Vakcina dvostrukih aršina

Piše: Tena Erceg

Unatoč tome što je cjepivo protiv Covida-19 pronađeno u rekordnom roku od manje od godinu dana, njegova proizvodnja i distribucija idu sporije nego što je planirano čak i u najbogatijim državama svijeta. Prvo registrirano cjepivo, ono koje proizvodi američka kompanija Pfizer u suradnji s njemačkim BioNTechom, u toj se zemlji distribuira bitno sporije nego što je planirano, dok je u Velikoj Britaniji ministar zdravstva za Englesku savjetovao da se druga doza toga cjepiva ne daje onima koji su prvu već primili, nego drugim ljudima, kako bi se u što kraćem roku zaštitilo što više njih.

Većina siromašnih zemalja, međutim, nema takav luksuz da se brine zbog presporog provođenja vakcinacije jer u njih cjepivo još nije ni stiglo. Procjenjuje se da će za proizvodnju količine dovoljne za globalne potrebe proći između tri i četiri godine, a prema analizi britanske humanitarne organizacije Oxfam, u 70 najsiromašnijih zemalja svijeta cjepivo neće dobiti devet od deset njihovih stanovnika.

Taj će se problem pokušati riješiti putem mehanizma COVAX, koji su u travnju 2020. osnovale Svjetska zdravstvena organizacija, farmaceutske kompanije, znanstvene institucije i filantropske organizacije okupljene u javno-privatnom partnerstvu pod imenom Globalna alijansa za vakcine i imunizaciju (GAVI). Cilj mehanizma je da se cjepivo pravedno distribuira u svijetu radi postizanja kolektivnog imuniteta, jer se jedino tako može zaustaviti pandemija. Prema modelu koji je izradilo američko Sveučilište Northwestern, ravnomjernom distribucijom cjepiva broj smrti od Covida-19 bit će upola manji u odnosu na očekivani broj smrti ukoliko distribucija bude ograničena samo na bogate zemlje.

COVAX-u je dosad pristupilo 190 država svijeta, s namjerom da se tijekom ove godine u 92 siromašne zemlje dostave dvije milijarde doza cjepiva, po cijeni nižoj od tržišne ili besplatno. To bi se trebalo realizirati tako da nijedna zemlja koja se pridružila mehanizmu ne cijepi više od 20 posto svoje populacije prije nego što se taj udio dosegne u svim državama. U drugoj polovici prosinca iz GAVI-ja su objavili da je koalicija putem pregovora s najvećim farmaceutskim kompanijama osigurala nešto više od dvije milijarde doza cjepiva, upravo onoliko koliko si je zadala kao krajnji cilj. No budući da termin “osigurala” podrazumijeva kupnju ili rezervaciju proizvoda putem tržišnih garancija, odnosno obavezujućih ugovora koji se potpisuju prije nego što je proizvod kojim se trguje uopće razvijen, vrijednost COVAX-a zasad je samo teoretski sadržana u njegovom pokušaju da spriječi gomilanje zaliha cjepiva od strane bogatih država koje to rade bilateralnim pregovaranjem s farmaceutskim kompanijama. Štoviše, čak ni samo sudjelovanje bogatih zemalja u COVAX-u ne znači da one istovremeno ne ulaze u takve dogovore i time podrivaju globalnu inicijativu, a taj “vakcinski nacionalizam” motiviran je željom bogatih zemalja da se osiguraju za slučaj da neke od vakcina ne uspiju ili da njihov razvoj ne bude išao zadovoljavajućom brzinom.

Prema COVAX-ovim ugovorima s kompanijama, države cjepivo moraju platiti unaprijed a da ne znaju koje će dobiti i kada će im ono biti dostavljeno, kao i vraćati kredite koje će im kao članica COVAX-a dati Svjetska banka

Prema podacima globalnog regulatornog tijela za zdravstvene proizvode RAPS, krajem prosinca sedam cjepiva imalo je odobrenje za upotrebu, uz ono AstraZenece i Sveučilišta Oxford koje je autorizaciju dobilo ovih dana, dok je šezdesetak cjepiva u nekoj fazi kliničkog ispitivanja. No samo njih 13 razvija se u velim farmaceutskim kompanijama koje imaju dovoljno financijskih sredstava i iskustva u proizvodnji licenciranih ljudskih vakcina, regulatornim procedurama i masovnoj proizvodnji takvih proizvoda.

