Sinan Gudžević – Filip David i Partizan

Autorka: Sinan Gudžević, Maksimir i Mirogoj, Izvor: Novosti

Dvije stvari su se ovih dana udružile da oblikuju uspomene na Filipa Davida. Najprije njegova smrt, a onda i stalne slike pobunjenih ljudi koji opsjedaju zgradu Televizije u Takovskoj ulici. U toj zgradi sam prije nestanka Jugoslavije najviše puta bio u društvu sa Filipom. On je, osim što je bio univerzitetski profesor za dramaturgiju, na televiziji Beograd bio urednik Dramskog programa. Moje druženje s njime je bivalo u njegovoj uredničkoj sobi, nedjeljom popodne ili uveče. Počelo je krajem avgusta 1985. Božo Koprivica i ja smo ga sreli ispred Doma omladine u Makedonskoj ulici i dok smo razgovarali, riječ je otišla na fudbal. Znao sam odranije, najprije od Miljurka Vukadinovića, pa od Boža Koprivice, da je David partizanovac i da Partizanove utakmice izvan Beograda, kad ih televizija ne prenosi, on gleda na televizoru u svojoj uredničkoj sobi. Televizija je pružala mogućnost da se u njenoj zgradi mogu gledati direktni prenosi onih utakmica koji “ne idu na antene”. Znao sam da je Božo već ranije gledao Partizan u Filipovoj uredničkoj sobi. Hajde, dođite prekosutra, pa ćemo gledati zajedno, biće nam čupavo u Skoplju, rekao je meni i Božu. I u nedjelju, danas se može lako naći da je to bilo 25. avgusta popodne, Koprivica i Gudžević su ušli u half liniju na drugom spratu sobe urednika dramskog programa i centarhalfa Davida.

David je bio miran, čak i kad je Vardar poveo sa dva prema nula. Vardarov golman Goran Marić je činio čuda, Partizanov napad za napadom zaustavljao je sa hiljadu ruku, čak je odbranio i penal Živkoviću. Marić je rođen pod mojom Golijom, sa sjeverne strane, i potpuno je izludio Partizanove igrače. Koprivica zamuknuo, već vidimo poraz. Mance ima jednu pa drugu šansu, treća je stopostotna, ali ništa, neće ga gol. I onda, u trećoj četvrtini utakmice Varga i Vučićević izjednače. Dva – dva, oba gola glavom. Ja sam zadovoljan, Koprivica nije, David kaže kako će se u Skoplju i druge ekipe provesti loše, jak ovaj Vardar, a kad Mancea neće gol, onda Partizana neće ni bodovi.

Desetak dana kasnije, u utorak 3. septembra, oko 10 sati prije podne, Mance gine u svom automobilu skoro pred mojim očima na zemunskoj obilaznici autoputa. Dva dana ranije, htio ga je gol. Posljednji put, dao ga je Budućnosti iz penala, ispred Boža i mene na zapadnoj tribini. Tuga, kojoj opis ne treba ni pokušavati. Došao cio Partizan, Šoškić jeca, otac Manceov Ferdinand zanijemio. Meni kroz glavu prolazi Filipov glas, kad Mancea neće golovi.

Javio sam Koprivici da je Mance poginuo, i odjurio da se vidimo. Dok sam ga čekao na Trgu republike, naišli su, svaki svojim poslom, Brana Petrović i Filip David, obojica partizanovci. Kazao sam im šta sam vidio. Brana, nakon muka od pola minute: “Burazeru, za roditelja je lakše kad mu se sin zove Miroslav Krleža, nego Dragan Mance. Razumeš, smrt se podnosi lakše.” David: “Kako, Brano, lakše?” Brana: “Kad se zoveš Miroslav Krleža, pa umreš, roditelj je odavno i opravdano odsutan i tvoja mu smrt ne nanosi bol!” Stiže Božo, ne sjedosmo, Brana ode u Prosvetu, Filip na fakultet. Božo: “Eto, greote, ne bi Manceu vijeka!”

Bilo je još utakmica koje smo gledali u sobi urednika Dramskog programa televizije Beograd. Još jedne se sjećam jako dobro, avgusta 1987. Opet Vardar i Partizan, opet u Skoplju. Utakmica žestoka, još je bila svježa kazna predsjednika NSJ Slavka Šajbera da se, zbog sumnji u namještanje rezultata, Partizanu oduzme titula prvaka pa ju je dodijelio Vardaru, koji je, inače, bio tek šesti. Božo i ja smo to jako zamjerali Šajberu. Rekao sam da je Šajber kao krpa za suđe: očisti prljav sud, a uprlja koji je čist. David je rekao kako u našoj ligi treba dosta krpa, i kako možda i nema suda koji je čist. Ja sam u šali rekao da me njegov televizor više neće vidjeti, ako samo Partizan na njemu danas izgubi. Vardar je pobijedio golovima Pančeva, za Partizan je smanjio Vokrri. Partizan je izgubio, ali me je Davidov urednički televizor vidio još nekoliko puta. Taj od Vardara mi je bio jedini poraz Partizana na Davidovom uredničkom televizoru.

