On je najnapadaniji čovjek u Hrvatskoj; što ga to tjera da trpi grozne uvrede koje dolaze s desna, ali i s lijeva?

Milorad Pupovac je najnapadaniji čovjek u Hrvatskoj. Duga je kolona onih koje predsjednik SDSS-a toliko uznemiruje da su se morali javno “očešati” o njega. Divizije bi se mogle sastaviti od ljudi koji su zadnjih trideset godina javno hraknuli na ovog zagrebačkog profesora filologije i lingvistike.

Desničarima je on ultimativno zlo, guja u njedrima, perfidni antihrvatski element. Vrijeđaju ga po portalima, pišu mu pogrdne grafite, dobacuju na ulici, spaljuju ga na maškarama. U njihovoj vizuri on je taj koji sprječava konačnu pobjedu nad Srbima, a ta bi pobjeda značila da Srbi budu “kuš”, odnosno da “moraju znati gdje im je mjesto”, kako je to svojedobno na HTV-u formulirao bivši splitski gradonačelnik Željko Kerum.

Ali Pupovca vrijeđaju i s ljevice. Etiketu “etnobiznismena” javno mu je prišio tadašnji predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, a lijepih riječi o Pupovcu nema ni Zoran Milanović.

I mnogi glasač ljevice zamjera mu koaliranje s HDZ-om i podilaženje HDZ-ovim vladama, uključujući i činjenicu da je i nedavno u Saboru podržao neke štetne HDZ-ove odluke, od imenovanja Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika do novog Zakona o kaznenom postupku (Lex AP), koji će strožim kaznama za “zviždače” otežati rad medijima, uključujući i tjedniku Novosti kojeg izdaje Srpsko narodno vijeće, čiji je predsjednik – Milorad Pupovac.

Već i to što je kao medijski izdavač glasao za Lex AP iznerviralo je mnoge ljevičare: kako je mogao, vele, kako je mogao dići ruku za zakon koji je osudilo čak i Vijeće Europe? Jesu li mu svrake popile mozak?

POUKA DOTURA VICE

Postoji još jedna Pupovčeva osobina koja mnoge iritira, čak i ako su mu politički skloni, a to je način njegova izražavanja: govori iznimno sporo, oko svake teme intenzivno okoliša, svaku riječ važe beskrajno dugo. Dok on izgovori rečenicu, vele, čovjek može otići do Interšpara ili LIDL-a obaviti mjesečnu kupovinu, i još na povratku svratiti na ćevape. Kritičarima to stvara dojam da Pupovac nešto krije, dok desničarska štampa tvrdi da “plačkavim načinom komunikacije i zastajkivanjem namjerno provocira krivnju o temi i osobama o kojima govori”.

Tako su se na liniji antipatije protiv Pupovca ujedinili građani iz raznih slojeva društva. Možemo povući analogiju s jednim od likova iz besmrtne Smojine serije “Velo misto”, staklarom Miottom, koji je imao peh da svi splitski demonštracjuni – neovisno o tome jesu li ih pokrenuli pravaši, komunisti ili navijači Hajduka – završe kamenovanjem njegove radnje na Voćnom trgu. Kad se požalio gradonačelniku, dotur Vice mu je odgovorio da svaki grad ima svoje misto na kojem će se građani “švogat”, odnosno iskaliti svoj bijes, da ne bi došli njemu “razbijat Općinu”.

Pupovac je na neki način suvremeni hrvatski Miotto: on je taj objekt od stakla koji vladajućima služi kao gromobran i “žrtveni jarac” na kojeg se kanalizira bijes nezadovoljnika svih fela, kako oni ne bi došli “razbijat Banske dvore i Pantovčak”.

Da nije zbog državnih para i drugih pogodnosti za srpsku manjinu, u koje se on onda ugradi sa svojih deset posto, ili s koliko se već posto danas ugrađuje na tim razinama?

