Profesor istorije Ivan Pivnički: Živeti slobodno – nema ništa lepše od toga (FOTO)

19. November 2025.
73593-profesor-ivan-pivnicki10
Ivan Pivnički, profesor istorije Foto: Aleksandar Jovanović

Autorka: Snežana Miletić, Izvor: Moj Novi Sad

Kada se ljudima otmu reči ljudskost, saosećanje, poštenje i žrtva, onda se lako pljune na sve ono što one imenuju, što smo vrlo snažno osetili u prethodnih godinu dana, kada je na mnoge strašne načine pogaženo sve ono što ti pojmovi znače. No, sve je počelo mnogo ranije, onog trena kada smo prvi put dozvolili da nam te reči otmu oni koji nemaju čime da im udahnu život. Zbog toga su lekcije iz morala ponovo morale biti izgovorene, glasno – na javnim mestima, podsećajući nas da se moramo vratiti u okvire etike i zakona, jer samo tako reči ljudskost, saosećanje, poštenje i žrtva ponovo mogu dobiti snagu, onu koje im na ulicama širom Srbije vraćaju oni koji ih istinski žive.

A takvih ljudi nije malo. Naprotiv, oni su naša probuđena nada u ovih preko 380 dana borbe za pravdu. I nisu to samo studenti, srednjoškolci, prosvetari, poljoprivrednici, advokati, glumci, već i odvažni pojedinci, koji svojim kredibilitetom pale plamen smisla u našim glavama.

Ivan Pivnički, profesor istorije u Tehničkoj školi “Mileva Marić Ajnštajn”, koji skoro tri decenije podučava decu etici, svakako je jedan od njih. U poslednjih godinu dana, na novosadskim raskrsnicama i ulicama je održao niz časova o ljudskosti, što je čin koji će jednom sigurno ući u udžbenike nekog budućeg obrazovnog sistema, kao viteški akt jednog čoveka i autentična lekcija o moralu jednog izuzetnog profesora.

Za Moj Novi Sad govori, između ostalog i o tome zašto sve mora da bude sistemski organizovano tako da se niko ne oseti jačim od države…

Zašto profesor glasno govori?

Ivan Pivnički nastavnik je istorije već 27 godina. Oba njegova roditelja bili su prosvetari, kao i neki od njegovih predaka: majčin stric i strina, majčina tetka… Odmalena je bio okružen prosvetarskim duhom, posmatrao je taj sistem pomno i pre nego što je i sam postao deo njega. Smatra da istoričari i nastavnici istorije moraju imati hrabrosti da iznose svoje mišljenje o svetu i tako pomognu u razumevanju stvarnosti. Zato danas govori javno – omladini, sugrađanima, Vojvođanima, celoj Srbiji i regionu, govori i tumači lekcije o životu i ljudskosti.

 

Istoričari i nastavnici istorije moraju imati hrabrosti da iznose svoje mišljenje o svetu i tako pomognu u razumevanju stvarnosti…


Sudeći po tome kako istančan sluh za pravdu imaju, deci više nisu potrebne lekcije o etici, vi ste ih profesori vrlo dobro naučili šta su pravda, odgovornost i solidarnost. Časovi koje ste držali na raskrsnicama potrebniji su, čini se, odraslima, koji su lekcije zaboravili, zbog čega su nam državu oteli kriminalci…  

– Poslednjih decenija, pod uticajem raznih životnih okolnosti, malo se pažnje posvećuje pravim vrednostima, na kojima su nekada počivali porodica i društvo. Iskrenost, poštenje, vrednoća, lepo ponašanje, obrazovanje, kultura i to za šta nam služi glava – a služi nam za razmišljanje, pod uticajem života kakav imamo danas na svetskom nivou, urušavaju se već dugo. Naravno, ne možemo svi da budemo savršeni, ali svi mogu bar da se trude. Moj je utisak, takođe, da se u Srbiji veoma lako prihvataju negativne prakse i da se dosta brzo odričemo pravih vrednosti, kao i da je cena obraza izuzetno pala. To se nameće kroz ono čime savremeno društvo operiše, kroz medije, društvene mreže… Svet funkcioniše tako što se kroz mas medije nameće ono što vodi do željenog cilja. U Srbiji se to dešava pod uticajem “komunalnih medija”, a znamo svi koji su, muzičke scene koja se nameće mladima, reforme obrazovanja koja se sprovodi već dvadesetak godina. Kroz tu vrstu “prevaspitanja” pokušava se doći do konačnog proizvoda, koji će vladajućim elitama ići u korist.

