak, miris antiseptika se miješa sa karakterističnim mirisom posmrtnih ostataka, koji je nemoguće opisati, ali ni zaboraviti. Posao se mora uraditi i Dragana je odlučna:

– Mislim da je ovo iznimno važno – kaže ona u razgovoru za Novosti i nastavlja:

– Puno je organizacija uključeno u ovaj proces, koji je na kraju najvažniji za članove porodica. Oni moraju pronaći svoje srodnike, moraju ih sahraniti. S druge strane, važno je i za institucije Bosne i Hercegovine da riješe pitanje nestalih osoba. Do sada smo, kad je u pitanju Srebrenica, pronašli i identificirali oko 80 posto nestalih, i radimo na tome da taj proces dovršimo – objašnjava Dragana Vučetić koja svoj posao opisuje kao traženje istine u onome što je ostalo, a ostale su kosti, ali i, kako kaže, poštovanje prema životima koji su nasilno prekinuti. Njeni pokreti su precizni, gotovo mehanički, dok slaže kosti na stolu, bilježi tragove nasilja, provjerava uzorke.

Kosti stižu iz masovnih grobnica, često fragmentirane, pomiješane nakon premještanja u sekundarne i tercijarne grobnice. DNK analize upoređuju uzorke s bazom porodica. Dragana zna da svaka kost nosi priču, iako se čuva emocija.

– Ovo je više od profesije. To je obaveza prema pravdi – kaže.

Njen rad povezuje šume istočne Bosne s memorijalnim mezarjem u Potočarima, gdje porodice čekaju.

Put smrti i Marš mira

Veliki dio izbjeglica je nakon pada Srebrenice spas potražilo u šumama na putu prema Tuzli, odnosno prema slobodnoj teritoriji. Snage Vojske Republike Srpske pod komandom Ratka Mladića će ih u danima nakon pada Srebrenice goniti i ubijati nemilice, bacajući njihova tijela u grobnice i jame, ili ih naprosto ostavljajući na milost i nemilost vremenu i zvijerima. Kasnije će premještati tijela kako bi sakrili zločin, razdvajajući ih buldožerima.

PreživjeliRamiz Nukić proveo je poslijeratni život tražeći te kosti. Na svom traktoru prelazio je dva-tri kilometra do Kamenice, uklanjao lišće, razgrtao zemlju. Pronalazio je cipele, satove, komade tkanine. Mogao je razlikovati ljudske kosti od životinjskih, iako nikada nije učio anatomiju. Njegov rad pomogao je identificirati desetine žrtava, ali zvanično priznanje nikada nije dobio. Umro je 2022., ostavivši sinu Mirzetu misiju.

Mirzet Nukić stoji ispred svoje kuće, 10. jula 2025., na posljednjoj etapi Marša mira. Više od 6.000 učesnika prolazi pored njegovog dvorišta, na putu od Nezuka do Potočara. Mirzet i njegova porodica nude kafu, lubenice, dinje, kolače. Učesnici, iscrpljeni od tri dana hoda kroz šumske i brdovite predjele, zastaju da se okrijepe. Neki imaju žuljeve, drugi padaju od umora. Medicinski timovi, stacionirani pored kuće, pružaju prvu pomoć. Mirzet gleda kolonu: preživjeli, njihova djeca, stranci, mladi iz cijelog svijeta.

Marš mira, održan od 8. do 10. jula, prati trasu kojom su 1995. hiljade Bošnjaka pokušavale pobjeći do Tuzle. Dionice od 25–30 kilometara su teške, kroz šume i brda. Učesnici nose sjećanje na one koji nisu preživjeli. Među njima su preživjeli sa Marša smrti, ali i mladi iz Bosne, Turske, Evrope. Mirzet, gledajući prema Kamenici, misli na oca.

– Znao je gdje tražiti – kaže on za Novosti. – Ja pokušavam nastaviti, ali nije lako. Posebno mi teško pada što mog rahmetli oca niko nije nagradio. Otkako je on umro, rijetko ko navrati.

Srebrenica je primjer neuspjeha

U julu 1995. Srebrenica je bila UN-ova “zaštićena zona”. Rezolucija 819, usvojena 16. aprila 1993., obećavala je sigurnost. Holandski bataljon UNPROFOR-a, sa 370 lako naoružanih vojnika, trebao je čuvati enklavu. Ali u martu 1995. Radovan Karadžić izdao je Direktivu 7, naređujući Drinskom korpusu VRS-a da “stvori uslove totalne nesigurnosti” za stanovnike. Kada je Ratko Mladić 11. jula ušao u grad, UN nije pružio otpor. “Ovaj grad poklanjamo srpskom narodu”, rekao je pred kamerama, dodajući: “Da se konačno od bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom području.”

Enklava je bila prenaseljena. Desetine hiljada izbjeglica živjelo je u hodnicima, automobilima, školama. Hrane nije bilo, voda iz rijeke bila je zagađena. Temperature zimi padale su na -25°C. Snage VRS-a blokirale su humanitarnu pomoć. Direktiva 7 bila je uvod u operaciju “Krivaja 95”. U narednim danima, preko 8.000 muškaraca i dječaka ubijeno je, 30.000 žena, djece i staraca prisilno raseljeno.

U Potočarima, UN baza je 1995. bila posljednja nada za nekoliko hiljada izbjeglica. Holandski vojnici predali su ih VRS-u. Egzekucije su vršene na fudbalskim terenima, u poljoprivrednim skladištima, uz Drinu…

Human Rights Watch izvijestio je da UN “nije bio spreman za odbranu”, a danas je Srebrenica primjer neuspjeha međunarodne zajednice da spriječi zločin. UN-ova rezolucija A/RES/78/282, usvojena 2024, kojom je 11. juli označen kao Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici, slaba je utjeha.

