Abecedarij Oluje

Autor: Ivica Đikić, Izvor: Novosti

Akao Ademi, Rahim. General Hrvatske vojske kojem se pripisuju ponajveće zasluge za planiranje i vođenje operacije “Oluja” u Južnom sektoru. Kao načelnik Stožera Zapovjedništva Zbornog područja Split, odnosno kao prvi suradnik zapovjednika, generala Ante Gotovine, zalagao se za dugotrajno i uporno napredovanje po masivu planine Dinare u Bosni i Hercegovini e da bi se Knin napalo s te relativno neočekivane, bosanske strane, iz pravca Bosanskog Grahova. Ademi je bio svjedok u haškom procesu generalima Gotovini, Markaču i Čermaku za ratne zločine u “Oluji”. U Hrvatskoj mu se sudilo za zločine u akciji “Medački džep” iz rujna 1993., ali oslobođen je svih optužbi.

B kao Bulat, Čedomir. Pukovnik JNA i ratni zapovjednik 21. kordunskog korpusa Srpske vojske Krajine rijedak je primjer časnika u postjugoslavenskim ratovima koji je priznao poraz na bojnom polju, predao svoje trupe i ovako izgovorio pred hrvatskim generalom Petrom Stipetićem 8. kolovoza 1995. negdje između Gline i Topuskog: “Gospodine generale, pukovnik Čedomir Bulat predaje vam 21. kordunski korpus i čestitam Hrvatskoj vojsci na pobjedi.”

C kao cvrčci. Mahnito su cvrčali brijunski cvrčci potkraj srpnja 1995., dok je Franjo Tuđman s najvjernijim suradnicima i generalima planirao vojni napad na Krajinu, odnosno dok se smišljalo kako da “nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu”. Cvrčanje i necvrčanje brijunskih cvrčaka korišteno je, iz kruga Gotovinine obrane, za osporavanje autentičnosti brijunskih transkripata: autentičnost nije opovrgnuta, no to se, na kraju, ispostavilo nevažnim za hašku presudu generalima optuženima za zločine u “Oluji”.

Č kao Čermak, Ivan. General Hrvatske vojske kojeg je Franjo Tuđman postavio 5. kolovoza 1995. za zapovjednika Zbornog mjesta Knina. Čermak je bio zadužen da uspostavi red i funkcioniranje komunalnih službi na području koje je vraćeno u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, no red nije uspostavio niti ga je pokušavao uspostaviti: ubojstva, palež i pljačka trajali su danima. Haški sud oslobodio ga je krivnje u travnju 2011. godine. Prihvaćena je Čermakova obrana da njegov posao nije uključivao nadzor nad vojnim trupama, jer on nije efektivno zapovijedao ni jednom jedinicom, kao ni sprečavanje i sankcioniranje kaznenih djela, jer su za to bile zadužene vojna i civilna policija.

Ć kao Ćesić, Ljubo Rojs. General Hrvatske vojske i Gotovinin pomoćnik u Zapovjedništvu Zbornog područja Split zapovijedao je inženjerijskim trupama, a te trupe mjesecima su probijale puteve na bosanskohercegovačkoj strani Dinare i omogućile da se tenkovi i topovi Hrvatske vojske izvuku na gotovo dvije hiljade metara nadmorske visine: kad se to dogodilo, nije bilo teško predvidjeti kakav će biti ishod “Oluje”.

D kao Del Ponte, Carla. Glavna haška tužiteljica od 1999. do 2008. godine. Neprijeporne su njezine zasluge za privođenje pravdi mnogih ratnih zločinaca, ali je isto tako neprijeporno da je, zbog različitih razloga, bila sklona političkim kompromisima u obavljanju svoga posla. Zahvaljujući takvom pristupu mnogi su važni akteri dopremljeni u Hag, ali su mnogi zauvijek izbjegli pravdi. A mnogi su izbjegli pravdi i zbog loše postavljenih optužnica s potpisom gospođe Del Ponte.

