Viktor Ivančić – Roll over Orwell

Autor: Viktor Ivančić, Uvrede & podmetanja, Izvor: Novosti

“Ako želite nešto pridodati ogromnoj zalihi neprijateljstva koje postoji u svijetu u ovom trenutku, teško da možete učiniti što bolje od organiziranja nogometnih utakmica između Židova i Arapa, Nijemaca i Čeha, Indijaca i Britanaca, Talijana i Jugoslavena, s tim da svaku utakmicu promatra mješovita publika od 100.000 gledatelja. Naravno, ne tvrdim da je sport jedan od glavnih uzroka internacionalnog suparništva; vrhunski sport je, čini mi se, samo drugačiji odraz uzroka koji su stvorili nacionalizam.”

Tako je pisao George Orwell u prosincu 1945. za tjednik Tribune, pod sarkastičnim naslovom “Sportski duh”, a povodom naprasno prekinute turneje moskovskog Dinama po Velikoj Britaniji. U dvije od četiri odigrane utakmice, naime, došlo je do snažne erupcije mržnje i uvreda, kako na stadionima, tako i izvan njih, tokom meča s Arsenalom igrači su se i potukli, što – usput napominje esejist – “čak ni novine nisu mogle zatajiti”.

Orwellova teksta sjetio sam se čitajući izvještaje s nogometne utakmice koja je bila neusporedivo manje pompozna – mada, po svemu sudeći, ne i manje degutantna – od davnog okršaja između Arsenala i Dinama, upriličenog svega nekoliko mjeseci po završetku Drugog svjetskog rata. Prošloga vikenda, skoro trideset godina po okončanju hrvatsko-srpskog rata, momčad FK Sinđelić iz sela Trpinja, za koju nastupaju uglavnom Srbi, igrala je u selu Cerić protiv domaće NK Mladosti, za koju nastupaju uglavnom Hrvati, u sklopu nekakve lige kojoj je teško zapamtiti ime. Rezultat je bio 1:0 za domaćine, a prvi raport o zbivanjima kraj terena objavljen je na Facebook-stranici kluba iz Trpinje:

“Da ne bude sve dobro pobrinula se grupa nacifašistoidne hitlerjugend omladine pod prigodnim imenom ‘Veprovi’. Svojim kako sami kažu ustaškim skandiranjem, pozivanjem na ubijanje srpske djece, klanjem ‘četnika’ iz Knina, pečenjem Srba na fešti, topovskim udarima, bakljadom, ispaljivanjem nekakvih raketa kojim su doveli sigurnost u pitanje, doveli su do privremenog prekida utakmice. U takvim uvjetima uz silno sjeckanje igre nismo uspjeli ostvariti povoljan rezultat. Domaćem predsjedniku kluba zahvaljujemo na prijemu prije i poslije utakmice, a ‘Veprovima’ prenosimo pozdrav LU ‘Srndać’.”

To LU, pretpostavljam, obilježava lovačko udruženje, a lovci, kao što je poznato, uz srndaće pucaju i na veprove. U svakom slučaju, na Facebook-profilu Sinđelića objavljen je i snimak koji potvrđuje ustaško-koljački repertoar skupine navijača domaće momčadi.

Nedeljko Mudnić, predsjednik NK Mladost, slučaj je za Jutarnji list komentirao ovako: “Prošle godine smo u Trpinji doživjeli velike neugodnosti. Pjevali su ‘Oj, vojvodo Sinđeliću’, a i provocirali: ‘Ej, gdje vam je onaj logoraš što smo ga peglali…’, misleći pritom na našeg bivšeg trenera Ivana Lukića Zolju, vukovarskog heroja koji je prošao nezamislivu torturu u srpskim koncentracijskim logorima.”

Rukovoditelj kluba iz sela Cerić, uzimajući u obzir bliži i dalji historijski kontekst, ponašanje navijača i klupskog osoblja smatra razumljivim: “Naravno da smo ih dočekali s Thompsonom na razglasu, ali treba reći i to da je sve bilo OK dok njihov igrač broj 9 negdje oko 20. minite nije opsovao mrtvu majku našem sportskom direktoru Tihi Perišiću. Tada su porasle tenzije, priznajem. Došlo je do tih pjesama koje spominju iz Trpinje. Shvaćam i tih naših desetak momaka, malo ih je prebacilo, no nama je selo puno murala naših poginulih. Cerić nam je ’91. do temelja razoren, zapaljen, ljudi pobijeni, sedam godina bili smo u progonstvu… Nikad to nećemo ni zaboraviti, ni oprostiti. Evo, toliko za sada, uskoro ćemo ići u javnost i s priopćenjem.”