Ivan Pivnički, profesor istorije Foto: Aleksandar Jovanović

 

Kako funkcioniše jedna država?

“Jedna država funkcioniše kao bilo koje, i najmanje domaćinstvo: kroz dogovor, interes, angažman svih u porodici. Moja porodica npr, šest nas je: imam sina iz prvog braka, a nas petoro članova – supruga i još tri sina, živimo pod jednim krovom. Da bi svima bilo potaman, treba da se dogovorimo i usaglasimo da bismo išli ka nekom cilju. Ne treba moja supruga da snosi odgovornost za sve, a da mi – četiri momka u kući, sedimo kao džabalebaroši i čekamo da ona sve uradi za nas.”

– Što se tiče toga kome su lekcije potrebnije, moramo se podsetiti činjenice da su roditelji ovih mladih ljudi rođeni u uređenoj državi – Jugoslaviji, ali su od najranijeg detinjstva svoje najlepše dane provodili u državi koja je nestajala, u regionu koji je bio u ratovima, u borbi njihovih roditelja za preživljavanjem. Toj deci, današnjim roditeljima mojih đaka, nudili su se samo šund, nasilje i nacionalizam, a pod velikim uticajem medija, konstantnim forsiranjem negativnog, vi na kraju usvojite nešto od toga, jer jednostavno ni za šta drugo ne znate. Međutim, na osnovu današnjih mladih, vidim da stvari dolaze na mesto, Lekcije koje smo im držali, urodile su plodom, a verujem da su značajne i njihovim roditeljima. Vidim to po interakcijama sa ljudima koji prate i iznose svoje stavove o društvenim dešavanjima u Srbiji, gde možemo da konstatujemo veliku podeljenost na one koji podržavaju borbu za pravdu i one koji su protiv te borbe.  

Ono što ste deci pričali na časovima istorije, o ratovima, nasilju, nepravdama, sili, zlu i političkim perverzijama u prošlosti, deca su sada vrlo konkretno doživela u realnom vremenu. Kako će to uticati na njihovu budućnost, na ono što će biti i gde će biti? 

– Iz ugla psihologije i pedagogije smatra se da mladi ljudi u periodu srednjoškolskog obrazovanja, od svoje 15. godine, razmišljajući o predavanjima koja slušaju, donose zaključke, formirau mišljenje i imaju svoje stavove. Radikalna dešavanja na ulicama, koja vide, za koja čuju ili učestvuju u njima, trebalo bi kod njih da formiraju prave ličnosti koje će znati koje su prave životne vrednosti, a to su: red, rad, ljubav, empatija, poštenje, pomoć sirotinji i ugroženima, bez nasilja, bez paljenja, bez razvaljivanja, što su vrednosti koje su pre godinu dana počeli da propagiraju studenti. Mislim da će ova generacija mladih, uz pomoć svojih profesora, koji učestvuju u dešavanjima širom Srbije, kroz tu praktičnu nastavu koju imaju na terenu, kao i kroz predavanja u učionicama, izrasti u prave ljude, na koje već sada možemo da budemo ponosni, jer će oni Srbiju usmeriti u pravom pravcu. 

Ivan Pivnički, profesor istorije Foto: Aleksandar Jovanović


Kako biste objasnili to što se u narodu, koji toliko uzdiže smrt – u smislu obeležavanja velikih istorijskih stradanja i žrtvovanja, kao i toga da se u ovoj patrijarhalnoj sredini majka drži gotovo kao sveto biće, ubistvo 16 ljudi negira i zataškava, da se na majku koja traži pravdu za svog stradalog sina kidiše čak i stihovima koji se zabadaju u njene rane?

 Ta bezosećajnost, koja je očigledna i koja se oslikava u jednom delu našeg društva, rekao bih čak – kod velikog broja ljudi, moguća je na osnovu onoga što sam prethodno govorio, ali i pod uticajem potrošačkog društva, u kojem svi na prvo mesto stavljaju zaradu. Zaraditi što više, trošiti, pa opet zaraditi još više da bi se imalo mnogo. Politička elita u Srbiji dozvolila je sebi da ovu našu zemlju pretvori u svoju privatnu firmu, u kojoj oni za svoj lični interes ostvaruju ogroman profit. Oni potom, u skladu s tim, formiraju svoje mišljenje i stavove koje prenose na sebi bliske ljude, koji onda to prenose na one koji su, iz raznih razloga, zavisni od njih: imaju kredite, dobili su posao preko određene političke opcije, životno su ugroženi, ekonomski… Došli smo do toga da su ljudi u Srbiji delimično postali veoma jeftina roba.

