Razgovorom o japanskim trešnjama završio je dan malog društva u Haagu uoči dana u kojem će u Amstel biti spuštena urna s pepelom Dubravke Ugrešić. Razgovor je otišao na trešnje možda i u težnji društva da odagna riječi od onog što će se sutra samo dovesti do izraza. U tom izbjegavanju govora doživio sam nešto što bi se moglo zvati kulturnim šokom

"Kapitalizirati domoljubno-šovensku sirovost vlastitoga Biračkog tijela radi neke liberalno-koruptivne limunade i osobnog probitka, to tako dalje ne ide, dragi moj. Ako si uistinu hadezeovac, ako si dostojan ovoga Biračkog tijela, sad je prilika da se autaš. Ili te nema!" reče Biračko tijelo Andreju Plenkoviću

Spuštanje urne i razgovori nakon toga pokazali su da je sjećanje na čin kojim se Dubravka Ugrešić rastala sa životom u Amsterdamu jako svježe i da je jače od polaganja njenog pepela u Amstel. U prizivanju sjećanja na te dane moglo se saznati da nikome od tih ljudi nije poznat slučaj ikoga da je svoj život završio eutanazijom. Dubravka Ugrešić je u tome ne samo jedinstveno hrabra među književnicima, nego i jedinstveno moralna spisateljica