Srđan Puhalo: Novinari se o svemu brinu osim o sebi

Radnice i radnici u medijima doživljavaju često veliku uznemirenost traumatičnim temama koja kod svakog desetog ispitanog traje izuzetno dugo. Preporuke autora su uspostavljanje sistema za psihološku podršku, prevencija mobinga i nasilja, edukacija i osnaživanje, poboljšanje radnih uslova i destigmatizacija mentalnog zdravlja.

Kako je došlo do ovog istraživanja?

Čini mi se da su mediji u krizi i da te posljedice najviše ispaštaju novinari. Sada bilo ko može manipulisati informacijama i kreirati ih, to više nije ekskluzivitet novinara. To je jedan ozbiljan pritisak na njih. U tim okolnostima, standardni mediji polako izumiru i upitno je kako to novinari podnose. Slika o medijima je prilično loša pa se i to prelama preko novinara. Da ne pričamo o primanjima, pritiscima, prijetnjama, fizičkim obračunima…

Sve to novinare ne ostavlja ravnodušnima, pa se postavlja pitanje kako oni žive sa tim. Bilo mi je interesantno da vidim kako se oni nose sa svim tim spoljnim faktorima, kako se to prelama kroz njih i kakvo je njihovo mentalno zdravlje. Otuda ta ideja. Novinari se o svemu brinu osim o sebi. Razjedinjeni su, sujetni, neorganizovani i vrlo lako njima manipuliraju i vladaju vlasnici, urednici, država ili entitet koji su vlasnici javnih servisa. Tu prosto mogu postaviti kontrapitanje: kako nikome ranije nije palo na pamet da istraži kakvo je mentalno zdravlje novinara u Bosni i Hercegovini ili bilo gdje drugdje.

Pitali smo novinare da li su pod stresom, koja je to vrsta stresa, koji su to problemi sa kojima se susreću koji kod njih izazivaju stres. Pitali smo o mobingu, odnosima u porodici, temama koje obrađuju. Sva pitanja koncipirana su tako da saznamo ili barem pretpostavimo kakav posao rade, koliko je prisutno sagorijevanje na poslu, imaju li depresiju, anksioznost, da li su i koliko srećni, kakva su osjećanja imali u posljednjih mjesec dana, kako prevladavaju stres.

Šta kažu novinarke i novinari – kako se nositi sa stresom, sa tjeskobom, sa nespokojstvom?

Ispostavilo se da imaju konstruktivne mehanizme. Kažu da se aktivno suočavaju sa problemom, planiraju šta i kako dalje, onda ističu humor i traženje nečeg pozitivnog u svemu tome što je loše. Kažu da najmanje koriste psihoaktivne supstance, poricanje i religiju, što je opet dobro jer to su neki iracionalni i destruktivni mehanizmi po njih. Ostaje otvoreno pitanje koliko to traje, posebno stres, jer vrlo često nije nešto što se desi pa prođe, nego je to nešto permanentno što se dešava godinama. Činjenica da je prisutno sagorijevanje na poslu znači da u jednom trenutku ti mehanizmi odbrane ne mogu sve to da eliminišu, da anuliraju.

A šta govore rezultati istraživanja?

Recimo da je sagorijevanje doživjelo barem jednom ili više puta 57,9 posto ispitanih. Oko 40 posto njih je reklo da je doživjelo barem jednom mobing. Od njih je samo tri posto odlučilo da se bori za svoja prava sudskim putem. Kad smo pitali koji je izvor mobinga, prvi odgovor je bio urednici, potom menadžment, sljedeće su kolege novinari i tek onda vlasnici medija. Postavlja se pitanje da li možemo govoriti o novinarskoj solidarnosti i kako izgleda ta solidarnost – da li ćutnjom ili govorom o ovome.

Kad smo pitali koje teme obrađuju novinari, 74 posto kaže prirodne nesreće i katastrofe, 69 posto kriminal i korupciju, 63,9 posto ubistvo van porodičnog konteksta, 58 posto fizičko nasilje, 56 posto ratne zločine. To su uslovi u kojima se često dešava da novinari postaju univerzalne neznalice jer prosto nemaju kad da se specijalizuju za nešto, samim tim oni mnogo vremena troše da bi došli do prave informacije, a to je mnogo stresnije nego kad imaš redakcije u kojima su novinari specijalizovani. Kad se tome dodaju kratki rokovi, činjenica da su redakcije sve manje i manje, sa tendencijom da nestanu, postavlja se pitanje jesmo li došli do toga da su novinari potrošna roba.

Kad je objavljeno istraživanje, svi mediji su se uhvatili za deset posto ispitanih koji su priznali i rekli da imaju neki mentalni poremećaj, odnosno da imaju verifikovanu dijagnozu. To nisu samo oni ljudi koji kažu da posao ostavlja posljedice koje ih ne napuštaju. Ono što je mnogo važnije je podatak da vrlo malo novinara i novinarki traži pomoć od stručnih lica i sad se postavlja pitanje zašto. Da li je to zato što ih je sramota pa je to nešto što je stigma, da li je to zato što nemaju hrabrosti da se suoče sa tim, da li je to nedostatak novca…? Mnogi nude besplatnu pravnu pomoć, ali da li imaš besplatnu psihološku pomoć? To je vrlo škakljivo.

Ne znamo šta stoji iza toga da 15 posto ispitanih smatra da ima mentalne smetnje, ali se nisu obraćali stručnjaku za pomoć. Kad se sabere deset posto ispitanih s dijagnozom i 15 posto s mentalnim smetnjama, to znači da svaki četvrti ima realan problem s mentalnim zdravljem. Novinarska udruženja, sindikati, tu bi mogla početi razmišljanja kako napraviti mehanizme da novinari lako, jeftino i brzo dođu do stručne pomoći ako procijene da im to treba. Prepustiti sve to pojedincu, da se nosi s tim kako zna i umije, nerealno je i previše optimistično. Bilo bi veoma dobro da se razmisli o tome na koji način približiti stručnjake za mentalno zdravlje novinarima i kako napraviti mehanizme da to bude dostupno, da bude efikasno i da bude pristupačno.

Šta vas je najviše iznenadilo u istraživanju?

Iskreno, najviše me iznenadio relativno mali broj odgovora, samo 316. Prosto mi je izgledalo čudno da novinari ne razumiju važnost ovog istraživanja. Čini mi se da je to zbog nepovjerenja da će neko to anonimno istraživanje zloupotrijebiti, kao i iskrenost. Potom me iznenadio vrlo zanimljiv podatak, tiče se jednog aspekta sindroma sagorijevanja, on se zove cinizam prema poslu. To je prost odgovor na pitanje da li smatraš da je tvoj posao smislen, da daje neke rezultate, da ga vrijedi raditi. Ispostavilo se da imamo 54 posto ljudi kod kojih je cinizam visok i to može znači dvije stvari, ili otaljavanje posla ili mehanizam odbrane.

U prvom slučaju je dominantan stav “baš me briga”, nepovjerenje da će se bilo šta promijeniti. U drugom slučaju, na taj način novinari štite sebe i svoje mentalno zdravlje jer tako postavljaju ljestvicu očekivanja da ih ništa ne može iznenaditi, a istovremeno sebe štite od prevelikih očekivanja. Dugoročno, taj cinizam nije dobar ni za novinarstvo, ni za te ljude. To je prilika da oni koji se bore za uslove rada idu dublje i istraže ovo pitanje.