Naš Bjađo

Autorka: Slađana Bukovac, Izvor: Novosti

Promocija novog izdanja autobiografske knjige Vlaha Bukovca “Moj život”, objavljenog ove godine u izdanju Akademske knjige iz Novog Sada, koja je priređena u Puli u sklopu Dana srpske kulture, bila je jedna od najčuvanijih, a možda i najčuvanija literarna manifestacija od nastanka samostalne Hrvatske.

S policajcima u “maricama” i njihovim kolegama u civilu, uz prisustvo gradonačelnika Peđe Grbina u znak simboličke podrške, ovaj je događaj bio u tolikom nesrazmjeru s na prvi pogled posve benevolentnom knjigom i njezinim kanonskim autorom da nije jednostavno pronaći ni neku nategnutu poveznicu između Vlaha Bukovca, “Mog života” i policijske pratnje sa svim mjerama predostrožnosti za visokorizične događaje.

Autobiografske zapise jednostavno naslovljene “Moj život” autor je počeo zapisivati na nagovor kćeri Jelice, a prvi su put objavljeni 1918. u Književnom jugu kao jedno od prvih izdanja u novonastaloj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

Legendarni dramski pisac Ivo Vojnović napisao je predgovor kakav bi danas na literarnom tržištu bio gotovo nemoguć jer nije izričito pohvalan; da je pisac samo malo “podcrtao” i “vezao” zgode svog mukotrpnog djetinjstva dobili bismo možda domaćeg takmaca Dikensovog “Dejvida Koperfilda”, kaže Vojnović, a da je dovršio crteže prilika naših ljudi koje je sretao u zemlji i inozemstvu nastala bi satiričko-socijalna studija o našem predratnom “balkanizmu”. Međutim, poentira Vojnović, “preiskreni” i “preprosti” Bukovac nije htio stvoriti literarno djelo, već ostaviti autentičan zapis o vlastitom životu.

“Moj život” u prvom je, izvornom izdanju dostupan na internetskoj stranici Muzeja i galerija grada Konavala, gdje je dostupan i tekst u rukopisu i redakture Iva Vojnovića i Bože Lovrića. Priča je to, upravo kako Vojnović kaže, prvenstveno o životu i preživljavanju, a tek potom o umjetničkom putu slavnog slikara. Rođen u Cavtatu 1855., već je samim svojim dolaskom na svijet – majka ga je naime rodila na kućnom pragu, gotovo na ulici – nekako nagovijestio da je pred njim iznimno buran život s bezbroj prepreka, zapleta i opasnosti kojima bi manje prisebna osoba ili podlegla ili bi odustala od svake moguće ambicije.

Autor “Gundulićevog sna” i “Hrvatskog narodnog preporoda” istodobno je nezaobilazan portretist srpskog dvora. Ne zbog toga što su mu, kao što kaže u svojoj knjizi, 40 dana koje je proveo na srpskom dvoru u društvu kraljice Natalije Obrenović bili najljepši u životu, nego je bio dvorski slikar i dinastije Obrenović i Karađorđević

Nakon sretnog djetinjstva u gradu i podneblju koje je obožavao i za njim čeznuo do posljednjeg daha, Vlaho Bukovac, rođen kao Bjađo Fađoni u hrvatsko-talijanskoj obitelji vrlo skromnog imovinskog stanja, u dobi od 11 godina odlazi sa stricem u pečalbu, parobrodom ravno u Ameriku (a da prije toga nije putovao dalje od Dubrovnika), gdje uslijed obiteljskih spletki završava najprije u popravnom domu, a potom kao sluga bez primanja, gotovo rob.

Kada se nakon četiri godine takvog života uspije vratiti kući, jedino što sa sobom nosi je znanje engleskog jezika i – bubnjanja; u popravnom je domu naime bio zadužen za buđenje drugih maloljetnih prijestupnika udaraljkama. I ubrzo potom opet plovidba; zapravo je fascinantno koliki je dio svog života Bukovac proveo na brodovima, i koliko su i nakon propasti Republike za djecu Dubrovnika i dubrovačkog zaleđa postojala svega dva puta: trgovina i višegodišnja plovidba; Odesa, Liverpul, Istanbul, a prije toga Nju Jork i sjevernoeuropske luke: sve je to budući slikar vidio, neprekidno izložen robovskom radu, prije nego što je uspio napuniti 18 godina. Nakon pada s osam metara visine na brodu u istanbulskoj luci, pukim čudom ostaje živ te se iznova vraća kući, bez zvanja i bez novaca.