Zašto bi ta vrsta ranjivosti (krediti, posao preko stranke, male plate…) bila opravdanje za lukrativnost? Zar nije najranjivija žena koja je izgubila dete, koja se nije dala ničim podmititi…

– U veliki broj ljudi u Srbiji, izbegavam da kažem – u najveći broj, uvukao se strah. Ljudi se teško oslobađaju. Vi ste danas želeli da razgovarate sa mnom, jer sam na ulicama Srbije javno govorio i iznosio svoje mišljenje. Ljudi su prestali da misle, jako teško iznose svoje mišljenje i vrlo teško prihvataju i usvajaju druga mišljenja i stavove. Ja sam jedan od bezbroj ljudi koji svojom pričom pokušava da podstakne ljude da razmišljaju, da razmisle o tome šta su prave vrednosti, da ponovo počnu da govore o njima, da ukazuju na njih i zalažu se za njih, da bismo brod zvani Srbija usmerili u pravom pravcu.  

Kako društvo ne treba da izgleda? 

“Jedno društvo ne treba da se zasniva na neobrazovanju i korupciji, na odobravanju kriminalnih radnji i političarima koji vladaju po više decenija, koji praktično privatizuju državu, a svoje porodice pretvaraju u korumpirane političke dinastije. Tako jedno društvo ne treba da izgleda.”

 

Ivan Pivnički, profesor istorije Foto: Aleksandar Jovanović

 

– Politički sistem treba da bude organizovan tako da bude obavezno ograničeno političko angažovanje jedne osobe. Može ta politička opcija da nastavi da radi, ako radi dobro, ali ako ne radi, mora doći neko drugi. Kompletan rad političke elite i svih ljudi koji učestvuju u funkcionisanju jednog društva – a u tome učestvujemo svi mi, treba da bude vidljiv kroz rezultate svih nas, rezultate našeg rada.  

Koji su rezultati prosvete, a koji vlasti?

– Sada se vidi kako radi prosveta u Srbiji: ulice i trgovi su puni omladine koja želi slobodu misli, izražavanja i delovanja. Prosveta može da bude ponosna na rezultate svoga rada. Na drugoj strani, i ljudi koji su izabrani da upravljaju našom državom – u našem interesu, imaju svoje rezultate rada, a to su auto-putevi koji se svake godine obnavljaju, nadstrešnice koje padaju, nadvožnjaci koji pucaju, sistemi koji ne funkcionišu… Rezultati njihovog rada su, dakle, loši. Ako su rezultati njihovog rada loši, oni moraju da snose odgovornost za to. Na koji će način odgovarati za svoj posao, to nije na meni da kažem. Sve treba da bude sistemski organizovano tako da se niko ne oseti jačim od države, a država smo svi mi građani.

Očaj i agonija naveli su Dijanu Hrku i Milomira Jaćimovima na štrajk glađu. A šta je navelo žene ispred Skupštine da se iživljavaju laserima u pravcu Dijane? Šta je navelo ljude u Pionirskom parku da puštaju stihove “Došla majka da potraži sina..:” ženi koja svog nikada više neće videti. Pred Banovinu su poslali spremačice da skidaju poruke koje su deca ostavila Jaćimoviću. Lica im nisu bila prekrivena maskama, za razliku od muškaraca koji su dan ranije skinuli transparent podrške autoprevozniku… Režim dodatno upotrebljava i ponižava žene…

