Sinan Gudžević – Na rođendanu Republike Srpske

Autor: Sinan Gudžević, Izvor: Novosti

Namjestilo se tako da ovaj tekst iziđe u ovom listu 9. januara. Taj datum je u pola Bosne zaveden kao Dan Republike Srpske. I ondje se obilježava javno, uz štedru pomoć medija koji vlastodršcima stoje na raspolaganju. Obilježava se i u Srbiji usklađeno sa obilježavanjem u pola Bosne. O tom obilježavanju je cijelu knjigu sastavio antropolog i etnolog Ivan Čolović. Njegova knjiga je i naslovljena “Na rođendanu Republike Srpske”, a ima i podnaslov “Zabeleške jednog nezvanog gosta”. Složena je na 276 stranica, objavljena je u Biblioteci XX vek pod brojem 265 (vidi ovdje: https://bibliotekaxxvek.com/colovic-ivan-na-rodjendanu-republike-srpske/).

Prvi teoretičar fenomena rođendana, rimski filolog Kensorin (Censorinus) ne spominje da rođendane mogu imati ustanove ili strukture. Od njegova traktata “O rođendanu” (De die natali) promijenilo se štošta. Iz naših života znamo da rođendane imaju i sportska društva i radne organizacije, pa ih imaju i države. Republika Srpska, po međunarodnim pravnim propisima nije država, iako oni koji su joj vođe samouvjereno kažu da ona država jeste. Ta samouvjerenost ide do bezobzirnosti i razularenosti.

Ona ima početak u Miloševićevim mitinzima krajem osamdesetih godina, koje je Čolović svojevremeno označio svojevrsnom “divljom književnošću” i ukazao da poruke na njima predstavljaju primjer autokomunikacije, gdje su, kao u mitskom obredu, izvođači i slušaoci isti ljudi. Od mitinga naovamo stvar je evoluirala te su izvođači odvojeni od slušaoca, ali se slušaocima podilazi raznim zavođenjima i proslave se poturaju kao obilježavanje raznih uspjeha, najviše radnih, iako Čolović upozorava da je proslava kao takva negacija rada kao takvog.

Čolovićeva knjiga je sastavljena od zapisa o proslavi Dana Republike Srpske i od komentara uz proslavu. Vrijeme u kojima su nastajali ti zapisi i komentari je, po riječima autora, od početka 2024. do sredine 2025. godine. On je na dugoj rođendanskoj žurki nezvani gost, skrivena kamera, rođendanski uhoda. Knjiga ima skoro pa vedar ton, ali je to vedrina rezigniranog pisca antropologa i etnologa koji prati proslavu i prateće sadržaje rođendana političke strukture koja sebe proglašava državom, a država nije, već je dio države za koju ona neće ni da čuje, nego hoće da je dio druge države. To je već veliki korak u ono što iza toga dolazi, u posvemašnji raspašoj.

U izjavama čelnika stoji da je Srpska rođena iz težnje za slobodom, da je stvorena voljom njenih stanovnika Srba. Koju godinu ranije i patrijarh srpski Porfirije na svečanosti u Banjaluci rekao je da je Republika Srpska djelo božije pravde. Patrijarh kao ovlašteni govornik valjda nije dužan da kaže odakle ima potvrdu za tu tvrdnju, inače bismo ga mogli pitati kako pri božjoj instituciji Pravde, s kojom je on valjda u boljoj vezi od nas, stoji na primjer Pojas Gaze i na primjer Aušvic kako stoji. Velečasnom patrijarhu se ni obrva nije digla da razmisli koja je ta pravda kad je na samom kraju stvaranja te republike po presudi mjerodavnog međunarodnog suda rukovodstvo te republike zapovjedilo genocid nad muslimanskim stanovništvom i to na ozemlju koje sada pripada toj republici.

To je bilo na kraju, kad Republika Srpska, kao entitet, zvanično još nije postojala. Dan njenog rođendana je 9. januar 1992. godine, tako su ga u heortološki kalendar Srpske učvrstili politički i kulturni autoriteti. Taj kalendar ima, po Čolovićevm pomnom brojanju 35 praznika, i taj je skup jasno viktimološki strukturiran. U njemu jedva da ima preuzetih praznika iz Jugoslavije (nema 29. novembra, nema ni Dana državnosti Bosne i Hercegovine, 25. novembra, nema nijednoga od jugoslavenskih praznika antifašističke borbe), a zadržan je Međunarodni dan pobjede nad fašizmom 9. maj (preuzet je iz oslonjenosti na praznikovanje toga dana u Rusiji i Srbiji). Izbor i proglašenje 9. januara za rođendan Srpske znak je, osim razularenosti, još i znak bezobzirnosti prema onima koji se usude da se kritički osvrnu na izbor toga datuma.

