Društveni dom u Konjicu i Hegedušićev muzej na Sutjesci

Piše: Dragan Markovina

Pišem ovaj tekst dan nakon godišnjice početka Bitke na Sutjesci, praktično ključnog događaja Narodnooslobodilačke borbe, nakon kojeg je bilo jasno da će partizanska vojska izaći iz rata kao pobjednica. Tekst nastaje i par dana nakon obilježavanja godišnjice Bitke na Neretvi i desetak dana nakon emitiranja druge epizode druge sezone fascinantne dokumentarne serije “Betonski spavači” na HRT-u, posvećene dosezima i današnjem trenutku vrhunske arhitekture socijalističkog modernizma. Oni koji su tu epizodu gledali znaju da je njen dobar dio posvećen Domu kulture u Konjicu i da je vrijedna gledanja, a oni koji nisu mogu je pogledati na portalu HRT-a.

E, sad, nije mi uopće nemoguće zamisliti čitatelja koji se pita zbog čega nas ovaj stalno davi historijom, baštinom, antifašizmom i sličnim stvarima koje bi odavno trebale biti prepuštene zaboravu, a odgovor je vrlo jednostavan. Tri su razloga za to. Prvi je da ovo o čemu danas pišem predstavlja svjetski relevantnu kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine, o kojoj se dugo vremena nije uopće vodilo računa iz razloga što svijest o njenoj vrijednosti gotovo uopće ne postoji. Drugi razlog odnosi se na to da nije riječ isključivo o vrijednostima arhitekture i umjetnosti, nego i društvenim i političkim vrijednostima koje su ih proizvele, a o kojima se danas također gotovo uopće ne govori. Na koncu, treći i ne manje bitan razlog odnosi se na potpunu negaciju ideje javnog prostora koja je prisutna od rata do danas, pa tako čak i kada bi čovjek želio pisati o nečemu novom tog tipa, zapravo ne bi mogao pronaći nijednu reprezentativnu građevinu koja bi uvažila spomenute vrijednosti.

O čemu bi se realno, kao o arhitektonskim i umjetničkim simbolima današnjice moglo pisati? O tržnim centrima i konfekcijskoj arhitekturi namijenjenoj isključivo profitu? Dakle, tekst je očito aktivistički i to ne krije, a namjera mu je propitati mogu li ideje o tome da javne zgrade trebaju služiti zajednici u kojoj su sagrađene i da se ovo društvo iznova može okrenuti budućnosti i modernizmu, kao što je to jednom već napravilo zadobiti pravo građanstva u današnjoj Bosni i Hercegovini? Zdravorazumski promatrajući stvari, ne samo da mogu nego bi i morale, i to uz punu podršku građana. Kad čovjek gleda u kolikoj mjeri je Društveni dom u Konjicu, podignut 1957., izmijenio život tog mjesta i na koji način i danas zajedno živi sa svojim građanima, nađe se pred pitanjem kako je moguće da su brojna mjesta iste namjene danas potpuno zapuštena diljem zemlje, ali i pred još pogubnijim pitanjem, kako to da nijednoj vlasti u posljednjih četvrt stoljeća nije palo na pamet da izgradi nešto slično, bilo gdje?

No, dok Društveni dom u Konjicu figurira kao jedan od svijetlih primjera za ovo o čemu pišem, Hegedušićev Muzej Bitke na Sutjesci je sve do nedavno figurirao kao lošiji primjer. Čitav memorijalni kompleks je desetljećima bio prepušten devastaciji, stihiji i pljački, uslijed čega je tek jedan hotel ostao funkcionalan i sačuvan, dok je sam muzej dugi niz godina bio prepušten vandalima. Oni u stripovskim freskama na njegovim zidovima, ne samo da nisu vidjeli nikakvu ljepotu i umjetničku vrijednost nego su im služili tek kao podloga za ispisivanje stupidnih grafita, često i punih mržnje. Kad je prije nekoliko godina muzej konačno stavljen pod ključ, a prošle godine i obnovljen, stekli su se minimalni preduvjeti za revalorizaciju čitavog kompleksa, koji je još uvijek daleko od obnove, a figurira kao značajan tek za vrijeme obilježavanja godišnjice Bitke i neposredno nakon toga za vrijeme muzičkog festivala. Njegovi potencijali su, jasno, puno veći i samo je pitanje društvene svijesti i političke odluke hoće li se oni ostvariti ili neće.

Iz svega napisanog očito je kako mislim da bi do toga trebalo doći. U konačnici i zbog četvrtog razloga. Naime, i u slučaju Društvenog doma u Konjicu, kao i u slučaju kompleksa na Sutjesci, ali i u slučaju vrijednosti na kojima su podignuti, riječ je o zajedničkoj baštini svih bosanskohercegovačkih naroda i građana, o baštini i porukama koje spajaju, umjesto da dijele, a svi smo svjesni koliko je takvih poruka potrebno danas.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.