Daytonski nesporazum

18. Jul 2021.
Gospodo, ovdje imam jedan zanimljiv dokument koji se, kako vidite, zove "Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini", kolokvijalno "Daytonski sporazum". Na tridesetoj stranici imate "Aneks 4", a na trideset sedmoj "Članak 5., Predsjedništvo BiH", u kojemu je propisan izbor članova Predsjedništva. Jeste li pronašli?
BorisDezulovic
Boris Dežulović (2015). Foto: Štefica Galić / CC 4.0

Piše: Boris Dežulović

Poštovani čitatelji, dobar dan. Osobita mi je čast u današnjoj kolumni ugostiti predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića i predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića. Gospodo, dobar dan i dobrodošli u moju skromnu kolumnu, molim vas osjećajte se kao na Radioteleviziji Herceg-Bosne.

– Dobar dan i vama, pozdrav svim čitateljima.

– Dobar dan i hvala na pozivu.

Moram čitateljima odati malu tajnu: nakon što sam mjesecima uzaludno pokušavao dogovoriti vaše zajedničko gostovanje, pristali ste doći tek kad sam kao temu kolumne predložio položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Gospodine Plenkoviću, vi ste nekidan na Dubrovnik Forumu rekli, citiram: “Ako ima i jedna tema u kojoj postoji suglasje između Vlade i predsjednika Republike, to je ravnopravnost Hrvata u BiH.”

– Dobro, to nisam rekao da istaknem slaganje s predsjednikom, već važnost te agende.

Jasno. Bez sumnje, riječ je o iznimno važnoj temi. Nakon što ste nedavno, na zagrebačkoj konferenciji povodom dvadeset pete godišnjice Daytonskog sporazuma rekli kako, citiram, “Aneks 4 tog sporazuma utvrđuje legitimnu predstavljenost triju konstitutivnih naroda u institucijama BiH”, i kako bi “previdjeti ili namjerno ignorirati taj ključni dio bila ozbiljna greška”, na Dubrovnik Forumu ste istakli, sad ću vas opet citirati, a vi me ispravite ako griješim: “Trebamo se držati slova i zakona Daytonskog sporazuma; moramo naći mehanizme za jamstva Hrvatima da će njihov predstavnik u Predsjedništvu biti legitimni predstavnik Hrvata u BiH.” Gospodine Plenkoviću, je li to točno?

– Zapravo sam rekao jamstva Hrvatima da će njihov predstavnik u Predsjedništvu biti legitimni predstavnik političkih stranaka Hrvata u BiH. Molim lijepo.

Naravno, ispričavam se. Gospodine Milanoviću, vi ste čak i izazvali dosta bure inzistirajući da se odredba o poštivanju Daytonskog sporazuma uvrsti u deklaraciju na posljednjem summitu NATO-a, a ovih dana na turneji po Herceg-Bosni upravo niste mogli dovoljno naglasiti važnost Daytona. Ako dopuštate, sad bih citirao i vas: “Daytonski sporazum u međunarodnom je pravu u rangu radiciranih ugovora, to su ugovori koji se ne mogu tek tako mijenjati. Takvi ugovori se mijenjaju tek u velikim turbulencijama, da ne kažem u ratu.” Jesam li što propustio?

– To je uglavnom to. Dobro, još sam izrijekom dodao kako “Željko Komšić nije predstavnik hrvatskog naroda, jer člana Predsjedništva moraju birati građani hrvatske nacionalnosti. Molim, meni se to čini dosta važnim.

Jasno, jasno. Uglavnom, možemo se ovdje složiti da “Aneks 4 utvrđuje legitimnu predstavljenost triju naroda u institucijama BiH” i kako bi “ignorirati taj ključni dio bila ozbiljna greška”, te da u njegovu duhu treba inzistirati na legitimnom “predstavniku hrvatskog naroda”, odnosno “predstavniku političkih stanaka Hrvata u BiH”, kojega u Predsjedništvo “moraju birati građani hrvatske nacionalnosti”?

– Apsolutno. Sveto pismo.

Vrlo dobro. Gospodo, ovdje imam jedan zanimljiv dokument. Tu su dvije kopije, po jedna za svakog od vas, izvolite. Dokument se, kako vidite, zove “Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini”, donesen u Daytonu, Ohio, 21. studenoga 1995., zbog čega se i danas kolokvijalno naziva “Daytonski sporazum”. Na tridesetoj stranici imate “Aneks 4”, a na trideset sedmoj “Članak 5., Predsjedništvo BiH”, u kojemu je propisan izbor članova Predsjedništva. Jeste li pronašli?

– Šta je ovo, zajebancija neka?

Ne, ne, uopće. Dakle, Daytonski sporazum, Aneks 4, onaj – kako rekoste, gospodine Plenkoviću – “ključni dio”. Eto, tu, članak 5. Jeste? Možete li mi sad, molim vas, pokazati gdje točno piše da hrvatskog člana Predsjedništva kao “predstavnika hrvatskog naroda” – odnosno “predstavnika političkih stanaka Hrvata u BiH” – “biraju građani hrvatske nacionalnosti”?