A bezobzirnost je česta svojta gluposti. Jer je izbor toga datuma, i to ništa kasnije nego 1992. godine, jasan znak da Republika Srpska za praznik uzima dan kad je Bosna i Hercegovina kao jedna od šest republika Jugoslavije bila teritorijalno cjelovita i nezahvaćena ratom. I bila je, po Ustavu, država. Izbor toga dana još je i jasan znak priznavanja separatizma, to jest nesvjesnog priznanja za uzrok rata. Dubravka Stojanović tu bezobzirnost srpskog rukovodstva zove lapsus memoriae. A Dubravka Stojanović je ona naučnica koja iz najbliže blizine sluša zvukove i tonove koje Ivan Čolović pušta da se čuju iz njegova kompjutera dok mjesecima prati zahtjevnu proslavu rođendana i ono oko njega Republike Srpske.

Opozicija u Republici Srpskoj nema primjedbe na praznični kalendar ni na praznikovanje. Ona optužuje vlast samo za krađu, ali odriče krivicu za presudu Karadžiću, Mladiću i drugima za genocid. Genocid je bosanskim Srbima riječ kojom se ima označavati samo genocid počinjen nad Srbima. U tome je usklađenost sa rukovodstvom u Srbiji neupitna. Neka niko ne upotrebljava riječ genocid, a da se prije toga ne osvrne i provjeri slušaju li ga pogođeni Srbi. Za taj specijalni slučaj vlastodršci u Republici Srbiji spremili su odgovor napismeno. Eno ga ispisan krupnim slovima na pročelju zgrade na početku Knez Mihailove ulice usred Beograda: The only genocide in the Balkans, was against the Serbs.

Čolovićeva knjiga je katalog i drugih brutalnosti koje su se ustalile u životima ljudi u Bosni i Hercegovini i onih koji žive izvan nje. Udruženja i društva ratnika, invalida, šehida, ratne siročadi, dejtonskih odredaba i pozivanja na njih, revidiranja svega onoga što smo u školama učili i doživjeli, i normalizacije toga revidiranja. Čoloviću ništa nije promaklo, ne samo zato što građe ima u izobilju, nego zato što je on istraživač kome ne promiče ništa. Čolović na svom kompjuteru gleda i sluša guslara koji na slavljeničkom performansu u banjalučkom Boriku simulira davnoga Filipa Višnjića, ali ne gusla nego recituje, te primjećuje kako pravi Filip Višnjić ne bi razumio ono što njegovom vajnom dvojniku iz ograde izlazi zubne.

Nije mu promaklo ni istraživanje Maxa Bergholza o ustanicima u Kulen Vakufu, ni autobiografska pripovijetka Aleksandra Hemona “Nataša u inostranstvu”, mjerodavno svjedočenje o tome šta su nacionalističke ortodoksije i njihovi međunarodni posrednici načinili od zemlje Bosne i Hercegovine. Ta zemlja je bila jedina republika u Jugoslaviji, čije granice nisu bile avnojske, a nacionalistički vođe su ih javno označavali kao takve i zato neprirodne. I kao komunističke, što je preuzeto iz američkog političkog prezrivog označavanja našeg socijalizma.

Dakako, važno mjesto u performansima i u pratećim inscenacijama imaju predsjednici Dodik i nadređeni mu Vučić. Inscenacija ima više i skečeva u njima još više, a jedna je posebno znakovita. Ona od 13. februara 2025. kad se u banjalučkom Boriku održala svečana akademija povodom zajedničke proslave dana Srbije i Srpske. Cijela stvar je dogovorena juna prethodne godine, i u Borik je po prvi put stigao i Vučić. Iz govora uz intoniranje srpskih himni, iz nastupa domaćina i misaonog nereda u njemu (da sad ne prepričavam), Čolović zaključuje da je glavna poruka toga sabora da “srpski narod raspolaže prirodnim, primarnim znanjima i osećanjima, koje su škola i nauka napustile i od naroda sakrile“.

Čolović ovo zaključuje više prometejski nego viteški, on koji je permanentnom obrazovanju posvetio svoj život istraživački, autorski i izdavački. Ovako nezvani gost na derneku zaključuje: “Dakle, ovo bi mogla biti glavna poruka ovog sabora: srpski narod raspolaže prirodnim, primarnim znanjima i osećanjima, koje su škola i nauka napustile i od naroda sakrile. Ali, evo novog doba, evo povratka majci prirodi, evo spasonosnog regressus ad uterum i tu nađenog znanja i osećanja koje je inače od Srba otuđeno i sakriveno.“ Možda bi Jovan Jovanović Zmaj danas preuredio svoju pjesmicu: Dižite škole/ deca vas mole. Dizanje škola bi moglo imati dodatak na kakav pjesnik nije računao: ‘u vazduh’.

