Projekti s francuskim štihom

Piše: Zoran Daskalović, Izvor: Novosti

Prošlotjedni dvadeseti zvanični susret Aleksandra Vučića i Emmanuela Macrona u Parizu još jedan je prilog navodno spektakularnoj renesansi srpsko-francuskih političkih i ukupnih odnosa. U medijskoj halabuci posjet je poprimio značaj kopernikanskog obrata u srpskoj vanjskoj politici i bijeg Vučićeve Srbije pod zaštitničke skute Macronove Francuske. Pogled unatrag, međutim, sugerira da se ipak radi o razvijanju prizemnijih i životnijih odnosa.

Poklopilo se, naime, da je uoči Vučićevog posjeta Francuskoj u Beogradu započela proizvodnja električne i toplotne energije spaljivanjem otpada. Prvo spaljivanje otpada na beogradskom Jakuševcu, sanitarnoj deponiji u Vinči, posljednja je faza probnog rada postrojenja za proizvodnju električne i toplotne energije spaljivanjem otpada. Od lipnja bi proizvodnja trebala dostići optimalne kapacitete postrojenja i proizvoditi struju dovoljnu za potrebe pet posto i toplotne energije za deset posto beogradskih domaćinstava.

Spalionica otpada jedan je od najvažnijih dijelova javno-privatnog partnerstva za sanaciju donedavno divlje deponije smeća i izgradnje novog sustava odlaganja i eksploatacije otpada u Vinči. Ugovor o javno-privatnom partnerstvu s Gradom Beogradom 2017. godine potpisali su francuska kompanija Suez i japanski Itochu. Projektu se naknadno priključio infrastrukturni fond Marguerite II, a nakon spajanja Sueza s također francuskom tvrtkom Veolia ova potonja je preuzela Suezov udio u konzorciju.

Ugovor o javno-privatnom partnerstvu u prikupljanju, odlaganju i spaljivanju 340 tisuća tona otpada godišnje potpisan je na rok od 25 godina i jedan je od tri velika beogradska infrastrukturna projekta čiju realizaciju predvode francuske kompanije. Francuske kompanije preuzele su i upravljanje beogradskim aerodromom “Nikola Tesla”, njegovim razvojem, modernizacijom i proširenjem, a predvode i konzorcij za izgradnju Beogradskog metroa. Osim u realizaciji projekta na Teslinom aerodromu, druga dva francuske kompanije realiziraju zajedno s japanskim i kineskim kompanijama.

Francuski ambasador u Beogradu Pierre Cochard u izjavi za Tanjug naglasio je da i elektrana u Vinči svjedoči da su francuske kompanije u Srbiji usmjerene na projekte “na duge staze” jer “francuska preduzeća imaju tu tendenciju i naša vlada to podržava. Siguran sam da će biti dobrih vesti za naše bilateralne ekonomske odnose u narednom periodu”.

Sva tri velika beogradska infrastrukturna projekta s francuskim štihom doprinijela su i oživljavanju političkih i ukupnih odnosa Srbije i Francuske. Oni su posebno živnuli nakon Macronove posjete Beogradu 2019. godine, ali su za Srbiji i dalje bili drugorazredni u odnosu na one koje je u proteklim desetljećima imala s Njemačkom, Rusijom, Kinom pa i SAD-om i Turskom, pogotovo u privrednoj suradnji. I najnoviji susret Macrona i Vučića u srpskim i regionalnim medijima tumačio se prije svega kroz prizmu dosadašnje političke i geopolitičke (ne)suradnje. Pritom se tvrdi da Vučićeva Srbija u Macronovoj Francuskoj traži novog velikog pokrovitelja koji će zamijeniti Njemačku koja joj je pod vodstvom Angele Merkel bila glavna zapadna uzdanica. No upućeniji srpski analitičari u francusku zbilju tvrde da koliko god Macronova Francuska narcisoidno kukurikala, ona ne može i neće iz Srbije istisnuti Njemačku i druge velike svjetske sile koje su se politički i ekonomski u njoj već ukorijenile. Prije svega zato što Francuska kao respektabilna članica Europske unije neće zbog Srbije ulaziti u razmirice i sukobe s Njemačkom i drugim EU-članicama, ali i zato što nema ni potencijala da se nametne kao najutjecajnija zemlja u Srbiji i na Balkanu. Zato su i snovi o Francuskoj kao novoj velikoj zaštitnici srpskih nacionalnih interesa na Balkanu i u Europi tek pusti snovi, koji su se zapravo rasplinuli odmah nakon najnovijih razgovora Macrona i Vučića u Parizu.

