Boris Dežulović – Za dom orni!

Autor: Boris Dežulović, Ugovor s đavlom, Izvor: Novosti

Sve sam ja Jugoslaviji u međuvremenu oprostio, i šećerne table umjesto čokolade, i sličicu pomornika iz albuma Životinjsko carstvo, i filmove u bunkeru, i porez na šund za gramofonske ploče, i suca Dušana Maksimovića, i marksizam u školi, i teoriju i praksu samoupravnog socijalizma na studiju povijesti umjetnosti, i cenzuru u novinama i sva ona praćenja, prisluškivanja, isljeđivanja, zabrane i suđenja: sve sam joj, ukratko, oprostio, osim te jedne godine.

Kad ih imaš šezdeset i jednu, ta jedna ne znači mnogo – da nije bilo Jugoslavenske narodne armije, sad bih imao šezdeset i ništa osim Thompsonovog koncerta na Hipodromu propustio ne bih – ali kad imaš devetnaest, u tu si godinu dana propustio sve: i koncert Biškićevih Galebova asfalta u klubu Tehničke škole i Tata-rata-ata-bum Tome Bebića pred zahodom kavane hotela Bellevue, i Erica Claptona i Erica Burdona, i Bergmanove Fanny i Alexandera i Gropovu utrku na Olimpijadi u Los Angelesu, i oba najslavnija Bakina gola: onaj čuveni protiv Sparte u pretposljednjoj minuti drugog produžetka u četvrtfinalu Kupa UEFA i onaj Tomi Ivkoviću iz kornera protiv Zvezde u finalu Kupa, kojega sam, eto, umjesto s ekipom na Poljudu gledao sa stotinu mrkih zvezdaša u kafani Drumski raj u Svilajncu.

Ta je jedna godina u životu muškog mladunca kao deset odraslih: na odsluženje vojnog roka u JNA odlazili smo usred velikog, divljeg tuluma, a godinu dana kasnije vraćali se u opustjele gradove, tražeći društvo koje se u međuvremenu rasulo i razbježalo – prijatelji svatko na svoju stranu, a djevojke na drugim godinama zagrebačkih fakulteta. Da, govorili su tada, to se zove sazrijevanje, dobrodošao u svijet odraslih: Armija je od balavog tebe napravila dovršenog čovjeka i pravog muškarca. A ja bih se pogledao u ogledalo i čestitao generalima. Bravo, majstori. Što bi rekao jedan iz moje generacije: al’ me napraviste, svaka vam čast!

Vojska nas je naučila ustajati u pola šest, pospremati krevete, slagati košulje, ušivati dugmad i prati prljave čarape?! Vrlo dobro: koliko je, zaboga, tako napravljenih muškaraca nastavilo to raditi nakon vojnog roka? Znate li ijednoga? Dobro, osim vojnog obveznika Andreja Plenkovića, on je imao liječničko opravdanje. Što se mene pak tiče, svako od znanja i vještina usvojenih u sivim šumadijskim kasarnama bilo mi je za kurac: nikad prije i nikad poslije u životu nisam kucao Morseove znakove, nikad više u životu nisam se pripit potukao, niti pijan i prebijen u zoru budio u jarku, nikad više nisam četkicom za zube ribao zahod. Jedina korisna vještina koju je moja generacija usvojila na odsluženju obaveznog vojnog roka, jedina koja joj je kasnije trebala u životu, bila je pucanje iz kalašnjikova i prebacivanje s pojedinačne na rafalnu paljbu, a ja čak ni to znanje – kukala mi majka Domovina – nikad više u životu nisam iskoristio.

I ako je zaista od svake one balave mamine maze pred kapijom sive kasarne u nekoj zabačenoj pizdi materinoj Jugoslavenska narodna armija u samo godinu dana napravila rasne, snažne muškarce – dobro, od svake osim Andreja Plenkovića – ako je dakle Armija zaista od mladih mužjaka pravila ljude, možda je ipak bilo bolje da nije: sve one mamlaze s tribina, sve junake crnih kronika, općinskih sudova i sigurnih kuća za žrtve obiteljskog nasilja, sve kasnije korumpirane ministre, mafijaše i kulake, svakog do posljednjeg ratnog zločinca i svakog pojedinačnog ubojicu iz Vukovara, Srebrenice, Ahmića, Varivoda ili Đakovice, sve ih je tih godina u svojim sivim kasarnama napravila JNA. I tko god da je vodio taj pogon za pravljenje ljudi od djece, valja mu stoga salutirati u stavu “mirno”: bravo, majstori. Al’ ste ih napravili, svaka vam čast!