U razularenosti predsjednik Srpske je srozan do najniže srozanosti. On javno, na tom svome derneku u Boriku, kazuje kako ne voli Bosnu i Hercegovinu, jerbo je u njoj njegova Srpska “zatočena i zarobljena“. Pa, da pojača svoju tvrdnju o voljenju Srbije a nevoljenju BiH, pred skupom onih koji ga slušaju glumatajući šereta poantira: “Što jes’ jes!“ Nebo je Dodiku bliže no što mu je dno. On svoga gurua beogradskog ekskulpira svake odgovornosti i krivice za nesreću na željezničkoj stanici u Novom Sadu, i ulaguje mu se javno, u prisustvu, te polazeći od Vučićeve pogođenosti koju on poznaje, zahtijeva da se odgovornost za nesreću traži među drugima, a da na čelu potrage stoji Vučić.

Čolović ne troši imenovanja. U jedanaest poglavlja opisa i komentara rođendanskih raspašoja, riječ fašisti nije upotrebio nigdje, a fašizam samo na četiri mjesta, i to kad upoređuje banjalučki plagijat jugoslavenskih defilea i raporta. To je za pohvalu, jer riječ fašizam danas listom upotrebljavaju i naši fašisti kad označavaju svoje dušmane.

Napušta me svaka konciznost kojom bih ovu knjigu nahvalio. Ona je još jedan od istraživačkih podviga Ivana Čolovića. Čitalac koji je do kraja pročita ima da stekne sliku o mjeri srozanosti i nacionalističke podlosti. Čitajući je ima se utisak da sve to znamo, jer nam je poznato, i nije nas moglo lišiti da ne znamo, ali kad je pročitamo, nametne nam se ono pitanje koje je u jednoj od svojih rimskih pjesama o svojoj potonulosti postavio Joachim Du Bellay: Pa ima li išta gore od ovoga?

Usred pisanja knjige Čoloviću se događa da mu više-manje glavni lik bude optužen, pa osuđen na zatvor uz oduzimanje predsjedničke funkcije. Srozanost dobiva zanimljiv dodatak krajem februara 2025, kad u Banjaluku dođe Rudy Giuliani, nekadašnji gradonačelnik New Yorka inače odan Trumpu. On se u jednom času slika sa Dodikom, a obojica na glavama imaju crvene kačkete s bijelim natpisima Make Srpska Great Again. Time se raspašoj uvećava, jer Dodik bljuje vatru na zapadne političare, a hoće da se dodvori Trumpu dodvoravajući se Giulianiju. I tako dalje, i tako dublje.

Čolovićevi zapisi nezvanog gosta na rođendanima Republike Srpske podsjećaju me dosta na Kensorinov traktat o rođendanu. To podsjećanje je svakako čudnovato, nekome će biti nategnuto, pa neka bude. Kensorin svoj traktat o rođendanu posvećuje Kvintu Kereliju za rođendan, Ivan Čolović kao nezvani gost na razularenom slavlju rođendana Republike Srpske posvećuje svoju knjigu tome slavlju. Kensorin upozorava na stari običaj da se za rođendan treba žrtvovati samo vino, a nipošto krv žrtve, Čolović pokazuje ono što se zna, da je žrtvovano mnogo krvi i to ljudske kako bi se mogao slaviti rođendan jednog političkog entiteta.

Kensorin svoju knjigu širi najprije na porijeklo čovjekovo, pa na zametak čovjekov u majčinoj utrobi, da bi prešao na mjerenje i računanje vremena, pa otišao u astronomiju i astrologiju, te na harmoniju kosmosa. Čolović ostaje u Bosni i u njenom okruženju. On sluša kako je Republici Srpskoj majka Srbija, a ne Bosna i Hercegovina. Čitalac može zaključiti kako je Srpska rođena vanmaterično, nešto kao bog vina i razularenosti Bakho, iz stegna oca nacije, koji je prije toga spržio Bakhovu majku pa nedonošče ušio sebi u bedro i tu ga nosao dok nije sazrilo da se rodi. Po Čoloviću se još ne zove ništa, a po Kensorinu je nazvan jedan krater na nebeskom tijelu po imenu Mjesec.

Tekst je prenet sa potala Novosti.