Prema podacima “brzinomjera” Globalnog centra za zdravstvene inovacije američkog Sveučilišta Duke, do sredine prosinca države su kolektivno već bile kupile čak 8,6 milijardi doza cjepiva, dok se o još 3,5 milijardi doza u tom trenutku pregovaralo. Najveću količinu, 2,6 milijardi, kupile su i rezervirale Sjedinjene Države, čija je vlada ušla u najmanje šest bilateralnih dogovora s farmaceutskim kompanijama. Polovica od toga je već kupljena, a ta je količina dovoljna da se kompletno stanovništvo cijepi četiri puta. Evropska unija ima potvrđenu kupovinu 1,6 milijardi doza, što je dovoljno da se sve stanovništvo cijepi tri puta, dok su Velika Britanija i Kanada kupile po 400 milijuna doza, a imaju 66,6 odnosno 37,6 milijuna stanovnika.

Gledajući raspodjelu kupljenih cjepiva po prihodima država, na najbogatije države otpada 4,1 milijarda doza, na zemlje s višim srednjim prihodima 1,1 milijarda, a na one s nižim srednjim prihodima, u koje spada i Indija, nešto manje od dvije milijarde. Za zemlje s niskim prihodima “ne postoje podaci o direktnim dogovorima s farmaceutskim kompanijama, što sugerira da će se one za pokrivanje cjepivom 20 posto populacije u potpunosti oslanjati na COVAX”.

Kanada i Španjolska najavile su da će putem COVAX-a donirati svoje viškove siromašnim zemljama, no to bi se moglo pokazati kompliciranijim nego što se na prvi pogled čini, jer prema COVAX-ovim ugovorima s kompanijama države moraju same snositi troškove eventualnih nuspojava ili nekih drugih komplikacija, što si većina njih ne može priuštiti. Države pritom moraju platiti unaprijed a da pritom ne znaju koje će cjepivo dobiti i kada će im ono biti dostavljeno, kao i vraćati kredite koje će im kao članica COVAX-a dati Svjetska banka.

Količina cjepiva koju je kupio SAD dovoljna je da se kompletno stanovništvo cijepi četiri puta. Evropska unija ima potvrđenu kupovinu 1,6 milijardi doza, što je dovoljno da se sve stanovništvo cijepi tri puta

Prema izjavi dužnosnika Evropske unije agenciji Reuters, COVAX-ovi aranžmani s kompanijama takvi su da će te zemlje možda morati platiti “vrlo visoku skrivenu cijenu za slučaj da nešto pođe krivo”, zbog čega je i sama EU odlučila da neće kupovati cjepivo putem COVAX-a, iako će donirati novac tom mehanizmu.

Izvršni direktor GAVI-ja Seth Berkley izjavio je da su detalji aranžmana s kompanijama tajni, a vlada Vijetnama, koja je odbila sudjelovati u programu iako ispunjava uvjete, objasnila je da su “bilateralni ugovori s farmaceutskim kompanijama transparentniji nego COVAX-ovi”. Nešto slično dogodilo se i za vrijeme pandemije svinjske gripe 2009. i 2010. godine, pa je WHO u svom izvještaju objavljenom po završetku epidemije napisao da je organizacija imala poteškoća dostaviti cjepivo protiv te bolesti siromašnim zemljama upravo zato što su ugovori s farmaceutskim kompanijama sadržavali takvu odredbu. Većina od oko pola milijuna ljudi koji su umrli od svinjske gripe živjela je upravo u siromašnim zemljama.