Četrdeset godina kasnije, međutim, Hrvatskoj je uznedostajalo tako napravljenih i dovršenih muškaraca, pa je Vlada premijera Andreja Plenkovića pripremila obrambenu strategiju zemlje i u okviru nje ovih dana donijela zakon kojim se od 1. siječnja 2026. godine ponovo uvodi obavezni vojni rok. Nisu premijer Plenković i ministar obrane Ivan Anušić zadovoljni kvalitetom muškog mesa, raspustila se naša testosteronska mladunčad, pa po cijele dane visi na TikToku, vozi one pederske romobile, okuplja u kojekakve božeprosti nevladine udruge i drogirana baulja po festivalima, a nijedan ne zna ni namjestiti krevet i ulaštiti čizme, a kamoli sastaviti kalašnjikov, prebaciti na rafalnu paljbu i pristupiti uništavanju neprijateljske žive sile i materijalnih sredstava.

Na putu prema tom općenarodnoobrambenom idealu, hrvatskoj vladi stoji, međutim, podmukla zamka građanskog društva, opaki mali virus što podriva same temelje naše obrambene moći – institut prigovora savjesti. Svaka cmizdrava anemična devetnaestogodišnja civilna pičkica koja se boji u rukama držati moćnu skraćenu višenamjensku hrvatsku strojnicu VHS-K što ispaljuje tridesetak metaka u sekundi, plačnim će glasom saopćiti na Vojnom odsjeku kako joj savjest ne dopušta uništavanje neprijateljske žive sile i materijalnih sredstava, i ovi će je odmah osloboditi služenja vojske i dodijeliti za ispomoć nekoj dječjoj bolnici.

Suncetijebem anemično, da je toga bilo u moje vrijeme! Cijela bi strašna JNA bila sastavljena samo od onih mitskih nesretnika iz provincijskih patrijarhalnih vukojebina, što se nisu mogli ni ženiti ni vratiti kući bez ispunjene vojne knjižice kao certifikata svoje muškosti. Prije šesnaest godina, recimo, one posljednje godine obaveznog vojnog roka u Oružanim snagama RH, odaziv muških mladunaca bio je upravo katastrofalan: od dvadeset pet tisuća junoša u punoj snazi da ubijaju i bivaju ubijeni, jedva njih dvije tisuće uzelo je pušku u ruku!

I kako su Plenkovićevi stratezi općenarodne obrane i društvene samozaštite zamislili doskočiti takvom nedostatku militarističkog entuzijazma i iznenada probuđenoj pacifističkoj svijesti kod hrvatske mužjačadi? Skratili su vojni rok na dva mjeseca i ponudili plaću od hiljadu i sto eura mjesečno, plus beneficije kod zapošljavanja! Jadna Hrvatsko, na što si spala! – da ti plaćaš razmaženim mamlazima da te čuvaju i brane, umjesto da oni, što bi rekla pokojna Jugoslavija, tebi vraćaju dug! Pa se poslije čudiš kad razapinju šatore, tražeći penzije, stanove i carinske olakšice za uvoz automobila!

Imam stoga mnogo bolju ideju za našeg premijera i njegovu Vladu: žele li zaista testirati ljubav mladih prema Jedinoj Im I Vječnoj Domovini, ali i napraviti nešto korisno za Nju, neka iz ostavštine pokojne Jugoslavije umjesto obaveznog vojnog roka radije vrate – omladinske radne akcije.

O da, radne akcije: da sva ona golobrada za dom spremna mladež što se na Thompsonovom koncertu na Hipodromu u suzama klela na vjernost Domovini, pokaže tu svoju golemu domoljubav i preko ljeta, dragovoljno i dobrovoljno – dakle bez ikakve obaveze, prisile ili, sakloni Bože, mjesečne plaće, naknada i olakšica – organizirana u omladinske radne brigade obnavlja ljudima kuće nastradale u poplavama i potresima, krči vatrogasne puteve, podiže nasipe, pošumljava goleti i kopa kanale. Da mladi HOS-ovci iz Hrvatskih omladinskih snaga, udarnici iz Omladinske radne bojne Jure Francetić i Omladinske djelatne satnije Rafael vitez Boban, na primjer, na radnoj akciji Hipodrom ’25 nakon koncerta počiste, usisaju i operu cijelu Kajzericu, pa navečer uz logorsku vatru i gitaru zapjevaju “Lijepa li si”, i već zorom za dom orni u autobuse i vlakove, na trasu Omladinske radne akcije Auto-cesta Žuta Lokva – Križišće.

Ja se, pogledajte, naježio i dok sam pisao.

Osim, jasno, ukoliko maršal Plenković ne misli da su ta znanja i vještine, za razliku od pucanja iz višenamjenske strojnice, hrvatskoj mladeži danas za kurac. I da mladi vitezovi nisu Domovini spremni oprostiti ni jedan mjesec, a kamoli tisuću i sto eura. Ukoliko se, ukratko, u Vladi ne boje da hrvatska mladež manje voli Hrvatsku nego što je njihova generacija voljela Jugoslaviju.

Dobro, osim Andreja Plenkovića.

Tekst prenet sa portala Novosti.