Dž kao džep, bihaćki džep. Vojska Republike Srpske stezala je u drugoj polovici srpnja 1995. obruč oko bihaćke bošnjačke enklave, ali je rasterećenje Bihaća bilo tek dobra hrvatska vanjskopolitička izlika za pokretanje “Oluje”. Brijunski transkripti bilježe, naime, ove riječi Franje Tuđmana: “Prodor do Bihaća može biti samo sporedni sada. Mi bismo morali naći neku izliku za našu akciju, naš pothvat koji možemo početi prema planu kao što je bilo jučer, ili pak sutra, ili prema jučerašnjem planu za sutra, ili da se dogovorimo kad možemo. Ali, ako idemo ovih dana u daljnje pothvate, onda Bihać može biti još samo kao izlika i sporedno, a protivniku onda moramo nanijeti ili totalni poraz jug i sjever, da se razumijemo, puštajući istok na miru sada. Zašto pustiti istok na miru? Zato što se i ti naši prijatelji boje da ne uđe Jugoslavija u rat u cjelini, s Jugoslavijom i Rusija, pa prema tome opći rat. Prema tome, istok bismo pustili totalno na miru, a ovo bismo morali riješiti i jug i sjever.”

Đ kao Đakovo. U Đakovu je bilo smješteno zapovjedno mjesto odakle se trebalo upravljati aktivnom obranom u slučaju da Srpska vojska Krajine i Vojska Jugoslavije na istoku pokrenu protunapad kako bi zaustavili ili usporili “Oluju”. Nikakve reakcije, međutim, nije bilo, pa je Tuđman drugog dana operacije mogao povući generala Stipetića iz Đakova i poslati ga da na petrinjskom pravcu popravlja ono što je samovoljno zakomplicirao general Ivan Basarac, promijenivši planove zauzimanja Petrinje i okolnog područja.

E kao evakuacija. U hrvatskoj javnosti papagajski se i hladnokrvno ponavlja teza da Srbi u “Oluji” nisu protjerani nego da su pobjegli sami ili u organizaciji krajinskih vlasti, a u prilog toj tezi uvijek se iznosi isti argument: u Kninu su pronađeni planovi evakuacije stanovništva izrađeni bitno prije početka hrvatskog napada. To je, naravno, tanak argument, jer je jasno da ljudi nisu odlazili zato što im je tako naredio Milan Martić ili bilo tko drugi, nego zato što su se bojali osvete hrvatskih vojnika, a koliko je taj strah bio utemeljen govore ubojstva više stotina civila koji su odlučili ostati u svojim kućama.

F kao fakti. Faktografija je suvišna, štoviše, faktografija smeta kad je riječ o izgradnji hrvatskog mita o čistoći “Oluje” i bezgrešnom herojstvu hrvatskih vojnika, pa se činjenice više i ne spominju: politička, intelektualna i kulturna vrhuška ove zemlje prekrila je sve pobijene srpske starce i sve opljačkane i spaljene kuće oslobađajućom haškom presudom Gotovini, Markaču i Čermaku, presudom koja je u Hrvatskoj shvaćena kao internacionalni certifikat o moralnoj neupitnosti rečene vojne operacije, premda se takvo što nikako ne može iščitati iz te presude. I premda, što je još važnije, svi dobro znaju za razmjere – do danas uglavnom sudski nekažnjene – osvete i zločinačke obijesti što su ih u ljeto i ranu jesen 1995. prakticirale Hrvatska vojska i specijalne postrojbe policije.

Mahnito su cvrčali brijunski cvrčci potkraj srpnja 1995., dok je Franjo Tuđman s najvjernijim suradnicima i generalima planirao vojni napad na Krajinu, odnosno dok se smišljalo kako da “nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu”

G kao Gotovina, Ante. General Hrvatske vojske koji je zapovijedao operacijom “Oluja” u Južnom sektoru. Godine 2001. Haški sud optužio ga je za zločine nad Srbima na području njegove zapovjedne odgovornosti: iduće četiri i pol godine Gotovina je proveo u bijegu, što je samo uvećalo i učvrstilo njegov herojski lik u širokim narodnim masama. Uhapšen je na Tenerifeu krajem 2005., a u travnju 2011. prvostupanjski je osuđen na 24 godine zatvora. Godinu i pol poslije toga, u studenom 2012., haško Žalbeno vijeće – predvođeno sucem Theodorom Meronom – donijelo je pravomoćnu presudu kojom su Gotovina i Markač oslobođeni optužbi da su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu zvanom “Oluja”. Također, odbačena je i generalna tužiteljska kvalifikacija o postojanju udruženog zločinačkog pothvata predvođenog Franjom Tuđmanom. Gotovina od povratka iz Haga živi politički prilično povučeno i bavi se uzgojem i preradom ribe.

