Srbi
Autor: Marko Pogačar, Izvor: Novosti
Većinu djetinjstva proveo sam u splitskoj ulici Blatine. Ondje su stanovali moji baka i dida, Slovenci koji su u Hrvatskoj živjeli od sredine pedesetih. Kod njih sam uglavnom boravio i kad smo se s majkom preselili nešto dalje na Split 3, a u tom stanu, u svojim sve rjeđim splitskim boravcima, spavam i danas.
Većinu svog cjeloživotnog poštanskog radnog vijeka majka je provela na šalteru stotinjak metara udaljenog poštanskog ureda, preko ceste nalazila se moja prva osnovna škola “Ranko Orlić”, lokal do pošte zauzimao je brico, na čijoj su me stolici s konjskom glavom šišali “na teću”. Preko puta pošte i brice nalazila se mjesna zajednica, koja tada uopće nije bila dio mog svijeta, i tako će ostati sve do nekidan.
A nekidan je, sjetit ćete se, skupina od sedamdesetak u crno odjevenih, dijelom maskiranih mladića i starijih kolovođa upala u prostorije tog istog mjesnog odbora onemogućivši odvijanje glazbeno-folklorne, većinom dječje priredbe u sklopu Dana srpske kulture, manjinske manifestacije koja se posljednjih 19 godina, otprilike u isto vrijeme, odvija u više hrvatskih gradova.
Vigilantska je akcija, izvedena u sprezi članova navijačke skupine Torcida i lokalnih veteranskih udruga, poznato je, dio razornog vala fašistoidnih intervencija u javnom prostoru, čiji je neposredni okidač nacionalistička euforija i očito nesankcioniranje ustašovanja nakon ljetnih koncertnih skupova M. P. Thompsona, a uzrok u višedecenijskoj politici vladajućeg HDZ-a i njihovim metodama kontrole desne opozicije.
Ovdje se dvije vremenske ravni pak sasvim očito susreću. Nekoliko blokova istočno, početkom devedesetih, dok se na frontovima masovno ginulo, naoružani kriminalci s partijskim blagoslovom nekažnjeno su upadali u “srpske” stanove. Dobro to pamtim: dok smo brat i ja noćili kod baka ili s ostalima u skloništu, mater je spavala naoružana na podu u hodniku, leđima naslonjena na vrata.
Nismo bili baš Srbi, ona, dapače, niti otprilike, ali, bila su takva vremena. Kad su me, koju godinu kasnije, izvukli iz kontejnera u koji su me zatvorili i pod njim potpalili vatru, a moja užasnuta mater to gledala s prozora, policajac je samo lakonski konstatirao: a, to su vam navijači, skinsi – biće zato šta je otac Slovenac.
Od tih istih navijača i skinsa idućih godina primit ću puno lijepih riječi i toplih ruku, na konto Domovine, Hajduka, panka, postojanja. A nisam imao, niti približno, tu zaguljenu nesreću da budem lokalni Srbin. Jer, višemetarski grafit na našem neboderu stajao je ondje dugo i bio jasan: smrt svim lojalnim Srbima, pisalo je. Nije ga bila zbrisala boja, nego južine.
Tekst je prenet sa portala Novosti.