Tek tada donosi odluku okušati se u slikarstvu, o kojem je ranije isključivo razmišljao kao o hobiju; kakav je odnos sredine iz koje potječe prema financijskoj samostalnosti možda najbolje objašnjava to što Bukovac nekoliko puta glagol “opošteniti se” koristi za svoje suvremenike koji su uspjeli ostvariti određeni financijski uspjeh. Mentalitet njegovog podneblja koji je i dalje od Dubrovačke Republike baštinio diplomatičnost, poslovnu spretnost, izrazitu mobilnost i jezičnu snalažljivost čini se da je, jednako kao i velik talent i radoholizam, bio iznimno važan za kasniji europski i svjetski uspjeh našeg kanonskog slikara.

Bukovac u Pariz stiže najduljim zamislivim putem: preko Južne i Sjeverne Amerike. Bavljenje slikarstvom podrazumijeva da najprije treba skupiti nešto novaca – u peruanskom lučkom gradu Kaljao radi u tvornici željezničkih vagona kao dekorater. Zgrožen je koridom; i inače se, premda je cijeli njegov tekst intoniran pripovjedno zabavljački, često i duhovito, kroz njega može iščitati u kojoj je mjeri autoru bilo posve neprihvatljivo i strano bilokakvo nehumano i okrutno ponašanje kako prema životinjama, tako i prema ljudima. Strana mu je bila i materijalna i karijerna sebičnost, što je, osim iz njegove prirode, vjerojatno proizlazilo i iz najranijeg životnog iskustva: prečesto ga je ljubaznost stranaca spašavala od izdaje znanaca da ne bi shvatio da je solidarnost najvažnija statistička pogreška u predvidljivoj nesmiljenosti opstanka.

Tek prije odlaska u Pariz Bjađo Fađoni postaje Vlaho Bukovac. Ime mijenja po savjetu dubrovačkog vlastelina Meda Pucića, koji je rođen kao Orsato Poca. Kako se promjena imena podudara s odlukom da se posveti slikarstvu, podatak je koji je široj javnosti slabo poznat: kompletan slikarski opus autora nastao je pod hrvatskim imenom (u pariškoj je verziji to ipak Blez, a ne Vlaho), a moguća iznimka su pseudonimi kojima se služio kada je bio prisiljen obavljati vrlo komercijalne poslove koje nije smatrao dovoljno kvalitetnima da bi ih potpisivao vlastitim imenom.

Prvi veliki uspjeh začetnika hrvatske moderne – koji se prema onome što je bilo u njegovo doba novo i moderno u europskoj umjetnosti, fovizmu i kubizmu, nije baš pozitivno odnosio – dogodio se s pariškim Salonom 1882. godine i slikom “Velika Iza”. U “Mom životu” Bukovac opisuje kako je nakon kritike svog mentora Aleksandra Kabanela prvu verziju slike sastrugao s platna, a za grandiozni akt finalne verzije koristio je čak tri modela: jedna mu je djevojka pozirala za glavu, druga za trup, a treća za noge. Upravo ova slika, koja se nalazi u Kolekciji Pavla Beljanskog u Novom Sadu, najizravnija je poveznica tog grada s Bukovcem.

Vrsta histerične nacionalističke atmosfere koja se stvorila oko Vlaha Bukovca i promocije posve benigne knjige memoarskih zapisa nije novost: “otimanje” i “obrana” Bukovca traju od raspada Jugoslavije, a događaju se, ironično govoreći, upravo zaslugom samog pokojnog autora: on je naime, unatoč tome što je glavninu svojeg života proveo u inozemstvu i u nekoj vrsti pečalbe, stigao ostaviti neizbrisiv pečat i u svojoj domicilnoj hrvatskoj kulturi, ali i u srpskoj. Autor “Gundulićevog sna”, “Hrvatskog narodnog preporoda”, predvodnik “zagrebačke škole” i autor portreta biskupa Štrosmajera istodobno je nezaobilazan portretist srpskog dvora.

Ne zbog toga što su mu, kao što kaže u svojoj knjizi, 40 dana koje je proveo na srpskom dvoru u društvu kraljice, ljepotice Natalije Obrenović, bili najljepši u životu, nego je bio dvorski slikar i dinastije Obrenović i Karađorđević, a neki od njihovih pripadnika danas su u kolektivnoj predodžbi najpoznatiji upravo po njegovim portretima. Slično je i s crnogorskom vladarskom obitelji Petrović Njegoš (s tim da je Bukovčev podvojen odnos prema Crnoj Gori, zemlji koja ga istodobno silno intrigirala i skandalizirala odnosom prema umjetnicima, iz današnje perspektive možda i najduhovitiji i najinteresantniji).

“Borba” protiv “otmice” Vlaha Bukovca jednako je besmislena kao i pokušaji potpunog “prisvajanja”. Ali to naravno ne sprečava da se oko velikih i uspješnih pojedinaca uvijek vodi trivijalna i vulgarna svađa, koja eto može doći i do ruba ekscesa. Osobito ako je riječ o ljudima koji su svojim značajem nadrasli i na određeni način i prerasli vlastite kulture.

Tekst je prenet sa portala Novosti.