Iva Anzulović – “čovjek okom ne vidi bitno nego samo kad srcem gleda”

Autorka: Iva Anzulović, Izvor: Facebook post

Prije točno dva tjedna promijenila se Srbija.
I ja isto.
I nikad više niš’ neće bit’ kak’ je bilo.
Ni ja isto.

Jer znam,
bila sam tam’ i izbacila bum to sad svima iz srca van;
zato kaj vas volim i razumijem više nego kaj sami sebe volite i shvaćate.
I zato kaj znam pun kufer više od velike većine vas i tišinu molim.

Dakle;
kad je nadstrešnica u Balaševićevom gradu pala i ubila nevinih petnaest duša,
jedini refleks revolta kojeg su javno pokazali bili su
– studenti.
Htjeli su samo da odgovorni za smrt petnaest ljudskih nezamjenjivih života odgovaraju.
Niš’ neprirodno, niš’ kaj ih nisu učili doma, niš’ nezakonito.
I vrlo brzo ispred ‘Fakulteta dramskih umetnosti’ u Beogradu dobili su batine, odma’.
Izliječili su ozljede, odležali bol, okupili na Plenumu, razgovarali i odlučili –
idu dalje.

Onda su blokirali promet, namjerno činili ljude ljutima i žifčanima jer ti piceki znaju – ljutnja eksplodira i ostaje tišina.
A kaj ostaje?
Problem koji nije riješen.
I?
Išli su još dalje.

Uz svakodnevne blokade i petnaestominutne šutnje, kreativne i duhovite transparente, blokade fakulteta i Gimnazija koje su se brojčano povećavale, odlučili su se prije dva tjedna na –
osobnu žrtvu i bol.
Baš poput vjernika u Međugorju ili Lourdesu, niš’ novoga.
Ali, to je ono kaj je Srbiju promijenilo zauvijek.

I krenuli su.

Kukec i ja smo ih gledali ispred ‘Fakulteta dramskih umetnosti’
u Beogradu uoči polaska kako, poput pčelica organizirano, stavljaju šatore u kombi, boce vode, deke.
I kreću.
Pjevajući “mi šetamo, o-o-o-o, cijeli dan i noć”.
I odoše, van Beograda, ka Novom Sadu.
Ne skidajući osmjehe sa ličeka svojih.

Kukec me prvi puta vidio da plačem na terenu,
zato kaj mi je i bilo prvi puta da plačem na terenu.

A onda je on otišao za Novi Sad dočekati te cicibane,
a ja ostala u Beogradu i doživjela kako tim gradom odjekuju urlici iz stanova;”Stigli su!”
Naime, cijela Srbija je prije točno dva tjedna bila budna znajući kako je načelnik Inđije odbio ustupiti dvoranu i pustio cicibane da spavaju vani na hladnoći.
I ja sam, u toplom stanu i krevetu, zaspala tek u 4 ujutro.

Sutra se, dan nakon Valentinova, sa 250 strana okupljaju,
pješice, u Kragujevcu.

I nemam nikakvu mudru za zaključit’ ovu objavu o osobnom mi iskustvu izuzev citata iz “Malog Princa” kad veli kak’
“čovjek okom ne vidi bitno nego samo kad srcem gleda”.
I Srbijo, digni se u nebeske visine jer nisi ni kriva ni dužna zbog tih nekoliko tisuća idiota a imaš cicibane koji su trag Ljubavi. Tvoje Ljubavi, uzduž i poprijeko.
I evo, stoga, javno najveći krimen Hrvata – Srbijo, divim ti se i volim te.