H kao Hrvatska. Ova država od oslobađajuće haške presude Gotovini i Markaču 2012. svim snagama pokušava i dobrim dijelom uspijeva krivotvoriti karakter i faktografiju “Oluje”, odnosno pokušava i uspijeva svesti tu operaciju isključivo na njezinu legalnu i legitimnu, oslobodilačku, dimenziju, dok se nasilno i trajno smanjenje broja Srba u Hrvatskoj ispod tri posto, što je bio drugi jednakovrijedni Tuđmanov cilj u rečenoj operaciji, prešućuje ili relativizira. Tuđman je, naime, otvoreno zastupao stav da je veća etnička homogenost preduvjet dugoročne stabilnosti i sigurnosti Hrvatske, jer je Srbe smatrao trajnom prijetnjom hrvatskoj samostalnosti.

I kao izbjeglice. Krajinski Srbi najvećim su dijelom započeli nove živote u Srbiji te Bosni i Hercegovini, premda ih danas ima i širom Europe i cijelog svijeta. Relativno mali broj prognanih vratio se u Hrvatsku. Više od dvije tisuće Srba iz Hrvatske praktički je odustalo od novog života u Srbiji: nikad nisu zatražili ni tamošnje lične karte ni državljanstvo Srbije. Žive ili su živjeli nevidljivi, kao da ih nema.

J kao Jarnjak, Ivan. Ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske u vrijeme kad se dogodila “Oluja” izbjegao je haški progon, po svemu sudeći, zahvaljujući političkim ustupcima Tužiteljstva dok ga je vodila Carla del Ponte i dok je hrvatski premijer bio Ivo Sanader. Dok su ubojice, palikuće i pljačkaši tjednima haračili oslobođenim prostorom, hrvatska policija – predvođena svojim ministrom – trudila se ništa ne vidjeti, a ako su slučajno nešto vidjeli, nastojali su to sakriti. Osim toga, pripadnici ATJ Lučko ubili su 25. kolovoza 1995. šestero civila srpske nacionalnosti u zaseoku Grubori kod Knina: nitko nije kažnjen zbog tog zločina ni po jednom od oblika krivične odgovornosti.

K kao Krajina. Političko-ratna avantura poznata pod imenom “Krajina”, osmišljena i vođena iz Beograda, s izvođačima radova u likovima raznoraznih nedoraslih provincijskih siledžija i radikala, bila je osuđena na krah, ali taj krah nije morao biti onakav kakav je bio, premda to nije ovisilo samo o jednoj strani. Krajinski namjesnici naprosto ni u jednom trenutku svoje secesionističke pobune nisu osjetili potrebu da racionalno promisle o svojoj situaciji i da donose odluke koje ne bi bile motivirane jedino besmislenim vođenjem rata protiv zdravog razuma i interesa vlastitog naroda. Ti ambiciozni lokalni lideri politiku su shvaćali kao slijepo provođenje beogradskih naloga, a kad su se Milošević i Beograd ohladili od krajinske avanture, izmaklo im je tlo ispod nogu. Ceh je platilo civilno stanovništvo.

L kao Livanjsko polje. Iz tog polja na jugozapadu Bosne, podno Dinare, razvio se južni krak “Oluje”. Ponajbolje profesionalne jedinice HV-a i HVO-a mjesecima su se iz polja penjale na Dinaru i zauzimale sve bolje i bolje pozicije i za topništvo i za prodor oklopno-mehaniziranih snaga te pješaštva prema Kninu.

Lj kao “Ljeto 95”. Tom operacijom združenih snaga Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane provedenom krajem srpnja zauzeti su srpski gradići u Bosni i Hercegovini, Glamoč i Bosansko Grahovo, to jest stvorene su i posljednje pretpostavke za napad prema Kninu. Nema sumnje da je Ratku Mladiću i drugim generalima u Glavnom štabu Vojske Republike Srpske, kao i onima u Glavnom štabu Srpske vojske Krajine, i mnogo prije akcije “Ljeto 95” bilo savršeno jasno koja je krajnja namjera hrvatskog napredovanja na Dinari i u bosanskom zaleđu Knina – nije, uostalom, trebala velika mudrost da se to shvati – ali srpske vojske naprosto više nisu bile dovoljno jake da se suprotstave uvježbanijem i motiviranijem protivniku. Mladić se, nakon srebreničkog pokolja, skoncentrirao na pokušaj zauzimanja bihaćkog džepa, pa onda – sredinom kolovoza – i na snažan protunapad prema Bosanskom Grahovu, no obje su zamisli propale. Ni VRS ni SVK, naime, u ljeto 1995. više nisu bili u stanju ozbiljno parirati HV-u, HVO-u i Armiji BiH, vojskama koje su od 22. srpnja 1995. združeno djelovale u skladu sa Splitskim sporazumom Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića.

