Đevrske još plešu Arsenovu pjesmu

Autor: Đorđe Matić, Izvor: P-portal/ VIDA

August 1995. – august 2025.

Negdje na početku ovoga milenija objavio je Arsen Dedić pjesmu, vjerojatno najzasebniju od svega što je radio dotad. Već po tome što tekst nije otpjevao, koliko god i dotad njegov šansonjerski stil bio ponekad na granici parlando stila, nego je sve strofe izgovorio, odrecitirao u pjesmi bez refrena. Muzički, ono što čujemo žanrovski je određeno i zadano u naslovu, koji, paradoksalno i kao tema za mnogo veću studiju, jednako stilski podržava i kojemu stoji u suprotnosti ironija geografskog pridruženog pojma – „Posljednji tango u Đevrskama“. Sve je u ovoj pjesmi ironija i izvrnuti smisao, suprotnost od onoga što se govori. Naslov zadaje ton pjesmi: tango je visokosofisticirani stil, spoj argentinskog (latinskog), francuskog i njemačkog utjecaja, ujedno i zvuk koji je prošlost, pasatizam i nešto demode. „Posljednji tango“ referira se naravno na čuveni Bertolučijev film, egzistencijalnu dramu intelektualca smještenu u Pariz – zamijeniti Pariz svojom očiglednom i, reklo bi se, apsolutnom suprotnošću, krajnje provincijski markiranim i većini do malo vremena unazad nepoznatim Đevrskama, namjerno je rušenje značenjske kongruencije i stvaranje na kojem sve ironijsko počinje. I to je samo prvi sloj, jer o igri značenja ove pjesme mogla bi se napisati čitava studija.

Na taj tango – iako i tu autor bira zapravo klišej tanga, s naglašenom prvom dobom na mjeri metronomski otkucavanih 4/4 – kao u teatarskom, kabaretskom broju, nabraja mjestašca, sela i naselja u okolini i zaleđu Šibenika kao metafore zabačenosti, a kroz njih ismijavajući tužne ambicije pokušaje oponašanja estradnih spektakala rezerviranih za veće gradove. Kao da čita sa sirotinjskog programa i kao da se prisjeća, pun sarkazma, Arsen prepoznatljivom dikcijom i tonom izdvaja najkomičnije: „nadiru ljepotice iz Piramatovaca“, „svjetlosni efekti Lozovca“, „mažoretke iz Ripišta“… Nagrđuje ih dodatno, pjesnički iskoristivši asocijativnost zvukova riječi koje su već napravljene od grubih, komičnih glasova, što nezgrapno fonetski, morfološki i onda naravno leksički, značenjski, grade imena tih dalmatinskih zabiti – „Konjevrate“, „Rupe“, „Gaćeleze“, „Smrdelje“…

Pjesma je vremenom dobila poseban, rekli bi frazeri „kultni“ (!) status kod dijela kulturno osvještenije, sofisticiranije publike iz većih gradova, kod slušatelja koji su bili u stanju dešifrirati tužni i na trenutke sarkastični, skoro osorni humor, komentar o širem društvenom i kulturalnom stanju mlade države. Mnogo manji dio osjetio je u pjesmi autorov drugi sloj, izvan poruge – reakciju na naročit osjećaj žala i sažaljenja koji se artikulira u prikrivenom bijesu nad jadom – ovih mjesta, ovih vukojebina. Ali i još jedan krug značenjski: da je ovo bila i slika i pogled, samopercepcija autora i njegove psihološke „sjene“, anksioznosti velikog umjetnika koji osjeća da je i sam, makar dijelom, netko tko pripada tom svijetu, makar prenesenim i posredovanim kulturnim sjećanjem i naslijeđem. A iz toga možda i upisanog straha i nesigurnosti samoga vlastita položaja u gradu, urbsu, rodnom gradu visokog i nesumnjivog urbaniteta, velike i otmjene, kao i bogate pučke tradicije, odnosno hibridu utjecaja koji čine taj čudesni grad, mnogih kontradikcija, ali i neobične skrivene topline i blagosti.