HODOČAŠĆA U KNIN I BEOGRAD

Jest zbog para – kroz svoj politički angažman Pupovac dobiva solidan novac za srpsku zajednicu – ali osobnu korist s priličnom sigurnošću možemo isključiti. Ni oni koji ga najviše mrze ne mogu Pupovcu naći nikakav malverzacijski grijeh tog tipa. Sav taj novac doista ide za različite potrebe srpske zajednice u Hrvatskoj.

U tome je tajna Pupovčeve oportunističke politike: on u nesklonom većinskom ambijentu nastoji iskamčiti što se može za te prezrene ostatke ostataka svojih sunarodnjaka u Hrvatskoj. Zato trpi sve što trpi, zato guta to što guta, zato govori tako kako govori.

Zapravo, kad čovjek isključi strasti – ako je to na brdovitom Balkanu moguće – svaki istinski hrvatski domoljub morao bi poštovati Pupovca zbog najmanje tri stvari. Prvo, on je jedan od najboljih govornika hrvatskog jezika (na stranu tempo tog govora) na javnoj sceni. Mnogi od Hrvatina koji ga napadaju trebali bi ići kod njega na lekcije iz hrvatskog jezika.

Drugo, kao izdavač, u Novostima je uspio okupiti neke od najboljih i najnagrađivanijih hrvatskih novinara, te stvoriti jedan od najozbiljnijih političkih medija u zemlji, daleko iznad folklorno-tradicijskih dometa klasičnih manjinskih novina (zato im Domovinski pokret i želi ukinuti financiranje).

U tom svojstvu, kao vođa tzv. urbanih Srba u Hrvatskoj – a uz znanje državnog vrha Hrvatske – odlazio je tih godina u Knin i Beograd da bi pregovorima s krajinskim ratnim lordovima Milanom Babićem i Milanom Martićem, te s beogradskim “gospodarima rata”, od Slobodana Miloševića do Radovana Karadžića, pokušao zaustaviti rat u Hrvatskoj i spriječiti njegovo širenje na BiH.

ISKRIVLJENA PERCEPCIJA

Kao ljevičar i antifašist, išao je kod tih nacionalizmom opijenih ljudi, ogrezlih u krv, kako bi pokušao okončati krvoproliće. U tom interesu razgovarao je s ljudima s kojima u mirnodopskom vremenu ne samo što ne bi kavu popio, nego bi prelazio na drugu stranu ulice da ne dangubi s budalama i da ga tko ne vidi s njima.

Taj njegov antiratni aktivizam iz današnje perspektive izgleda krajnje naivno, ali u onom zlovremenu taj je čovjek napravio što je mogao da se to vrijeme umilostivi. Pa ipak, u percepciji hrvatskih domoljuba on je isti kao ti likovi. Između Pupovca i Miloševića za njih nema razlike.

Kad je 2007. Martić u Haagu osuđen na 35 godina zatvora, Pupovac je javno pozdravio presudu, rekavši da je “Martić sa srpske strane simbolizirao politiku progona, ubojstava i razaranja”.

“Zbog toga mi, Srbi u Hrvatskoj, imamo interes da se s tom politikom ne samo raskrsti, nego i da svi oni koji su s Martićem sudjelovali u realizaciji te politike budu i sankcionirani”, kazao je, dodavši da “onima koji to nisu činili i koje je Martić svojom politikom zatvorio u vojni logor i na kraju izručio politici egzodusa, želimo da na miru mogu živjeti u svojoj zemlji i da se u miru u nju mogu vratiti”.

To je ta njegova misija – da Srbima koji su izabrali hrvatsku domovinu omogući dostojanstven život. Da bi to ostvario, prinuđen je biti u dobrim odnosima s desničarskim vladama i u Zagrebu i u Beogradu, i gutati više uvreda nego itko drugi u Hrvatskoj. I onda kažu da zašto on tako sporo govori. Iskreno, ja se čudim da taj čovjek uopće govori.