Siniša Vuković – Zarezati u zlo

Autor: Siniša Vuković, Nekategorizirano, Izvor: Novosti

Samo u zemlji u kojoj je obogaljena i iščašena svaka svijest o istini, i u kojoj je dojedna spoznaja o laži i lirski selektivna i epski umjetno potpomognuta, umjetnik poput Lordana Zafranovića može biti proglašen kao – persona non grata. U konkretnom slučaju, koji zvoni već decenijama među nama, može se bez ama i grama skepse ili kolebanja kazati kako je Dalmatinac Lordan – za ovdašnje domaće čistokrvne arijevce s naoštrenim očnjacima u Republici Hrvatskoj – neporeciva: persona non croata… I to samo zato što je inzistirao, kako su nas učili kod kuće i u prvim razredima osnovne škole, da prvo trebamo počistiti smeće pred vlastitim pragom, pa tek onda upirati prstom u nečist pred susjedovim portunom ili haustorom.

Prošle su točno dvije godine otkako je Zafranović dovršio snimanje svojega najposljednjijega filma “Zlatni rez 42” (koji se dugo najavljivao pod imenom “Djeca Kozare”, sve do skandala koji je izbio zbog optužbi da je film “Dara iz Jasenovca” plagijat scenarija Arsena Diklića), a upravo je ovih jesenskih dana dovršena i montaža toga maratonskog filma, odnosno cjelovečernje sublimacije priče razmiljene duž već konzerviranih sedam jednosatnih epizoda televizijske serije spremne za emitiranje. Premijerna javna projekcija za birano društvo uzvanika bit će sredinom prosinca u Beogradu, dok je ekskluzivno za Novosti potpisniku ovog teksta redatelj u svojem beogradskom prebivalištu u apartmanu Zepter Hotela na Terazijama prikazao otprilike polovicu scenâ iz filma koji će u konačnici trajati gotovo četiri sata.

Tema su, dakako, ustaški zločini koji su provođeni u koncentracijskom logoru u Jasenovcu i, kako ističe Zafranović, ovdje se potpuno otvorio i odlučio je ići do kraja u raskrinkavanju i prikazivanju eklatantnog zla. A kud ćeš pogodnijeg trenutka za porinuće konkretnog filma od ovoga sada kad je ustaševanje u Republici Hrvatskoj, mic po mic, stiglo do u predvorje rehabilitacije genocidne Nezavisne Države Hrvatske, čija je inauguracija poškropljena pentranjem na pozicije vlasti ovdašnje ekstremne desnice. I dok smo se trijeznili od notorne stvarnosti nadajući se kako je to tek prištava prolazna pošast što će doskora iščeznuti zbog odsuća inteligencije i pameti kod predvodnika tog soja radikalnih političara, poput šake u arkadu kulturnu i misleću javnost u Republici Hrvatskoj zadesio je nokdaun spoznaje: NDH nam nikad nije bila bliža!

Verifikacija tog aksioma, ne treba ići sjećanjem daleko, otpočela je posjetom državnog vrha muzičkim konjušarima i hipodromskim muzikantima ljetos u Zagrebu, pa nastavljena procesijama zabranitelja u Benkovcu, prijetnjama u Šibeniku i progonom novosadskih gimnazijalaca folkloraša iz Splitu, eda bi “zadnji đavao u lijes” mentalnom proglašenju Endehazije zatukao tzv. “znanstveni skup” diletantskih nadripovjesničara, ni manje ni više nego pod krovom – Hrvatskog sabora! Nakon, eno, onog povijesnog zloduhovnog javljanja u eter Slavka Kvaternika “krugovalom”, u osvit 85. obljetnice ognojene i krvave hrvatske povijesne vulnere, evo, sad već duboko u 21. stoljeću i solidne duljine punopravnom članstvu u Europskoj uniji, na hrvatskoj javnoj sceni sve je – in statu quo ante Pavelić…!

Paralelno i istodobno, po cijeloj Hrvatskoj klauču i odvikuju taktovi Thompsonove muzičke skalamerije “Ako ne znaš šta je bilo”. Dopire ona sa zvučnika radija, lokalnih televizija, opskurnih portala, pa čak i sa zaslona mobitela brojne mlađarije i sugrađana, ali nikako da se poda najtočnijega odgovora na tu latentnu pitalicu; jerbo, ako zaista ne znaš što je bilo – nisi bio u školi… Tako da će za razmnožene crnokošuljaše po cijeloj domovini i diljem dijaspore – među kojima, valja pošteno reći, nisu baš svi ustaše, nego ih u njihovoj budalastoj naivnosti ima zavedenih od gnjusnih manipulatora i pokvarenjaka! – ovaj najnoviji Zafranovićev film “Zlatni rez 42” biti istinski obrazovni projekt koji im nudi šansu za podučiti ih o tome što je, i kako je, zapravo, u našoj nedavnoj prošlosti stvarno i bilo…

Evo, moja je oholost odgledala dobar komad Zafranovićevog filma “Zlatni rez 42” i, kao smjerni poznavatelj autorovog i antifašističkog i kontraustaškog djelovanja, mogu nedvosmisleno potvrditi kako je umjetnik Lordan nadmašio samoga sebe… Za razliku od one sad već kultne “scene u autobusu” iz “Okupacije u 26 slika”, gdje je ta sekvenca po svojoj monstruoznosti bivala izoliranim slučajem unutar cjeline filma, “Zlatni rez 42” kao da je izvezen od vijenaca takvih horibilnih prizora… Ali to ne znači da u njemu ima i dvije kapi krvi više nego tamo. Moderna tehnika unutar suvremene filmistike nudi spektar trikova zbog kojih valja poći u kino i pogledati što sve tradicionalni redatelj može ponuditi najmlađem gledatelju punom vizualnih i svih inih očekivanja.