A dok čekamo priopćenje, dobro je znati da sportski aktivist iz provincije nogometno igralište shvaća kao zamjenu za bojište, gdje će se namiriti stari ratni računi. Čim dvadesetak stasitih mladića krene juriti za loptom, otkrivamo tko koga kolje, tko koga peče, tko kome ubija djecu i tko kome psuje mrtvu majku. Preko nogometne priredbe potvrđujemo da “nikad nećemo ni zaboraviti, ni oprostiti”, da ćemo ostati vječno zakrvljeni. Sportsko takmičenje je podsjetnik na činjenicu da je rat završen zbog toga da nikada ne bi prestao, pa dakle služi održavanju i podgrijavanju poslijeratnog ratnog stanja.

Unatoč otežavajućoj okolnosti da je razmišljao u dimenzijama Londona i Moskve, a ne Cerića i Trpinje, nijansama neskloni Orwell je prije osamdeset godina dosta britko opisao fenomen, kao i stanje duha što se uz njega veže, ustvrdivši da natjecateljski sport “nema nikakve veze s poštenom igrom”, nego je isti “usko povezan s mržnjom, zavišću, hvatanjem, nepoštivanjem pravila i sadističkim uživanjem u nasilju: drugim riječima, to je rat bez pucanja”.

“Uvijek se iznenadim kad čujem ljude da govore kako sport stvara razumijevanje među nacijama”, pisao je, “i kad bi se obični ljudi svijeta mogli susresti na nogometu ili kriketu ne bi imali potrebu da se susreću na bojnom polju. Čak i ako ne znate konkretne primjere (recimo Olimpijske igre 1936.) kako internacionalna natjecanja dovode do mržnje, to možete zaključiti iz općih principa.”

I kad me već krenulo, zaokružit ću ovaj roll over Orwell još jednim citatom: “Na internacionalnoj razini sport je otvoreno oponašanje ratovanja. Ali tu nije značajno ponašanje igrača, već odnos promatrača i, preko promatrača, nacija koje se dovode do bjesnila zbog tih apsurdnih takmičenja i ozbiljno vjeruju – barem kratko vrijeme – da je udaranje lopte i trčanje i skakanje za njom kušnja nacionalne vrline.”

Valjda jedini koji je nogomet prezirao više od Orwella bio je Igor Mandić, smatrajući ga banalnom, dosadnom, repetitivnom, pa čak i “majmunskom igrom”. Dok je u službi razonode – dok je to “igra slobodnih ljudi u slobodnom vremenu u nekorisne svrhe” – nogomet je podnošljiv, makar bio glup i monoton, smatrao je Mandić, ali kada akteri počnu preuzimati teret nacije na svoja leđa, on postaje opasan, postaje “jeftina droga za mase”.

Sve su te dijagnoze potvrđene nedjeljnom razmjenom strasti na relaciji Cerić – Trpinja, a ova je opet bila tek seoska demonstracija općih nogometno-nacionalnih prilika, čije “urbane” verzije nisu ništa manje sirove. Utakmice i u gradovima služe da, uz sporedne obavijesti o postignutim zgodicima, redovno saznajemo tko će koga zaklati i ispeći, tko će kome ubiti djecu i jebati mrtvu majku, čak i kad objekti demonizacije postaju zamjenski Srbi, kao što su to na primjer za navijače Hajduka navijači i igrači Rijeke. Svejedno je da li se s navijačke retorike i pirotehnike prelazi na bojevu argumentaciju ili stvar putuje u obrnutom smjeru. Nogomet se nametnuo kao jedno od efikasnijih uporišta za odbacivanje demobilizacije. Važeće geslo je: Navucimo kopačke da ne bismo izuvali vojničke čizme!

Čitatelju, međutim, preporučujem da ga izdašno citiranje intelektualnih autoriteta ne navede na krivi trag: ovo nije tekst protiv igre, nego protiv igrača, navijača i ostalih pomagača. Što god Orwell i Mandić tupili – i koliko god se s njima slagao – nogomet mi je ipak draži od Hrvata i Srba. Poželimo da te dvije sportske nacije igraju što više, ne bi li se istrijebile što prije.

Evo, toliko za sada, uskoro ćemo ići u javnost i s priopćenjem.

Tekst je prenet sa portala Novosti.