Ante Tomić – Aleksandra Prijović je od ‘95. izrasla u ogromnu zvijezdu, a što su za to vrijeme napravili naši branitelji? Ništa. Nađite si život…

Autor: Ante Tomić, Izvor: Jutarnji list

Srpska pjevačica Aleksandra Prijović rođena je u Somboru u rujnu hiljadu devetsto devedeset pete. Mjesec dana nakon što je okončan rat. U tri desetljeća koliko je otad prošlo ona je izrasla u ogromnu pjevačku zvijezdu. U rekordnim je nakladama prodala tri glazbena albuma. Na koncertima po cijelom našem kraju deseci hiljada uglas pjevaju njezine pjesme. Plješću joj i kliču njezino ime. Pred Božić prošle godine je nezapamćeno, pet puta uzastopno napunila zagrebačku Arenu.

S druge strane imamo nekoliko hrvatskih branitelja. Od rujna hiljadu devetsto devedeset pete oni su napravili… Pa, zapravo, nisu napravili ništa. Blagoslovljeni obilnim i redovnim penzijama, oni nevjerojatna tri desetljeća samo hodaju ogrnuti zastavama po Vukovaru i Kninu i propovijedaju o dostojanstvu Domovinskog rata, ne shvaćajući kako su, dernjavom o svojim neizmjernim zaslugama, taj rat upravo oni najstrašnije obezvrijedili, kako su smiješne zastavice gardijskih brigada što zajedno s krunicama vise na njihovim retrovizorima i vunene beretke što ih o obljetnicama slavnih bitaka, izblijedjele i skupljene nakon bezbrojnih pranja, nakrive na ćelavim glavama.

Da nije novca, strahovito mnogo milijardi koje su im iz državne blagajne dosad uplaćene i unedogled će se još uplaćivati na njihove tekuće račune, i da oni nisu tako bezobrazni, isključivi prema svima koji drugačije politički misle, i da nisu tako nesnosno samoljubivi dok opisuju svoje davne mladenačke podvige, netko bi se milostiviji sažalio nad ostarjelim hrvatskim ratnim veteranima. Ganule bi ga njihove uzaludne egzistencije. Sve to besmisleno dugo vrijeme. Tri desetljeća ničega. Momci, nađite sebi nekakav život, savjetovao bi im neki humanist.

Osobito su groteskni kad ih usporedite s Aleksandrom Prijović. Kad vidite što je sve napravila ova mlada žena, rođena nakon što se sve važno u životima naših branitelja već dogodilo. Koliko je ona silno uspjela otkad oni samo drijemaju i prde u karirani štof trosjeda.

Dobro, ponekad se i branitelji trgnu. Tlak im skoči, pa im žena Jadranka nosi cukra i vode, bez iznimke, svaki put kad na televiziji vide Milorada Pupovca, a od vremena do vremena se zajapure i njihova se domoljubna srca uznemireno uzlupaju i zbog nekog drugog političara, svećenika, pisca, pjevača ili glumca. Često ni zbog čega. Iz gole nacionalne mržnje. Jedino zbog toga što je ovaj Srbin.

Dohvatili su se tako ovaj put pjevačice iz Sombora, premda ona nikad ništa dubiozno nije kazala i čini se da je politika ni ne zanima. Njezine ljubavne pjesme povrijedit će možda samo osjetljivo uho glazbenog snoba s godišnjom pretplatom u Lisinskom. Baš ni po čemu Aleksandra Prijović nije zazorna osoba, ne zaslužuje da se zbog nje širi moralna panika.

Zapravo je zapanjujuće što su branitelji natovarili na njezina mršava ramena. Okupila se prošlog tjedna na konferenciji za novinare nekolicina njih u jednoličnim crnim majicama, kao da su ih jutros svi izvadili iz iste vešmašine, svježe oprane Perwoll Black Magic deterdžentom.

Smjestili su se mrgodni pod velikom pločom s portretima poginulih hrvatskih vojnika i krenuli lupetati. Jedan je ratni junak splitski koncert srpske pjevačice 9. studenoga nazvao provokacijom i neljudskim činom jer je 18. studenoga Dan sjećanja na Vukovar, drugi je glazbenoj predstavi dao zgodan geopolitički okvir, zaključujući kako se pjesmama Aleksandre Prijović nekako ostvaruje zlokobni plan širenja “srpskog svijeta”, a treći, vjerojatno najškolovaniji, jedini član gradske biblioteke u čitavoj njihovoj braniteljskoj udruzi, spomenuo se kako slavimo petstotu obljetnicu rođenja Marka Marulića.

Muka ovoga posljednjeg osobito nas je potresla. Koliko je puta njemu pokvarena uživancija u autentičnoj hrvatskoj uljudbi. Nakon ručka bi se zamotao u deku, stavio naočale i uzeo “Juditu”, ali samo što je počeo čitati dvostruko rimovane dvanaesterce ćaće hrvatske književnosti, dušmanin u susjedstvu raspalio je narodnjake, pa mu se “dike ter hvaljen‘ja” miješalo s “hajde da ostarimo zajedno” od Šabana Šaulića. “Prčin ti iruda, smanji!” zavikao je bijesno taj eterični ljepoduh iz 156. domobranske pukovnije tukući šakama u zid.

Idiotskije od ovoga je samo da se toliko godina od kraja rata ovdje još uvijek govori kako su rane još svježe. Da tri desetljeća ovdje traje minuta šutnje za poginule branitelje, i svi moramo biti u stanju takve duševne uznemirenosti, u općoj komemorativnoj uzvišenosti, da se ni devet dana prije vukovarskog Dana sjećanja, četiri stotine kilometara dalje u Splitu, omladina ne smije veseliti na koncertu Aleksandre Prijović.

To jednostavno nije normalno. Kakva god se tragedija dogodila, nitko je zdrave pameti ne može tri desetljeća žalovati. U ime života odavno smo trebali okončati morbidni običaj hodanja sa svijećama. Ostaviti mrtve heroje pod zemljom. Jacques Prévert ima jednu zgodnu pjesmu o mrtvim herojima. Čisto da mi ne bi promakla optužba kako širim srpski svijet, prenosim je ovdje iz stare BIGZ-ove knjige “Neke stvari i ostalo”, u prijevodu Miroslava Karaulca:

Ta ulica

nekad se zvala ulica Luksemburg

po vrtu

Danas se zove ulica Ginmer

po pilotu koji je poginuo u ratu

A ipak

to je uvek ista ulica

to je uvek isti vrt

to je uvek Luksemburg

Sa travnjacima… statuama… bazenima

Sa drvećem

živim drvećem

sa pticama

živim pticama

sa decom

živom decom

I onda ti dođe da se upitaš.

Dođe ti zbilja da se upitaš

šta tu ima da radi jedan mrtav avijatičar?

Jednako su tako bili neumjesni i portreti poginulih iza leđa onih branitelja koje je smetao koncert Aleksandre Prijović. Jer, iskreno govoreći, nije braniteljima do dobrobiti mrtvih. Mrtvima je, uostalom, svejedno tko šta pjeva. Mrtvima je ni u džep ni iz džepa. Branitelji su imali konferenciju za novinare samo zbog sebe i svojih penzija.

Članak je prenet iz Jutranjeg lista.