M kao Markač, Mladen. Policijski general koji je u “Oluji” zapovijedao specijalnim jedinicama Ministarstva unutarnjih poslova. Nakon što je u prvostupanjskom postupku bio osuđen na osamnaest godina zatvora, Žalbeno vijeće Haškog suda oslobodilo ga je krivnje za zločine nad Srbima.

N kao nestali. Nema potpuno pouzdanih podataka o broju Srba i Hrvata, vojnika i civila, koji su nestali tokom i poslije operacije “Oluja” i za kojima se još traga, ali iz dostupnih podataka može se zaključiti da se radi o blizu 300 ljudi, pri čemu su velika većina Srbi. Državne vlasti Hrvatske i Srbije na njih misle samo kad se međusobno prepucavaju i kad jedni druge optužuju i ucjenjuju. U međuvremenu, ljude nestale u “Oluji” uglavnom prepuštaju mislima i sjećanju isključivo njihovih bližnjih.

Nj kao njuh. Građani slobodarskog Splita nanjušili su miris paleži i bezakonja koji se nakon 5. kolovoza počeo širiti iz Knina i okolice. Poduzetniji među Splićanima ukrcavali su se u vlak Split – Knin i otiskivali se na svojevrsne pljačkaške izlete po kninskim dućanima i privatnim kućama: vraćali su se pod teretom tuđih života. Lišeni tereta vlastite savjesti.

Hrvatska vlast formalno je pristala da Plan Z-4 bude polazna točka za pregovore s pobunjenim Srbima, pri čemu je bilo jasno da je on Tuđmanu potpuno neprihvatljiv, dok su ga krajinski lideri i Milošević na neviđeno odbili i tako širom otvorili vrata “Oluji”

O kao osveta. Osveta je u toku “Oluje” i poslije nje bila poželjna emocija kad je riječ o hrvatskim vojnicima: državni vrh prešutno je odobrio osvetničko iživljavanje nad preostalim Srbima i njihovom imovinom, e da bi se onima koji su otišli poslala uvjerljiva poruka da im je bolje da se ne vraćaju. Nikad.

P kao Petrovačka cesta. Dva MiG-a 21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva raketirala su 7. kolovoza 1995. izbjegličku kolonu Srba iz Hrvatske na Petrovačkoj cesti između Bosanskog Petrovca i Ključa na teritoriju Bosne i Hercegovine. Ubijeno je devetero civila, među njima četvero djece. Hrvatski avioni pucali su po koloni znajući da u njoj nema vojnika, i znajući da u blizini nema srpskih vojnih formacija. U Beogradu je podignuta optužnica protiv četvorice umirovljenih visokih časnika HRZ-a koje se tereti po liniji zapovjedne odgovornosti za avionsko raketiranje civilnih kolona na Petrovačkoj cesti i, dan kasnije, kod Novog Grada, također u BiH. Optužnica je, međutim, evidentno politički motivirana i pati od manjka dokaza protiv četvorice optuženih. Srpski istražitelji i tužitelji nisu uspjeli identificirati ni jednog od neposrednih počinitelja, odnosno nisu utvrdili tko su hrvatski vojni piloti koji su ispalili razorne rakete na izbjegličku kolonu, a ovdje je riječ o vrsti ratnog zločina u kojoj je uvjerljivo najveća odgovornost na pilotima koji su iz zraka vidjeli kakva je situacija na tlu i ipak odlučili pucati.

R kao Radić, Jure. Jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika bio je, kao ministar obnove, arhitekt i centralni operativac trajnijeg zamrzavanja etničke slike krajinskog prostora, etničke slike proizvedene “Olujom”. Kreirani su i donošeni propisi kojima je omogućavano oduzimanje imovine izbjeglih Srba i davanje te imovine na korištenje Hrvatima dovedenima iz Bosne i Hercegovine, točnije, iz onih krajeva Bosne i Hercegovine koje je Franjo Tuđman naumio lišiti Hrvata. Kreirani su i donošeni propisi čiji je smisao bio da se prognanima onemogući ili oteža povratak. Da Srba ne bude više od tri-četiri posto.

S kao Srbija. Srbija se teško lišava navike, stečene devedesetih godina, da Srbe u Hrvatskoj, ili Srbe iz Hrvatske, najradije tretira kao sredstvo političkog potkusurivanja i prepucavanja s vlastima u Hrvatskoj. Srbija se početkom svakog kolovoza sjeća mrtvih i protjeranih sunarodnjaka iz Hrvatske, ali pritom uporno zaboravlja biti autorefleksivna, a bez toga nema vjerodostojnosti. Ima samo politikantstva, ispraznog jednodnevnog žalovanja i lažne empatije spram neželjenih gostiju, Srba iz Hrvatske, kojima je bila i jest namijenjena uloga drugorazrednih građana, onih koji nezainteresiranu javnost uporno podsjećaju na svoju muku.