– U određenom smislu, u raznim sferama, naša država i naša populacija i dalje su patrijarhalne i zaostale. Pod tim se uticajem, za ostvarenje ciljeva i zadataka koje nameće tzv. politička elita, na mnoge načine koriste razne ranjive grupe, podeljene po rasnoj osnovi, polnoj, materijalnoj situaciji, nivou obrazovanja i razvijenosti intelekta. U tom kontekstu se koriste i ljudi koji u Izvršnom veću rade na održavanju higijene. Po rangiranju radnih mesta, to su osobe koje su najviše zavisne od poslodavca, i one ako ne izvrše to što im je naloženo, prve će snositi odgovornost. Isto tako, dotične osobe, koje su ispred Narodne skupštine Republike Srbije laserima remetile boravak Dijane Hrke i ljudi koji je podržavaju, radile su to jer je nivo razvijenosti njihove svesti na takvom nivou da sa njima ne može da se priča o životnim vrednostima i tome šta znači uređena država. Veliki broj ljudi u našoj državi posmatra predsednika Republike Srbije kao nekoga ko nekome nešto omogućuje i daje. Žene koje su usmeravale lasere prema Dijani radile su to zato što je to njima naloženo, jer to od njih očekuje predsednik države Srbije koji je njihov gospodar i vladar njima. Samo problem je u tome što on nije ni gospodar, ni vladar, već izabrani predsednik, koji treba da radi u interesu svih nas, na dobrobit ove zemlje, a ne samo u svom interesu.

Milomir Jaćimović i Ivan Pivnički, profesor istorije Foto: Aleksandar Jovanović

 

Hoće li nas Rimsko carstvo?

Srbija se nalazi na drugoj granici EU i ako gledamo kroz neku istorijsku metaforu, naš je položaj otprilike kao odnos Rimskog carstva i varvarskih plemena koja su živela van tog carstva. Blizu smo carstvu, ali opet smo jako daleko od njega. Da li savremeni svet – Evropa smatra da mi treba da postanemo deo velike EU porodice? Ja bih voleo da je to istina, da nas oni žele, da za nas ima mesta među uređenim društvima, ali naš sadašnji život ukazuje na to da njima pogoduje da ovu našu zemlju vodi ovaj pion, ovakav klovn, koji za njih odrađuje određene poslove, od koji oni imaju interes. Srbija je dovoljno blizu EU, tom Rimskom carstvu da od nje carstvo može da ima koristi. Zašto je Aleksandar Vučić i dalje predsednik Srbije razlog je jedan: on ima zadatak da uradi određene stvari koje nisu u interesu našeg naroda, ali su u interesu velikih gospodara Rimske carevine, zvane EU. Srpski narod ispašta političke gluposti i igre, ili slobodu koju je sebi dozvolio taj koji ih sprovodi, što mu omogućuju EU, SAD i druge sile. Da bi od svega toga i on imao ličnu korist, on Srbiju pretvara u svoju privatnu firmu u kojoj smo svi mi samo njegovi zaposlenici.”

Zašto drugi esnafi nisu stali uz prosvetare? Ustali su advokati, IT sektor, poljoprivrednici, glumci su se glasno javili u jednom trenutku, dok je drugima izgleda dobro… Je li naivno očekivati da će se pobuniti i neko iz javnog sektora, oni kao da nisu živi…

– U našem društvu, kako sada funkcioniše, praktično je neverovatno da bi se to moglo desiti. Nivo svesti ljudi u našoj državi je takav da o zaustavljanju cele države generalnim štrajkom ili građanskom neposlušnošću, mi možemo samo da maštamo. Zalagao sam se mesecima, zalažem se i dalje, da se nenasilno, kroz građanski aktivizam, podstakne točak naše države napred, a zašto se druge delatnosti ne pridružuju, razlozi su opet u svemu onome što sam rekao u dosadašnjem razgovoru: to su strah od gubitka posla, strah od poslodavca, od privatnog poslodavca, nivo svesti ljudi u Srbiji, podeljenost našeg društva po raznim osnovama: nacionalnim, verskim, društvenim, materijalnim, što postoji i u svakom drugom društvu. Godinama sam pokušavao da pokrenem normalan rad sindikalnih organizacija u našoj zemlji i veoma često sam nailazio na podršku, ljudi su se slagali da nam je potreban jak i dobar sindikat, da treba pokrenuti štrajk, ali kada bismo došli do trenutka u kojem je štrajk podrazumevao i obustavu rada, procentualno je mali broj ljudi hteo da se uključi u njega. Objašnjavao sam ljudima kako treba da izgleda jedan štrajk, kako se organizuje, sprovodi i realizuje, podsećao na primere iz Francuske, Grčke, Italije, Španije u pokušaju da animiram ljude, ali sve je ostalo tu gde jeste i onda smo kroz urušavanje obrazovnog sistema, kroz poremećene vrednosti, kroz poremećen značaj onoga šta je bitno za jedno živo biće, porodicu i društvo, došli do toga, zbog čega smo godinu dana na nogama. Veliki broj ljudi je za promene, mladost je budućnost, i ona se zalaže za njih, ali ima dosta i onih koji su protiv, koji neistinom smatraju to da loše živimo i našu borbu doživljavaju kao rušenje države, pa se bore protiv toga.