To se tiče zanata. Ali prijetnja opstojnosti zapakovana nam je pod egidom nezabranjivanja i podvođenja visokog stupnja tolerancije pod tobožnje standarde demokracije i otvorenosti svima… Neće trebati čekati puno i, poput mlinskoga kamena oko vrata, obujmit će nas i udaviti onaj starodavni “paradoks tolerancije” austrijsko-britanskog filozofa Karla Poppera, kojim je veliki mislilac jezgrovito poručio kako neograničena tolerancija mora dovesti do nestanka tolerancije. Ponovimo, kao opomenu: neograničena tolerancija mora dovesti do nestanka tolerancije… A onda ćemo tek moći slegnuti ramenima ter posegnuti za onom ubitačnom apoftegmom slavnoga poljskog aforističara Stanisława Jerzyja Leca: “Prekasno je okovima zvoniti na uzbunu!”

Znaju to, nažalost, i Židovi u pogibelji Holokausta; znaju to, žalibože, i Romi u ognju Samudaripena; znaju to, naravno, i Srbi, najbrojnije žrtve ustaškoga genocida, a nije strano to ni Hrvatima antifašistima. O svemu tome, sintetski, progovara Zafranović i u svojoj taman objavljenoj knjizi “Anatomija zla”. A film “Zlatni rez 42” potvrđuje kako je sva ova desetljeća Zafranović bio u pravu, kako je kirurškim refleksom laserski precizno zalazio u žarište zla i ništenja čovještva, te kako je umjetničkim sredstvima kanio provesti ustašocid u našem društvu.

Vlasnik izdavačke kuće Čigoja štampa Žarko Čigoja, koji je i objavio Zafranovićevu knjigu, pozvao nas je na svoj štand na Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga. Šetajući halom primjećujem oveći prostor što ga je zakupila Srpska radikalna stranka, i koja izlaže knjige svojeg utemeljitelja osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja. On tu sjedi osobno. Kolebam se bih li navratio do tamo i, taman da ću odustati, kad, sine mi ideja: ako već Lordanova knjiga u svojem naslovu “Anatomija zla” ima antropomorfno-humanističke konotacije, prilika je za jedan pokus. I, rekoh Lordanu ispotiha:

“Ajmo vidit zlo uživo, ravno u oči!?”

“Ajmo ća!” – pristane Lordan.

Pri odlasku Šešelj mi je poručio: “Nadam se da ćete da promenite mišljenje o Rimokatoličkoj crkvi kad pročitate knjigu.” Odgovorio sam niječno, pozdravio kiselim osmijehom i, prolazeći pored Šešeljevog tjelohranitelja, da svi čuju, rekao Lordanu: “Evo prijateju, vidili smo zlo uživo u oči!” “Jesmo!”, potvrdio je veliki redatelj

Uzimam Šešeljevu knjigu “Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske države” s preko 1000 stranica, na što se on ponudi za posvetu. Ne htijući se rukovati sa zločincem, ipak, pružam mu libar i, čuvši kako se zovem, konstatira:

“Imate srpsko i ime i prezime.” A na moje riječi da sam Hrvat, rekao mi je kako su Hrvati samo čakavci.

“E pa ja sam čakavac s otoka Brača” – kažem mu.

“Ja jako poštujem Hrvate” – Šešelj će.

“Znam, vidio sam, a vidio je i cijeli svijet vaša djela – otpuhnuo sam mu mirnom ironijom, dok ekipa što je sjedila oko njega stala nas je netremice gledati. Za vrijeme upisivanja posvete podsjetio sam ga kako je i on, zapravo, Hrvat. Na tu je moju konstataciju zastao, pogledao me, i ostao bez riječi… Pribravši se, za njega nekako neobično je promucao, tonom pravdanja kazavši kako su njegovi iz Popovog polja.

Uzimajući knjigu u koju je unio dedikaciju, kad su nam se opet susreli pogledi, zapitao sam ga s puno gorčine:

“Ne osjećate li makar imalo srama zbog svega onoga sjemena zla i smrti što ste posijali okolo?” Gledao me je netremice, a mene je od svih pogleda koji su se koncentrirali na mojoj glavi prošao onaj osjećaj gustoće u atmosferi, kakav se osjeti tijekom dirigiranja kad si filter za energiju između publike i ansambla kojim ravnaš. Ovaj put bila je to neka neobična jeza. Ne strah. Baš jeza. Lordan je stajao do mene sve vrijeme našega kratkog deškorša.

Pri odlasku Šešelj mi je poručio:

“Nadam se da ćete da promenite mišljenje o Rimokatoličkoj crkvi kad pročitate knjigu.” Odgovorio sam niječno, pozdravio kiselim osmijehom i, prolazeći pored mrgudnog Šešeljevog tjelohranitelja za pultom, da svi čuju, rekao Lordanu:

“Evo prijateju, vidili smo zlo uživo u oči!”

“Jesmo!” – potvrdio je veliki redatelj.

Tekst je prenet sa portala Novosti.