Simbol nade

U Potočarima, 11. jula, komemoracija počinje čitanjem imena. Sedam sanduka spušta se u zemlju. Najmlađe žrtve, Senajid Avdić i Hariz Mujić, imali su 19 godina. Fata Bektić, jedina žena, imala je 67. Porodice stoje blizu, neke drže fotografije. Husejin miluje Senajidov sanduk, znajući da je to posljednji dodir s njegovim sinom. Molitve ispunjavaju zrak, tihe ali uporne.

Zekira Alić sjedi pored mezara svog muža Munira, uz koji leže njegov otac i dva brata. Nekoliko studentica iz Turske, koje su došle na komemoraciju, sjede s njom. Ne razumiju njen jezik, ali prevodilac prenosi njenu priču. Djevojke plaču, tiho je grle. Zekira govori o Muniru, o životu prije rata, o gubicima koji su uslijedili. Njen glas je miran, ali nosi teret trideset godina.

Hamdija Fejzić, predsjednik Organizacionog odbora, govori:

– Prije 30 godina civilizacija je pala na ispitu čovječnosti. Istinu niko nije uspio zakopati, iako slušamo laži, poricanja i poniženja.” Pozdravlja UN-ovu rezoluciju, ali dodaje:

– Konačna pravda će doći tek kad se svi odgovorni kazne, kada laži budu zabranjene, a istina ustavna kategorija.

Tu je i Graciela Gatti Santana, predsjednica Međunarodnog rezidualnog mehanizma MKSJ, koja ipak tvrdi da postoji nada da je iscjeljenje moguće.

– Nade da će snaga preživjelih i žrtava biti inspiracija – objašnjava ona.

Serge Brammertz, glavni tužilac, dodaje:

– Srebrenica postaje simbol nade jer ste vi nadjačali prošlost i pretvorili je u lekciju za budućnost.

Na komemoraciji je bio i Christian Schmidt, visoki predstavnik u BiH, a tu je došao naglasiti da “negiranje genocida, nacionalno motivisana mržnja i ideje o nadmoći ne smiju imati mjesto u BiH”. Ipak upravo za vrijeme njegovog mandata negiranje genocida, koje je njegov prethodnik uveo u zakon kao krivično djelo, je eskaliralo, postajući dio svakodnevne političke retorike. Slaba je utjeha da je sud BiH do sada donio samo jednu presudu po tom zakonu, doduše još uvijek nepravomoćnu.

Obratio se i premijer Hrvatske Andrej Plenković, riječima da nas “Srebrenica obavezuje da budemo čuvari istine”.

Mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Boris Bojović, koji desetu godinu dolazi na komemoraciju, kaže:

– Ovim genocidom nestala je čitava generacija Bošnjaka. Ovaj zločin nas opominje da nikad ne zaboravimo – rekao je Bojović. Njegove riječi odjekuju grobljem, gdje se molitve nastavljaju. Tabuti se spuštaju u kaburove, zemlja ih pokriva.

Munira Subašić, predsjednica Udruženja Majke enklave Srebrenica i Žepa, stoji uspravno.

– Ako moj sin, kao žrtva, ima ime i prezime, mora i zločinac imati svoje ime i prezime. Postoje presude, postoje dokazi – kazala je Munira Subašić.

Negiranje i činjenice

Memorijalni centar Srebrenica izvještava o narativima koji osporavaju broj od 8.372 žrtve, sudske presude, sam pojam genocida. Revizionisti govore o “antisrpskoj zavjeri”, podrivaju MKSJ i ICJ. U Srbiji i Republici Srpskoj, osuđeni zločinci se veličaju, nacionalistički diskurs širi se školama i medijima. Ovi narativi negiraju sudski utvrđene činjenice, osporavaju identitet žrtava, veličaju zločince.

Jedini političar koji je iz Srbije ove godine došao u Srebrenicu je lider Pokreta slobodnih građana (PSG) Pavle Grbović. On kaže: – Slušao sam dvadesetak govornika, od kojih su neki uspjeli da izbjegnu smrt, a nekima su tih dana ubijeni gotovo svi koje vole, i niko od njih nijednom nije pomenuo ni Srbiju ni Srbe u negativnom kontekstu. Niko od njih nije govorio o “genocidnom narodu” i niko nas nije poprijeko gledao jer smo Srbi – ističe Grbović.

– Takve stvari – kaže on – mogu se čuti samo u prorežimskim medijima, jer na taj način pokušavaju da odbrane sebe od lične političke odgovornosti.

MKSJ u sedam presuda, uključujući i one izrečene Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, potvrđuje genocid. Sud BiH je, pored toga, izrekao još 33 presude, od kojih 17 za genocid. Vujadin Popović, Ljubiša Beara, Drago Nikolić i drugi osuđeni su za organizaciju masovnih ubistava. Pravda je djelimična i nepotpuna, ali proces traje.

U Tuzli, Dragana završava smjenu. Nova vreća s kostima čeka na stolu. Ne zna čije su, ali zna da su nečije. U Potočarima, Husejin stoji pored Senajidovog mezara, sada označenog. Zekira, uz studentice, moli za Munira i njegovu porodicu. Mirzet, kod kuće, gleda prema Kamenici, gdje je njegov otac tražio istinu.

Marš mira je završen, ali sjećanje traje. Od šuma Kamenice do mrtvačnice u Tuzli, od Potočara do sudnica u Hagu, svaka kost nosi priču. Istina, kako kaže Munira Subašić, zahtijeva da zločinci imaju ime, kao što ga imaju žrtve. Srebrenica je podsjetnik da borba za pravdu, istinu i sjećanje nikada ne smije prestati.