– Ne razumijem što želite, pa tu lijepo piše, no…

Gdje? Gdje točno?

– Pa tu, mislim… Zoki, reci nešto?

Dopustite da pročitam umjesto vas, nema toga mnogo. Dakle, “Članak 5. – Predsjedništvo BiH sastoji se od tri člana: jednoga Bošnjaka i jednoga Hrvata, od kojih je svaki izravno biran na području Federacije, te jednoga Srbina, koji je biran izravno na području Republike Srpske.”

– Šta, to je sve?

To je sve. I da, ima još paragraf o načinu biranja: “Članovi Predsjedništva izravno se biraju u svakom entitetu (svaki birač glasuje za popunjenje jednoga mjesta).” I to je to. Dakle, da ponovim: gdje ste točno pročitali da Hrvata u Predsjedništvu biraju “građani hrvatske nacionalnosti”, a gdje da ga biraju kao “predstavnika hrvatskog naroda”, odnosno “političkih stanaka Hrvata u BiH”?

– Dobro, kad tako doslovno čitate, naravno da onda, je li, sve je… gledajte: Daytonski sporazum izrijekom propisuje, u smislu da svaki konstitutivni narod, razumijete, inače… je li tako? Gdje sam stao?

Ne znam, po ovome kako piše u samom Sporazumu ispada da je jedini uvjet za hrvatskog člana Predsjedništva da je Hrvat. Nema ništa o “predstavniku hrvatskog naroda” ili “predstavniku političkih stranaka Hrvata u BiH”. Treba samo biti Hrvat.

– Dajte da još jednom pogledam. I što kažete, to je originalni Daytonski sporazum?

Original.

– Ali, ako je to točno, to je skandalozno. Ispada da bilo tko može biti hrvatski član Predsjedništva BiH, važno je samo da je Hrvat! Teoretski, znači čak i Bošnjaci mogu glasati za nekog svog Hrvata. Štoviše, po ovome ispada da Željko Komšić slobodno može biti hrvatski član Predsjedništva! Važno je samo da je nominalno Hrvat. To je strašno!

Slažem se. Zašto, recimo, Milorad Dodik ne bi mogao biti predstavnik Hrvata u Predsjedništvu? Samo zato što je Srbin? To je, eto, ta slavna zapadna demokracija! Ja, istina, ne bih rekao “strašno”, nego “smiješno”, ali razumijemo se.

– Nevjerojatno! Zna li svijet za ovo? Ovo je skandal, tko je ovo sastavio, tko bi ovako nešto uopće potpisao?

Zapravo, potpisao je vaš politički otac, Franjo Tuđman. Evo ovdje dolje, u dnu, pogledajte, između “Izetbegović” i “Milošević”. “Za Republiku Hrvatsku, dr. Franjo Tuđman, vlastoručno.” I znate što je najbolje?

– Što?

– Što?

Tuđman i HDZ to su predstavili kao veličanstvenu hrvatsku pobjedu. U jednom intervjuu 1998. Tuđman je o Daytonskom sporazumu rekao i ovo: “Da nismo bili ratni pobjednici, teško bi nam bilo postići tu političku i diplomatsku pobjedu.” Štoviše, u jednom drugom intervjuu pohvalio se kako je “osobno dao inicijativu za Daytonski sporazum”, pa čak i da su “Hrvati spasili Daytonski sporazum”.

– Ne valjda? Tuđman?

Bogami Tuđman.

– Da, da, razumijem što želite… ovo je sad dosta nezgodno, što ćemo? Zoki? Ti si magistrirao pravo u Bruxellesu, može li se ovo, štajaznam, jednostavno ignorirati?

– Ignorirati?! Treba ga mijenjati, eto što treba! Ja sam siguran da bi predsjednik Tuđman…

Gospodo, ne možete Daytonski sporazum ni ignorirati ni mijenjati. Vi ste obavezni držati se slova i zakona Daytonskog sporazuma.

– Zašto? Pa nije to Sveto pismo!

Možda zato što bi ignoriranje bilo ozbiljna greška. Možda zato što su to ugovori koji se ne mogu tek tako mijenjati, osim u velikim turbulencijama, da ne kažem u ratu.

– Zoki je u pravu, govorite gluposti. Tko vam je to rekao?

Vi, maloprije. Ovo s “ozbiljnom greškom”, “slovom i zakonom” rekli ste vi, a ovo s “turbulencijama” i “ratom” gospodin Milanović. Tu gore, vidite? “Ignorirati taj ključni dio…”, “držati slova i zakona…”, “ne mogu se tek tako mijenjati…”, “u velikim turbulencijama, da ne kažem ratu”…

– Da, da, vidim, ne morate sad… gledajte, rat, rat… hajde da i to demistificiramo, što je zapravo rat?

– Izvadili ste iz konteksta, ovo je skandal! Zoki, hajdemo mi odavde, idemo na TV Herceg-Bosne u Mostar.

Tekst je prenet sa portala Novosti.

Share