Š kao Šušak, Gojko. Ratni i poratni ministar obrane bio je od 1992. do smrti 1998. drugi najmoćniji čovjek u Hrvatskoj, što je donekle i logično u zemlji koja je u ratu. Bio je ključna osoba za ilegalno – jer drukčije nije ni moglo – naoružavanje i opremanje Hrvatske vojske, kao i za aktivniji američki pristup obučavanju i obrazovanju hrvatskih časnika i dočasnika koji će imati istaknute uloge u “Oluji”. A istaknute uloge u “Oluji” imali su svi omiljeni Šuškovi generali: Gotovina, Krstičević, Filipović, Ćesić, Norac, Korade…

T kao Tuđman, Franjo. Hrvatski predsjednik i vrhovni vojni zapovjednik u vrijeme operacije “Oluja”. Tuđman je odluku o datumu i glavnim pravcima napada donio u krugu najpouzdanijih generala na brijunskim sastancima u srpnju 1995. godine. On je donekle kreirao, a odnekle vješto iskoristio raspoloženje Zapada za pokretanje operacije, koja je, iz vrhovnikove perspektive, predstavljala – i u tome je, vidimo, uspjela – obračun s politički relevantnijom ulogom domicilnih Srba u kreiranju odnosa u samostalnoj Hrvatskoj.

U kao USA. Uloga diplomatskog i vojnog aparata Sjedinjenih Država u pripremanju, pokretanju i provedbi “Oluje” sigurno nije bila presudna, ali nije bila ni sasvim zanemariva. Nekolicina umirovljenih američkih generala iz privatne tvrtke MPRI, čije je usluge Hrvatska masno platila, mjesecima je s hrvatskim časnicima radila na taktici napadnih operacija, američki vojni ataše u Zagrebu Ivan Šarac bio je detaljno upoznat s pripremama za ofenzivu, američki obavještajci opskrbljivali su Hrvatsku vojsku pouzdanim podacima o protivniku… Uostalom, da nije bilo američkog zelenog svjetla, koje je osiguravalo međunarodnu podršku ili barem nemiješanje, teško da bi “Oluje” uopće i bilo, a Amerikanci su, nakon srebreničkog genocida i opasnosti da Mladić nešto slično učini i u bihaćkoj enklavi, po svaku cijenu željeli zaustaviti Srbe i prekinuti rat.

V kao Vlak slobode. Putujuća politička predstava s predsjednikom Tuđmanom u glavnoj ulozi zbila se 26. kolovoza 1995., dvadesetak dana poslije “Oluje”. U svojim govorima na stanicama Vlaka slobode – u Zagrebu, Karlovcu, Gospiću, Kninu i Splitu – Tuđman je dosta precizno iznio smisao operacije. Na primjer: “I još ih ima, ovdje kod vas! Od dvadeset dva suca u Karlovcu, sedmoro su Srbi!” Ili: “Neka im je sretan put, nisu stigli ponijeti ni devize, ni svoje prljave gaće.”

Z kao Z-4. Taj plan tzv. Kontaktne skupine (SAD, Rusija, EU i UN), predstavljen u siječnju 1995. pod nazivom Nacrt sporazuma o Krajini, Slavoniji, južnoj Baranji i zapadnom Srijemu, predviđao je reintegraciju područja pod samoproglašenom krajinskom vlašću u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, ali uz davanje vrlo široke političke autonomije tamošnjim Srbima. Hrvatska vlast formalno je pristala da Plan Z-4 bude polazna točka za pregovore s pobunjenim Srbima, pri čemu je bilo jasno da je Tuđmanu taj plan potpuno neprihvatljiv, dok su krajinski lideri i Slobodan Milošević na neviđeno odbili rečeni prijedlog i tako širom otvorili vrata “Oluji”, koja je onda dobila i međunarodni blagoslov.

Ž kao žrtve. Prema preliminarnim rezultatima najnovijeg istraživanja Documente, u razdoblju od 25. srpnja 1995. do 14. siječnja 2001. – razdoblju koje, uz “Oluju”, obuhvaća još pet ratnih operacija – poginule su 2353 osobe koje se, na temelju potpuno ili djelomično potvrđenih podataka, smatraju žrtvama rata. Među njima je 1747 Srba, od kojih 1055 civila, te 466 Hrvata (60 civila).

Tekst prenet sa portala Novosti.