Josip Pejaković

Autor: Sinan Gudžević, Maksimir i Mirogoj, Izvor: Novosti

Prazni se polje ovoga svijeta. Evo i Josip Pejaković ode s njega. Čudo je da je po njemu i hodio koliko je hodio. Jer je poražen svijet za koji se on zalagao i borio. On je od toga poraza obolio. Sad će razni pametari razno zboriti: te kako se istinski gospodin bori za unaprijed izgubljenu stvar, te kako Josip nije imao predstavu o točku povijesti, te nije razumio svjetske tokove i povijesne nužnosti.

Upoznao sam ga na neočekivanom mjestu. U Lucernu. Bila je godina 1990, kasna jesen, jedne večeri su u restoran hotela gdje sam radio na recepciji došla tri nenavadna gosta: pjevač Safet Isović, harmonikaš Omer Pobrić i glumac Josip Pejaković. Imali tih dana po kantonu nastupe za Jugoslavene, pa došli na večeru u Lucern. Došli u restoran Locanda Ticinese gdje je šef konobara bio Kasim Šakić iz Turbeta kod Travnika. Nakon večere ih je Kasim svu trojicu doveo k meni u prostor za goste hotela, kojem je pripadala Locanda Ticinese. Ostali smo cijelu noć. U tri po ponoći pridružio nam se i Bećo Kaplanović, čovjek iz Utjehe kraj Bara, barmen u noćnim klubovima po Švajcarskoj, koji je od otvaranja boca šampanjca imao žuljeve na dlanovima. Sva trojica mojih gostiju mogla su vidjeti po jedan žulj na Bećovu dlanu. A Bećo je bio opčinjen Safetom, pa mu je odmah rekao: “Ada Safete, neka si malo izašao iz onijeh radio stanica!” A posve ga je osvojio Josip, koga je gledao u seriji “Osma ofanziva”: “Ada ene, doša’ mi i Pepo Bandić!”. Josip je vidio na mojoj recepciji kompjuter koji sam noću koristio kao pisaću mašinu, i štampao ono što bih napisao ili preveo. Ni danas ne znam da li je taj moj službeni kompjuter mogao čuvati ono što bi se na njemu napisalo, možda se i moglo, onda sam mislio da je kompjuter samo tiša verzija moje unisovke. Služio je za knjiženje gostiju i izdavanje računa. Josip i Omer i Safet su s velikim zanimanjem slušali Bećove priče o Jugoslavenima koji su došli na rad, a sve što su zaradili prokockali igrajući na automatima. Bećo ih je zvao individualni gubitaši na privremenom radu, a na stalnom kockanju.

Po pitanju možebitnog rata, Safet Isović je bio uvjeren da će rata biti i da će krenuti iz Beograda, Josip i Omer su bili tvrdo uvjereni da rata neće biti. Tako smo mislili i Bećo i ja. Samo bolesnici mogu krenuti da razvale Jugoslaviju, rekao je Josip. Safet je rekao da je bolesnika svakim danom sve više. Bećo je rekao Safetu da bi on, Safet, mogao najviše učiniti da se Beograd odvrati od rata, jer je Beograd više Safetov nego Miloševićev, nema ploče koju Safetu nije izdala PGP Beograd. Safet je skoro ljutito odbrusio Beću da je taj njegov neki drugi Beograd. Poslije smo se šalili, a na kraju je Safet, na Bećovo moljenje pred zoru otpjevao pjesmu “Molila se žuta dunja”, u kojoj lijepa Halima proklinje dunju što je previše rodila i granama zaklonila pogled njenom dragom, pa ga od njezina roda ne može vidjeti kad projaše na doratu. Pjesmu sam čuo prvi put tada i to iz najslavnijih sevdalinskih usta. Josip je shvatio da pjesmu prvi put slušam, pa je rekao: “Lijep ti ovaj Lucern, i ova recepcija haman lijepa, a bogme se i lijepo zapjeva, jelde?”

Desetak mjeseci nakon toga susreta, moj brat Lutvo je početkom jula 1991. krenuo iz Lucerna u zavičaj. Već se nije moglo putovati preko Hrvatske, pa je sa rečenim Kasimom Šakićem sjeo u Kasimov auto i otišao s njime do Travnika. Ondje je Kasim saznao da Josip Pejaković sutradan ide za Sarajevo, te ga je zamolio da poveze i Lutva, koji će odande uzeti autobus za Sjenicu ili Pazar. I sjeo je moj brat u Josipov auto. Kad je saznao da je Lutvo moj brat, Josip mu je rekao neka ne brine, ako ne stigne na autobus, on će ga odvesti do Sjenice ili do Pazara, gdje mu je po volji. I autobus im je stvarno izmakao, te je Pejaković krenuo kako je obećao, preko Bentbaše i Kozje ćuprije, za Sandžak. Prošli su jedan tunel, a u drugom su vidjeli Sandžaktransov autobus, onaj na koji su zakasnili. U tunelu ga je Josip pretekao, pa poslije tunela stao te zaustavio autobus. I moj je brat uzeo kofer iz Josipova auta i otišao za Sandžak.