Koji mjesec kasnije, početkom novembra 1987, u Maksimiru Dinamo protiv Partizana. Sva trojica smo posve u utakmici. Vokrri šutira, Vlak odbija, pritrčava Šćepović, i vodimo. Partizanska djeca David i Koprivica, uz seljačkoga sina Gudževića viknu tooo, složno, kao da su vježbali na probama. Dinamo izjednači, pa Vokrri sa lijeve strane hvata centaršut Stevanovića i glavom pogađa Vlakov lijevi ugao. Sve to za dvadesetak minuta. U poluvremenu nas David nudi pićem, Božo iz sujevjerja neće ništa dok se ne završi. Bio je u pravu, ostalo je 2:1.

To je bila moja posljednja tekma u Davidovoj uredničkoj sobi. Koji dan kasnije sam otišao iz Beograda. Vratio sam se na samo nekoliko dana, nakon više od godinu dana, sljedeće godine. Iz Rima sam doputovao 30. novembra na kup utakmicu Partizan – Zvezda. Na željezničkoj stanici je bilo desetak taksi vozila i na svakom je bila slika Slobodana Miloševića. Prvi po redu je imao dvije slike i to na prednjem staklu. Na onoj ispred mene je pisalo smrt fašizmu Slobodan narodu. Pitao sam vozača da li je taksistima naređeno da imaju te slike. Bože sačuvaj, rekao mi je, to je složna odluka nas taksista: Milošević treba da bude predsjednik Jugoslavije, a Ante Marković premijer! Ispred stadiona me je čekao Božo Koprivica. Kad smo ušli, jug i sjever su bili puni. Jug je počeo: Slobo Srbine, a sjever dodavao: Srbija je uz tebe. Trajalo je sve do početka utakmice. Božo je rekao: “Ovo je kraj svijeta čim su se složili Partizanovi i Zvezdini navijači.” Ipak se u jednom nisu složili. Kad je jug zapjevao: Vokri, Vokri, mi te volimo/ Ko ne voli Vokrija mi ga koljemo, cijela sjeverna tribina se pretvorila u zvižduk. Kad je Vokrri dao gol za pobjedu od dva prema jedan, jug je bio u deliriju, a sjever kao da je bio dupke prazan.

Sutradan smo se sreli sa Filipom Davidom, kratko. Božo je imao neki dogovor s njime, opet smo na Trgu republike. Utvrdili smo da smo juče bili na stadionu sva trojica, samo se nismo vidjeli. Ispričao sam Filipu šta sam vidio nakon povratka u Beograd. Kazao je da je parolu Slobodan narodu smislio Matija Bećković, a da je taj poster koji je bio ispred mene na staklu taksija izdao list Jež.

Bio sam već drugu godinu u Berlinu kad je razulareni silnik Vučelić bio skroz-naskroz poslobio. Prije poslobljenja bio je pogedžio. U jednom od nastupa samovolje i konformističke poslušnosti vladaru, bezobzirno je otjerao s Televizije 1200 zaposlenih. Među ovima su bila pouzdana novinarska imena, kao Slobodan Stupar, i književna i urednička, kao Ibrahim Hadžić i Filip David. Da samo njih spomenem. Kasnije će Vučelić dogurati i do predsjednika Fudbalskog kluba Partizan, i svojom razularenošću dovesti klub na rub postojanja.

Filip David je bio opsjednut fenomenom zla. Misao ide na njemačkog neurologa Rota koji (u Davidovoj “Knjizi sećanja i zaborava”) kriminalce dijeli u tri skupine: na “psihički zdrave”, koje je sredina naučila da je “u redu tući se, krasti i ubijati”, na mentalno poremećene, koji okolinu doživljavaju kao prijetnju, te na “čiste psihopate”. Vučelić ranije nije išao na Partizanove utakmice (znam da nije, bio sam tri godine s njime u uredništvu Književnih novina), a Filip David jeste. Išao je na stadion kad je Partizan igrao u Beogradu, a u svoju uredničku sobu bi zvao prijatelje da gledaju Partizan kad bi igrao u Skoplju, Mostaru, Ljubljani, Splitu, a televizija nije utakmice prenosila. Urednička soba dramskog programa bila je prikladno mjesto za gledanje utakmica koje su uvijek bile dramatične. Molim one buduće koji uđu u nekadašnju sobu Filipa Davida na drugom spratu Televizije neka imaju na umu da je u njoj bilo mnogo knjiga i uredničkih fascikli, a da je sa strane uza zid bio televizor koji smo zvali sokoćalo, i da je oko njega lebdjelo mnogo strepnje i ljubavi kad je u njemu igrao Partizan.

Tekst je prenet sa portala Novosti.