Od 14 tema o kojima su srpski i francuski predsjednik ondje raspredali stvari se nisu bitnije promijenile ni u jednoj koja se tiče pozicije Srbije u pristupnim pregovorima s Europskom unijom i ispunjavanja kriterija za prijem u članstvo, pregovora o normalizaciji odnosa s Prištinom, njezine pozicije i odnosa s regionalnim susjedima, ali i globalnim igračima. Macron je Vučiću uglavnom ponovio sve ono što je o tome do sada slušao iz Bruxellesa, Berlina i Washingtona.

I ovaj put su više topline u srpsko-francuskim odnosima unijeli dogovori o “upravljanju i eksploataciji otpadom i otpadnim vodama” ne samo u Beogradu nego i drugdje u Srbiji. Vučić je najavio da će taj posao prepustiti francuskim kompanijama jer “mi smo pokazali da nismo sami sposobni da to radimo”. Osim toga, otvorena su vrata za novo proširenje privredne suradnje ponajprije u energetskom sektoru i razvoju vještačke inteligencije, a možda i vojne industrije.

U Parizu su srpski i francuski predstavnici potpisom potvrdili već ranije u Beogradu potpisan memorandum o suradnji srpske i francuske elektroprivrede kojim je dogovorena zajednička izgradnja hidrocentrala u Srbiji, ali nije spomenuta i suradnja u civilnoj upotrebi nuklearne energije u Srbiji o kojoj se u Parizu najglasnije pričalo kao velikom dugoročnom srpsko-francuskom poslu ukupno vrijednom sedam do deset milijardi eura, koliko bi koštala eventualna izgradnja četiri modularne nuklearne elektrane u Srbiji. Taj dio razgovora o suradnji u eventualnoj izgradnju srpskih nuklearki za javnost je ostao maglovit, a ponešto o tome kao o realnoj mogućnosti u izjavama za RTS izreklo je dvoje mladih srpskih stručnjaka koji rade u francuskom nuklearnom sustavu, a željeli bi sudjelovati i u transferu francuskih nuklearnih dostignuća u Srbiju. Vučić je pak poručio da se Srbija mora okrenuti nuklearnoj energiji jer će za tridesetak godina potrošiti rezerve uglja i ostati bez proizvodnje iz termoelektrana, a time i bez dovoljnih količina struje za industriju, ali i stanovništvo.

Kao i u energetici u kojoj mora tražiti nove izvore i dobavljače, Srbija mora pronaći i nove partnere u vojnoj industriji i nabavi oružja jer decenijsko oslanjanje na ruski energetski sektor i vojnu industriju u novim globalnom odnosima više ne drži vodu i gura je u energetsko siromaštvo i urušavanje obrambenog i vojnog sektora. Dimitrije Boarov iz Novog magazina, primjerice, smatra da bi potpisivanje dugoročnih srpsko-francuskih međudržavnih sporazuma o energetskoj suradnji i naoružavanju moglo “prekinuti ovdašnji monopol Putina i Rusije u prodaji našoj zemlji najmoćnijeg oružja u domenu ratne avijacije, a otvorila bi se i mogućnost da se naruši isti takav monopol ruskih državnih kompanija u domenu energetike”.

Pregovori o srpskoj kupovini 12 francuskih borbenih aviona Rafale prošarani su i eventualnom francuskom dokapitalizacijom srpske vojne industrije, čija bi se proizvodnja uskladila s potrebama članica EU-a. Srbija u doglednoj budućnosti neće moći kupovati nove MiG-ove jer joj ih Rusija ne samo zbog sankcija neće moći prodavati, a kao vojno neutralna zemlja ne može računati na pomoć sa strane u zaštiti svojeg komada neba i prinuđena je nove borbene avione nabaviti makar i pod uvjetom da svoju vojnu industriju uskladi s interesima onih od kojih će ih kupiti. Napadom na Ukrajinu Rusija je i Srbiju natjerala da potraži nove partnere u energetskom i vojno-industrijskom sektoru jer u njima više ne može ovisiti o ruskim izvorima. Zasad joj se kao partner u tim sektorima nameće Francuska i to kao članica Europske unije i NATO-a, a ne kao romantična povijesna zaštitnica Srbije.

Tekst je prenet sa portala Novosti.