Kako do cilja?

“Izuzetno smo podeljeno društvo, a iz toga možemo da izađemo samo ako stalno ponavljamo našu istinu – činjenice o tome zašto se zalažemo za poštovanje zakona i Ustava. Da bi dobio rezultat koji želiš, moraš stalno podsećati ljude na svoju priču, podsticati ih da misle u tom pravcu, govoriti stalno ono što vodi cilju kakav želimo. Činimo to nenasilno, kroz priču, šetnje, blokadu puta…”

– Među nama su i oni komotni ljudi, koji su uljuljkani, misle ima vremena, drugi će rešiti za njih, što da oni izlaze, dok druga strana koristi sve raspoložive resurse koje pruža naša civilizacija i pozicija na kojoj se nalaze – sve državne institucije, organe i činioce: policiju, vojsku, sudstvo, zdravstvo da bi ostvarila svoj cilj.

Kada će se ostali pridružiti?

– U nekim društvenim promenama, na nivou sveta, statistike kažu da u početnoj fazi aktivno učestvuje 10 odsto populacije, svejedno da li je u pitanju mir ili rat. Kako se primičemo nekom cilju, kako on postaje izvesniji, procenat se povećava. Neki se ljudi iz ubeđenja priklanjaju onom procentu koji je proces započeo, a drugi iz interesa koji će ostvariti priklanjajući mu se. Ta mala procentualnost u kontekstu početnih pozicija u borbi za promene, apsolutno je vidljiva u prethodnih, recimo 35 godina istorije SRJ, SCG, odnosno RS. Vidljivo je to, uočljivo i merljivo na ljudima koji kruže na političkoj sceni u tih 35 godina. Ipak se nadam da ćemo kao društvo uspeti da dostignemo trenutak u kojem neboravak na vlasti neće biti doživljavan kao tragedija. Boravak na vlasti mora biti ograničen, mora postojati izborni ciklus, da se ličnosti smenjuju. 

Koliko vi profesori imate snage da izdržite pritiske, a šta mislite koliko snage imaju građani, imajući u vidu da borba traje tek godinu dana – a nije se mnogo odmaklo, a i da svaki rat traje četiri godine… 

– Odgovor na – dokle ćemo imati snage, mi profesori dali smo decembra prošle godine, kada smo svim činiocima ove države jasno i glasno rekli da stajemo uz našu decu, naše učenike i studente, jer je to deo našeg poziva i profesije, nas kao osoba i bića. I to je jednostavno nešto od čega mi ne možemo da odstupimo. Mi jesmo prekinuli obustavu rada krajem proleća ove godine, ali to ne znači da smo promenili stavove i mišljenje ili da odustajemo. Mi smo apsolutno svesni kako treba da izgleda jedno uređeno društvo, na čemu se ono zasniva, koji je značaj obrazovanja, šta znači baviti se politikom, šta znači biti na određenim pozicijama u ovoj državi i mi nastavljamo da se zalažemo za to – do daljeg. Odustajanja nema. Ne poznajem nijedan primer nekog prosvetnog radnika iz prošlosti koji se priklonio negativnim strujanjima u društvu. Prosvetari su uvek ukazivali na vrednosti obrazovanja, uvek su pokušavali da od mladih ljudi oblikuju prave ličnosti i mi ćemo to raditi i dalje. Vremenski period od jedne godine u procesima koji se dešavaju u nekom društvu, ili nekoj državi, uopšte nije dug. Mnogi se istorijski događaji ciklično dešavaju i traju mnogo duže. Moramo biti uporni u tome da građanskim aktiviznom usmerimo našu državu da ostvari svoj potpuni potencijal, a ona ga ima u svim sferama i oblastima, od prirode do ljudstva. Da rezimiram: ostali građani će se u sve aktivnije uključiti verovatno kako se budemo primicali nekom hepiendu.

Šta se traži dešavanjima na ulici? 