Igrao je autor i izvođač briljantno ulogu, donijevši pjesmu kao kakav brehtijanski kabare-majstor, i implicitno – mogli smo ga zamisliti zaista u predstavi ili filmu – ali i doslovno, scenski, kad bi na koncertima recitirao ovu pjesmu i puštao da na pozornicu padaju papiri s pročitanim tekstom, sve do kraja kad bi nakon završne strofe i ambivalentno izgovorenog stiha i pojma „a onda – susvita“, ispustio i posljednji list teksta na scenu, uz spontani aplauz publike dok je instrumentalni finale još trajao…

Pored toga što je bio najveći kantautor svih vremena ovdje, Arsen je bio i među najvećim interpretatorima. To je zato što je imao kvalitetu nužnu za dobro tumačenje – velike interprete, pogotovo svoga djela, uvijek odlikuje i vrhunska gluma. A to znači i maska – u najširem smislu pojma, od antičkog teatra, preko Stanislavskog, pa sve do Junga – stanoviti element „plemenite laži“ koja govori istinu. Otud, imao sam uvijek dojam da većini publike, dijelu svjesno, a dijelu potpuno nesvjesno, izmiče jedan sloj „Posljednjeg tanga u Đevrskama“, još jedna nevidljiva zavjesa ili veo na licu glumca i tumača dok izvodi ovu pjesmu. I još jedna, ključna, razina značenja.

Nekako ne mogu zamisliti da taj učeni pjesnik i sarkastični lokalpatriot, dok nabraja i ismijeva ova sela i mjestašca ne bi, naime, znao ironiju razlika pripadnosti skrivenih iza smiješnih imena. Da ne bi znao ono što ih je ne samo spajalo, nego i dijelilo. Nemoguće da mu, dok je pjesmu pisao i snimao, samo sedam godina nakon kraja našeg užasa, nije prošla kroz glavu makar na sekundu razlika između „očajničkog plesnog para iz Kistanja“, između sela Čista Mala, Smrdelja spram ostalih u pjesmi koja crta nevidljivu leopardovu kožu geografsku, i etničku. I točke gdje ova metafora ne vrijedi, kao kod „prve i zadnje pratilje iz Žitnića“ – sela gdje je ravnoteža prije ovoga očajnog raspada bila gotovo apsolutna.

Uostalom, sakrivene pod golim okom – Đevrske. Jesu li slušatelji ostavili mjesto iz naslova na razini metafore koja se ne istražuje jer je „jasna“, kao recimo „Mrduša Donja“, ili su neki od njih potražili nešto više o stvarnom mjestu. I moguće ostali iznenađeni nađenim. Kantautor je išao za simbolikom zvuka imena mjesta, za tim načičkanim oštrim suglasnicima, ali pitam se, iako mi se čini da znam odgovor, je li negdje u dubini sebe držao i svijest o drugačijoj valenciji toposa, značenju koje se ne iscrpljuje u ironiji, nego da se tu između ostaloga nalazi i drugačija, važnija i dublja simbolika. Tako, te iste naizgled jadne Đevrske rodno su i posljednje mjesto na zemlji i velikog Save Bjelanovića, onoga koji je skovao geslo „Brat je mio, ma koje vjere bio“ i zalagao se za dogovor dva naroda između kojih i od kojih je sačinjen i autor „Posljednjeg tanga“. Pa kad Marko Car piše da je Sava u svoje radove unosio „onaj neki umjetnički quid“ kojim se mahom odlikuju oni naši nadareni ljudi koji „imadoše prilike da se ogriju na toplom suncu latinske kulture“, ta rečenica je i savršeno precizan opis Kantautora.

„Pleše se, pleše, gospodo“, ponavlja on svoj rezignirani motiv kroz „Posljednji tango“. A sve više mi djeluje da je ovo i autopoetički stih, da je pored prijekora drugima za preveliku lakoću, nemar i trivijalnosti – upravo autor onaj koji je, poput Andrićeve Aske morao plesati kroz opasnosti što ih donose vlastite misli i riječi u nesigurnim vremenima, nepoželjne jer drugačije, utoliko od iste problematične sorte kao i porijeklo i pripadnost.

„Pleše se, pleše, gospodo…“, izgovara jetko Arsen u „Posljednjem tangu u Đevrskama“.

„Kako god bilo, kolovođa koji bi voljan i kadar bio da to kolo povede ne javlja se još ni od kud, i mi ćemo ga, valjda, još dugo čekati.“, kaže Marko Car o Savi Bjelanoviću, u posljednjoj rečenici knjige.

Tekst prenet sa portala p-portal.