Misterija nestanka djevojčice u ratu na Kosovu i dalje „zaglavljena u osjećaju sramote“

„Dozivala sam je, ali me nije pogledala“, priča Lutfije. „To je bio posljednji put kada sam vidjela Arjetu“.

Rat je završio sljedećeg mjeseca i srpske snage su se povukle, ali Lutfijina noćna mora je tek počela.

Međunarodni komitet Crvenog krsta (MKCK) zatvorio je 2008. godine slučaj Arjete Uka, uklonivši njeno ime sa spiska ljudi nestalih tokom rata na Kosovu, koji danas broji 1.591 lice.

U to vrijeme, porodica je primila nekoliko telefonskih poziva sa srpskog broja; osoba koja je zvala predstavila se kao Arjeta, ali je uglavnom govorila na srpskom jeziku, spominjala članove porodice i vrijeđala ih.

„Zatražio sam pomoć od MKCK-a u razjašnjavanju situacije“, kaže 45-godišni Vedat Uka, Arjetin brat. „Za nas je ona još uvijek nestala“, dodaje on.

„Samo je vrištala“

Arjetu je srpska policija prvi put odvela 28. marta 1999. godine, četiri dana nakon početka zračnih napada NATO-a, koji su imali za cilj da zaustave val zločina i etničkog čišćenja civila od strane srpskih snaga koje su vodile brutalni rat protiv pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK).

Vratila se sljedećeg dana, sva krvava. Njena porodica je bila jedna od raseljenih porodica koje su se selile iz sela u selo. Lutfijin muž i dva najstarija sina bili su pripadnici OVK.

Arjetu su ponovo odveli početkom maja 1999. godine. Kada se vratila, „djelovala je slomljeno“, priča Lutfije. „Ništa nije rekla; samo je vrištala“.

„Tada je postala nasilna“, prisjeća se Lutfije. „Vrištala bi, udarala nas, a zatim bi se srušila, hvatajući dah. Govorila bi: ‘Ne znate šta mi se dešava’“, navodi ona.

Srpska policija je posljednji put došla po nju 7. maja.

„Bilo je to oko 4 sata ujutro“, kaže Lutfije.

„Ljudi s crnim trakama oko glave provalili su vrata. Prvo su udarili mene, a zatim su izvukli djevojčicu iz kreveta dok je još bila u pidžami. Sjećam se da je nosila žutu majicu. Još uvijek mogu čuti njene vriske dok su je nosili niz stepenice“, govori ona.

Arjeta je kasnije viđena na kontrolnim punktovima paravojnih i policijskih snaga na raznim lokacijama.

„Poniženje je bilo gore od smrti“

Lutfijin suprug, Hašim, ubijen je zajedno sa 42 druga pripadnika ​​OVK i više od 200 civila u ubistvima koja su se dogodila u selima Vrbovac i Štutica u regionu Drenice 30. aprila 1999. godine.

Njenog najstarijeg sina, Valdeta, također pripadnika OVK, ubio je rođak nakon svađe 6. juna 1999. godine. Imao je 21 godinu.

Lutfije je saznala za smrt svog sina tek nakon rata.

„Niko mi ih nije spomenuo“, kaže. „Svi su pričali o tome kako je moja kćerka viđena s paravojnim snagama“.

Krajem juna 1999. godine, nakon završetka rata, OVK je više od osam sati držala Lutfiju u pritvoru u Glogovcu.

„Pitali su me zašto sam pustila svoju kćerku u ruke srpskih snaga“, priča ona. „Rekla sam im da je moja kćerka odvedena pred mnogim ljudima koji su to vidjeli. Zašto mene krivite za to?“, dodaje Lutfije.

U Gradici, selu u kojem živi Lutfijina porodica, put koji vodi do lokalne škole nosi ime njenog supruga, Hašima. Ali stigma koja okružuje sudbinu njene kćerke i dalje je prisutna.

„Bacanje krivice i poniženje koje smo pretrpjeli bili su gori od smrti“, naglašava Lutfije. „Nisam se usudila ni spomenuti svoju kćerku, a kamoli je tražiti“.

„Nakon onoga što se dogodilo, mislila sam da bi bilo bolje da se vrati mrtva“, dodaje ona.

Lutfije nema Arjeteine ​​fotografije, ali je se sjeća kao lijepog djeteta.

Kada je prvi put došla u Centar za ženska prava u Glogovcu, Lutfije je od strane drugih žena dočekana s  ljutnjom.

„Morala sam ih smiriti govoreći im da je bilo koja od njih mogla biti na njenom mjestu“, priča direktorica centra, Kadire Tahiraj.

„Ova žena je patila zbog sramote koja je nametnuta porodici, jer su ljudi krivili porodicu za ono što se dogodilo“, dodaje ona.

I Kadire i Lutfije kažu da posljednje informacije o tome gdje se nalazi Arjeta datiraju iz juna 1999. godine, kada su neki izvori rekli da su je srpski vojnici odveli u bolnicu u Prištini, neposredno prije završetka rata.

Kuštrim Gara iz Vladine komisije za nestala lica navodi da, iako Arjetino ime nije na službenoj listi nestalih u ratu, „na zahtjev porodice, to pitanje bi se moglo pokrenuti pred srpskom Komisijom za nestala lica“.

„Ako porodica to zatraži, i s obzirom na specifične okolnosti, i dalje smo spremni da ponovo otvorimo ovaj slučaj“, naglašava Gara za BIRN.

A Vedat Uka, Arjetin brat, potvrđuje da je to ono što porodica želi.