To je bio prvi i najprvi put da moj brat prođe kroz Sarajevo. Sa vozačem koga je Jugoslavija voljela do na iskap. Najviše zbog njegovih jedinstvenih monodrama, posebno “Oj živote”. Majstor riječi i majstor da bude više ljudi u jednom, majstor da svoju publiku baci u smijeh i zanos, vozio je moga brata od Travnika prema Sjenici, a rat je već bio počeo. Onaj rat za koji smo vjerovali da ga ne može biti. Zašto bi ga bilo, Jugoslavija je nesvrstana zemlja, mislili smo i govorili one noći u Lucernu. (A bilo ga je, i tek smo prošle godine, kad smo se vidjeli u Sarajevu, zaključili da ga je bilo upravo zato što se Jugoslavija nije svrstala. Vidiš, rekao je tada Josip, svaki dan ima dokaza kako Bosancima pamet dolazi sporo. Mene nije uvrstio u njih, sa svoga gospodstva, a nikako sa nekakve moje ‘brze pameti’).

Onda se zaratilo u Bosni i dugo nisam imao vijesti o Josipu Pejakoviću. Saznavao sam posredno o njegovim ratnim pojedinostima, o njegovoj jedinici za očuvanje kulturnog bogatstva Bosne i Hercegovine. Vidjeli smo se tek dvanaest godina poslije Lucerna, u Sarajevu, na sahrani Izeta Sarajlića. On je držao govor nad otvorenim grobom, a Izetovu pjesmu “Kako će Sarajevo bez mene” govorila je glumica Vesna Mašić, Josipova supruga. Pa smo onu radost i smijeh iz Lucerna izravnali žalošću i plačem na sarajevskom groblju Lav.

Josip Pejaković je svijetli primjer borca za pravo na sjećanje. On nije promijenio glavu kad se promijenila kapa. Ni pod jednu od novih kapa on nije poturio svoju glavu. Mnogi od njegovih kolega jesu, a on je svoju ulogu i u životu igrao časno. U svojim monodramama i javnim nastupima, u svojim knjigama i napisima njegov je princip duše bio i ostao nepromijenjen: nedavanje nacionalistima i huljama. Pravo na sjećanje je bio najvažniji element Josipova shvatanja ljudskog dostojanstva. Ovako je on to kazao:

“Bježe ljudi u prošlost zato što danas grozno žive. I onda to fukare zovu – jugonostalgijom! Žele da izbrišemo gumicom ono što smo bili, žele da izbrišemo gumicom godine, desetljeća radosti, sreće, lijepog života. Rodio sam se i živio u puno većoj državi od Bosne i Hercegovine, u kojoj sada živim. I tjeraju me da budem sretan ovdje. A ja ne mogu biti sretan jer znam da živim i da ću umrijeti u zlu koje još nije viđeno, u mržnji, nepoštovanju i preziru kakvi se ne pamte. Svima nam je, osim fukarama, koji nikad ništa nisu vrijedili, a sad su izašli na površinu, bilo bolje. Sad je samo njima dobro. I sad ja moram biti sretan da sam ovdje nitko i ništa. I govore mi da sam jugonostalgičar. Zato što ponirem u ono što sam bio, što sam kao cijenjeni glumac osvojio. Onda sam dobio sve što glumac može dobiti, a u ovoj mojoj jebenoj Bosni i Hercegovini dobio sam samo infarkt!

A šta to na mladima ostaje!? Mržnja i zlo! Čekaju te fukare sa sve tri strane u BiH da mi stariji, koji pamtimo da je ne tako davno bilo bolje od ovoga, pokrepamo. Pa da mladi, ne znajući da je bilo puno bolje, prihvate ovo zlo kao najbolje rješenje. Nas vrijeme gazi, na pozornicu dolazi mladež tih fukara koja je puno opasnija od njih samih. Ta mladež ne zna istinu, nitko joj je ne govori. Ta djeca su zatrovana permanentnom laži.

Bio bih budala da se ne mogu pomiriti s raspadom države u kojoj sam rođen. Pomirio sam se s tim da više nema moga dobrog oca Ante i moje mile majke Danice. Njih sam sigurno neusporedivo volio više nego Jugoslaviju. Navikao sam se da ih nema, pa kako se onda neću naviknuti da nema Jugoslavije. Ali nitko mi neće oduzeti pravo da prostor bivše Jugoslavije doživljavam puno ljudskijim od ovoga u kojem danas živim.”

Svijet je polje za pravljenje uspomena. Više od toga časnom čovjeku u tom polju ne treba.

Tekst prenet sa portala Novosti.