Penavin JUSP Bleiburg
Autor: Ivica Đikić Izvor: Novosti
Ivan Penava, predsjednik Domovinskog pokreta, potpredsjednik Sabora i čelnik Povjerenstva za utvrđivanje sudbine žrtava zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata, naumio je iskoristiti ključni položaj svoje stranke u HDZ-ovoj koaliciji na vlasti i napraviti proustaški pandan Javnoj ustanovi spomen-područje Jasenovac. Prvi korak u realizaciji te zamisli trebao se dogoditi u prošli petak, no sjednica spomenutog povjerenstva, koje broji osam članova, nije održana jer nije bilo kvoruma, a kvoruma nije bilo zbog toga što se nisu pojavila četiri člana i članice. Radi se o HDZ-ovim državnim tajnicima u Ministarstvu unutarnjih poslova, Ministarstvu hrvatskih branitelja, Ministarstvu vanjskih i europskih poslova i Ministarstvu kulture i medija. Došli su, uz Penavu, predstojnik Ureda predsjednika Vlade Zvonimir Frka-Petešić te predstavnici Hrvatskog instituta za povijest i Hrvatskog državnog arhiva. Teško da su četiri člana i članice izostali bez naloga premijera Andreja Plenkovića: možda ne zbog toga da se odmah i sasvim minira Penavina ideja rođena iz političkog očaja, nego da se kupi nešto vremena za odvagivanje omjera štete i koristi, kao i za procjenu dokle je Domovinski pokret spreman ići ako HDZ otkloni zamisao na kojoj se u potpunosti bazira Penavin san o opstanku na političkoj sceni. Kako god, pametniji ćemo biti u ovaj petak, za kad je šef DP-a sazvao novu sjednicu povjerenstva.
Penava i njegovi istomišljenici redovito ispuštaju spominjanje ustaštva kad govore o zločinima totalitarnih režima i moralnom imperativu da se prema žrtvama odnosi na jednak način; spominju i osuđuju komunizam, nacizam i fašizam, ali ustaštvo i NDH tretira se s razumijevanjem ili sa slabo kamufliranim simpatijama
Prvi korak, dakle, u osnivanju javne ustanove i spomen-područja ili spomen-parka, koji bi uključivao kosturnicu i muzej, trebala bi biti odluka Penavine komisije, a ako se to dogodi, uzimajući u obzir sastav komisije, jasno je da će Vlada provesti u djelo taj naum i osigurati mu milijune eura u proračunu za iduću godinu. Penava predlaže jednu od tri lokacije: Udbina, Macelj i zagrebački Mirogoj. Predviđa i kontinuirano istraživačko, znanstveno i parapolicijsko djelovanje u pogledu masovnih grobnica nastalih po okončanju Drugog svjetskog rata na području Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Zamišlja, ukratko, lokalitet na kojem bi se najmanje jednom godišnje priređivalo državno ustašofilsko okupljanje nalik onom koje se godinama događalo na Bleiburgu, sve dok austrijske vlasti nisu zaustavile slavljenje Nezavisne Države Hrvatske pod krinkom sjećanja na žrtve organizirane osvete ratnih pobjednika, odnosno Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Kad je ekstremna desnica shvatila da ipak neće uspjeti da razmontira i minorizira ustaške zločine u Jasenovcu te da rasturi JUSP Jasenovac, opredijelila se, eto, za stvaranje institucionalne protuteže: samim time, nadaju se, bit će relativizirano i umanjeno zlo Jasenovca.
Načelno, nitko s minimumom ljudskosti ne može biti protiv toga da se dostojno pokopaju posmrtni ostaci vojnika i civila ubijenih i bačenih u jame i tenkovske rovove prije više od 80 godina. No mimo utemeljene pretpostavke da je riječ pretežno o Hrvatima i pretežno o poraženim i politički ostavljenim pripadnicima vojske NDH, nitko zapravo konkretno ne zna tko su bili ljudi koje se sahranjuje i koje se namjerava sahranjivati uz državne počasti i u kovčezima pokrivenima službenom zastavom Republike Hrvatske. SDP-ov saborski zastupnik Arsen Bauk uputio je prije četiri mjeseca nekoliko pitanja na tu temu ministru pravosuđa Damiru Habijanu: pitao je, da sažmemo, je li u skladu s ustavnim vrijednostima pokrivanje ljesova mrtvih ustaša zastavom Republike Hrvatske. Nije dobio odgovor. Problem je, naravno, i u tome što se stradanje tog svijeta manihejski pojednostavljuje: Titovi krvožedni jugokomunisti bez suda pobili su borce za Hrvatsku i učinili ih mučenicima. Kao da nije bilo ničeg između 1941. i 1945. godine, kao da nije bilo stravičnih ustaških zločina nad civilima čija je jedina krivica bila u tome što su Srbi, Židovi, Romi. Stvari slično postavlja i povjesničar Ivo Lučić, umirovljeni general obavještajne provenijencije i aktualni rektor Sveučilišta obrane i sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman”, u svojoj nedavno objavljenoj knjizi “Škripari – Hrvatski pokret otpora u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1951.” (Hrvatski institut za povijest, Zagreb): ključni pojam je otpor, otpor poslijeratnom komunističkom teroru, kao da “škripari” ili “križari” tokom rata nisu bili, u najvećem broju slučajeva, pripadnici ustaških postrojbi, i kao da njihov “otpor” nije bio motiviran ponajprije spašavanjem vlastite kože, pri čemu nisu zazirali od ubojstava i razbojstava.
Ivan Penava i njegovi istomišljenici redovito ispuštaju spominjanje ustaštva kad govore o zločinima totalitarnih režima i moralnom imperativu da se prema žrtvama odnosi na jednak način; spominju i osuđuju komunizam, nacizam i fašizam, ali ustaštvo i NDH tretira se s razumijevanjem ili sa slabo kamufliranim simpatijama. Ta povijesno-politička manipulacija neophodna je da bi se na svim razinama i do kraja podržavio stav prema kojem Hrvati mogu biti samo žrtve, dok su zločinci i zlotvori uvijek neki drugi. Andrej Plenković dosad je dao veliki doprinos normalizaciji javnog iskazivanja privrženosti najmračnijoj epizodi u povijesti Hrvata. Ako shvati da mu nema opstanka na vlasti bez podrške Domovinskog pokreta, ne treba sumnjati u to da će, kao i u nekim ranijim situacijama, ispuniti Penavine želje. Isto tako, ako Penava shvati da premijer neće dati zeleno svjetlo njegovu projektu i da pritom ima rješenje za očuvanje parlamentarne većine neovisno o DP-u, ne treba sumnjati u to da će, kao i u nekim ranijim situacijama, podviti rep i nastaviti dalje kao da ništa nije bilo.
Tekst je prenet sa portala Novosti.