Traži se da se utvrdi odgovornost za zločin, u kojem je nestalo 16 nevinih ljudi. Kako to treba da se utvrdi? Tako što se poštuje zakon, a on se poštuje na osnovu Ustava. Jedna država je država svih građana, građani su država, to kaže Ustav. Nažalost, ljudi koje smo izabrali da vode državu najbolje moguće, u interesu svih nas, koristeći sve moguće resurse, legalne i nelegalne, kao i podeljenost društva, nameću nam svoju istinu u kojoj zakoni, Ustav, pravda, poštenje i obrazovanje ne vrede. E neće moći da je tako.”

Ivan Pivnički, profesor istorije Foto: Aleksandar Jovanović

 

Ispred Banovine ste pre neki dan ponovo klicali Novom Sadu kao Srpskoj Atini. Kada to izgovori neko ko je vaspitao onu silnu decu, koja su došla da podrže oca i sina Jaćimovića, onda te reči zaista to i znače, za razliku od situacija u kojima tu sintagmu izgovaraju oni koji degenerišu kulturni potencijal ovog grada. Mi zapravo moramo da im otmemo reči koje su oni oteli od svog autentičnog značenja, lustracija, dakle, i povodom reči…

– Imate u šahu situaciju kada jedan igrač, iz određenih razloga, povlači iste poteze kao suprotna strana. Postoje brojne informacije o tome kako je kao političar stasavao sadašnji predsednik Republike Srbije, kako se od najranije mladosti obrazovao i spremao, a rezultate njegovog političkog angažmana mi živimo danas. On je do neverovatnih razmera razvio razne tehnike da bi dokazao svoje stavove i svoju istinu, a to se odnosi i na povlačenje poteza u svemu ovome što se događa u prethodnih godinu dana. Međutim, činjenica je da su politički krugovi na čelu Srbije bili nemalo iznenađeni studentskim pokretom i onim što je usledilo, pa su vremenom počeli da koriste veoma slične metode i tehnike kao studenti i učenici, poput “čuvenih studenata koji žele da uče”, tzv. 2.0 studenata, onda su naspram Dijane Hrke stavili određenu osobu iz vladajuće stranke da navodno štrajkuje glađu…. Ne zaboravimo da su oni, u ime kojih je stajao taj čovek tamo, svojim delovanjem već odavno urušili svaki ugled i kredibilitet naše zemlje i u svetu. Ona više ne postoji kao relevantna činjenica, ali mi istovremeno moramo biti svesni ogromnog potencijala naše zemlje koji nas može učiniti uspešnijim od dosta država na svetu. Problem je u nama, a evo i zašto… Setimo se toga da savremena srpska država počinje da se formira od 1804. godine, Prvim srpskim ustankom, Karađorđem Petrovićem, na Sretenje 1804. prvi Ustav bio Sretenjski, koji je… Da ne držim lekciju sada… Mi za 221 godinu nismo uspeli da formiramo uređeno društvo. Odgovor na pitanje kada će se ostale delatnosti uključiti u obustavu rada, leži u tih 221 godini koliko ne uspevamo da formiramo uređeno društvo. Dakle, šanse da se priključe i ostali – postoje, a kada će to biti, odgovor na to nema niko. Činjenica je samo da truli temelji ove naše države pucaju, to je sve očiglednije i vidljivije. Mladost ove zemlje, naša deca – a ona jesu budućnost sveta, to je opevano u mnogoj poeziji, ona će uspeti u svojoj borbi. Naše društvo će postati uređeno, jer “nikada zlo nije trajalo dovijeka”, nikada. Nikada, jer nije napravljeno na zdravim temeljima. Zlo je nastalo krađom, korupcijom, podmićivanjem, zaglupljivanjem, prevarom. Sve što je tako građeno, u jednom trenutku pada. I to spada u tzv. istorijske krugove: kao jedan dan – dođe noć, pa svane jutro, dan teče, pa opet dođe noć, onda opet jutro. Oni padaju s vlasti, samo treba biti strpljiv, uporan i pametan. Nema odustajanja. Živeti slobodno, nema ništa lepše od toga. Ja se ugledam na Đoleta Balaševića i kroz njegovu poeziju, stihove i pesme zasnivam svoju životnu filozofjiu. Slušajte Đoleta Balaševića, razmišljajte o njegovim pesmama i ponašajte se tako, pa će Srbija postati uređeno društvo.

 

Tekst je prenet sa portala Moj Novi Sad.

Click