Osim toga, i same kompanije već su najavile da će prilikom prodaje cjepiva davati prednost određenim državama. Suosnivač BioNTecha Ugur Sahin rekao je da će Pfizerovo cjepivo prvo ići zemljama koje prve daju regulatorno odobrenje, dok će Moderna najprije namiriti potrebe američkog tržišta. AstraZeneca također će prioritet dati Velikoj Britaniji, jer je cjepivo razvila u suradnji sa Sveučilištem Oxford. Pfizer je, osim toga, Evropskoj uniji svoje cjepivo ponudio po cijeni nižoj od one kakva će biti za američko tržište, također zbog evropskih investicija u ranoj fazi razvoja cjepiva, dok će Modernino cjepivo biti jeftinije u Americi. Cijene cjepiva inače nisu javne, već su slučajno objavljene kada ih je nedavno belgijska ministrica za državni proračun Eva De Bleeker greškom objavila na Twitteru, pa kasnije obrisala.

Jedan od eklatantnijih primjera nepravedne raspodjele cjepiva onaj je Južnoafričke Republike, zemlje koja je krajem godine postala prva afrička država s više od milijun zaraženih zahvaljujući brzom širenju nove mutacije koronavirusa. U toj zemlji 44 tisuće ljudi već mjesecima sudjeluje u kliničkim ispitivanjima za četiri velike multinacionalne korporacije, no kada u tamošnjim tvornicama uskoro počne proizvodnja, sva će cjepiva ići u distribucijske centre u Evropi. Tek sredinom godine očekuje se da dođu i do tamošnjeg stanovništva, a američka kompanija Johnson & Johnson, čije cjepivo proizvodi lokalna tvornica Aspen Pharmacare, obećala je COVAX-u donirati pola milijarde doza cjepiva, no ona ne može garantirati da će ta cjepiva završiti u JAR-u. Sudjelovanje u kliničkim ispitivanjima gotovo je pa tradicija u toj zemlji upravo zato što si tamošnji stanovnici skupe lijekove ne mogu priuštiti, a tako je bilo i 1990-ih, kada su se razvijali lijekovi za HIV.

U Zimbabveu je, primjerice, trebalo 10 godina od izbijanja epidemije kolere da se protiv te bolesti procijepi samo 10 posto stanovništva, dok u Brazilu samo 15 posto ljudi oboljelih od hepatitisa C ima pristup lijeku za tu bolest koji proizvodi američka firma Gilead Sciences. U slučaju Gileadovog lijeka protiv hepatitisa C prepreka dostupnosti je činjenica da je ta kompanija vlasnica patenta, što joj daje ekskluzivno pravo na njegovu proizvodnju. U slučaju lijekova i cjepiva za Covid-19, Južnoafrička Republika, Kenija i Indija tražile su nedavno putem Svjetske trgovinske organizacije (WTO) da se kompanije odreknu intelektualnog vlasništva na sve proizvode za liječenje te bolesti, a inicijativi se pridružilo još stotinjak država, ali ne i one najmoćnije. No čak i kada bi WTO ukinuo patentna prava, velika većina država i dalje ne bi bila u stanju proizvoditi takva cjepiva, štoviše, većina njih nema ni bazične uvjete za njihovo čuvanje i distribuciju.

Prema podacima GAVI-ja, na cijelom afričkom kontinentu postoji samo sedam proizvodnih organizacija za proizvodnju cjepiva, a samo dvije – jedna u JAR-u i jedna u Senegalu – imaju kapacitete za proizvodnju cjepiva protiv Covida-19. U Africi se oko 80 posto svih lijekova uvozi, i to na način da države ne mogu nikako utjecati na njihovu cijenu. Također prema procjenama GAVI-ja, samo deset posto zdravstvenih ustanova u najsiromašnijim zemljama svijeta ima redovitu opskrbu električnom energijom, a njih samo pet posto uvjete za adekvatno hlađenje. Pritom se Pfizerovo cjepivo mora čuvati u frizerima na temperaturi od minus 75 stupnjeva.

Drugim riječima, COVAX-ova globalna inicijativa “mamutski je i historijski poduhvat”, kako ga je nazvala direktorica UNICEF-a Henrietta Fore, a kupnja dovoljne količine cjepiva njegov je najvažniji, ali ne i jedini zadatak. Štoviše, prema internim dokumentima WHO-a koje je sredinom prosinca citirao Reuters, taj projekt ima “vrlo visok rizik” od neuspjeha, zbog čega je “izvjesno da milijarde ljudi neće imati pristup cjepivima sve do 2024. godine”.

Tekst je prenet sa portala Novosti.