Anja Šimpraga: Izgradnja boljeg društva već je počela

Piše: Dragan Grozdanić, Izvor: Novosti

Slogan predizborne kampanje SDSS-a “Hrvatska treba Srbe”, “jer nema boljeg susjeda od komšije”, “jer se bolje razumijemo bez prijevoda” itd., vandaliziran je i ispisan prijetećim antisrpskim parolama dosad u Zagrebu, Šibeniku, Karlovcu, Osijeku i Zadru. Bi li se isto dogodilo da netko izvjesi plakat, recimo, “Hrvatska treba Nepalce”?

Nažalost, pojedini akteri u hrvatskom društvu, a pogotovo na hrvatskoj političkoj sceni, dobro znaju da kod nemalog broja ljudi još uvijek nije došlo do zacjeljivanja ratnih trauma, kako među pripadnicima većinskog tako i među pripadnicima manjinskog naroda. Takvim akterima je malo ili nimalo stalo da traume kroz koje je hrvatsko društvo prošlo sagledaju i u kontekstu brojnih mogućnosti za njihovo prevladavanje. Nemali je broj postkonfliktnih uspjeha i mogućnosti izgradnje društva suradnje koje se, unatoč brojnim preprekama, razvija unatrag dva desetljeća. O tim pozitivnim primjerima upravo i progovaramo kroz našu kampanju, dok su navedeni negativni akteri više ili manje uspješni u održavanju priče o Srbima kao sigurnosnoj i nacionalnoj prijetnji razvoju Hrvatske.

Neosporno je da akteri na koje aludirate i dalje Srbe smatraju dežurnim krivcima za brojne društvene anomalije, što je razvidno i iz medijskih kronika?

Iskreno, još uvijek me pogodi svaki put kad u javnom prostoru čujem govor mržnje usmjeren prema srpskoj zajednici ili kad na javnim mjestima vidim natpise “Ubij Srbina”. Kod potonjih ne povređuje samo činjenica da je netko imao potrebu takav natpis postaviti. Zabrinjava me da katkad ni danima nakon što je nastao, nitko od osoba koje žive kraj njega nema potrebu da o istom napravi prijavu nadležnim tijelima i zatraži njegovo uklanjanje. To, nažalost, pokazuje da je kod mnogih na podsvjesnoj razini usvojena kolektivna percepcija da u takvim natpisima, unatoč vrlo ozbiljnom sadržaju i prijetnji koju šalju, prosječan građanin ne treba vidjeti ništa posebno neugodno jer oni čine dio svakodnevnog repertoara političkih poruka. Kako ste i sami istaknuli u pitanju, Srbe se vidi kao dežurne krivce i to je politička slika koja još uvijek može mobilizirati određen broj hrvatskih građana i biti politički korisna za one koji parazitiraju na takvim negativnim stereotipima.

Struja i voda za svako selo

Ima li i pozitivnih praksi?

Još uvijek me pogodi kad u javnom prostoru čujem govor mržnje usmjeren prema srpskoj zajednici ili kad na javnim mjestima vidim natpise “Ubij Srbina”. Katkad ni danima nakon što je takav natpis nastao nitko od osoba koje žive kraj njega nema potrebu da zatraži njegovo uklanjanje

Život ima i svoje brojne druge mehanizme da na negativnosti odgovori pozitivnim praksama. O tome svjedoče višestruko popunjene koncertne dvorane za nastupe Aleksandre Prijović, hiljade mladih iz Srbije koji dolaze u Hrvatsku i Hrvata koji rado posjećuju Srbiju te brojna prijateljstva, poslovni, društveni, kulturni i sportski uspjesi koji povezuju hrvatsku većinu sa srpskom nacionalnom manjinom. Iako se društvena percepcija sporo mijenja, na nama političarima je da se negativnostima i govoru mržnje suprotstavimo, a primjere pozitivne prakse podržimo i pojačamo i da ne smetamo izgradnji mostova suradnje i razumijevanja koji se očito razvijaju u društvu i koji su jači od mržnje koju neki žele da održe.

Kao potpredsjednica Vlade i SDSS-a, koje izazove vidite pred srpskom zajednicom i jeste li kao dio političke većine zadovoljni rezultatima rada vlade Andreja Plenkovića u vezi tih izazova u posljednja dva mandata?

Nesporno je da su pripadnici srpske zajednice suočeni s posebnim izazovima koji nisu istovjetni onima koje imaju pripadnici većinskog naroda, a vjerojatno ni pripadnici drugih manjinskih zajednica u Hrvatskoj. Postojeći podaci pokazuju da su pripadnici srpske nacionalne manjine i dalje među najdiskriminiranijim kategorijama hrvatskih građana i da su i među najčešćim žrtvama različitih oblika zločina i govora iz mržnje. Također, i dalje postoje izazovi vezani uz ostvarivanje svih prava propisanih Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, posebice u provođenju prava na ravnopravnu uporabu jezika i pisma u pojedinim lokalnim zajednicama. Nažalost, ono što je za brojne naše sugrađane najveći izazov je pristup temeljnim komunalnim uslugama. No izazovima unatoč, vjerujem da je situacija danas znatno povoljnija i da se društvo ipak kreće u pozitivnom smjeru. Za suradnju s premijerom Andrejom Plenkovićem i HDZ-om mogu reći da je bila vrlo korektna i konstruktivna. Programi i projekti dogovoreni tijekom koalicijskih pregovora uspješno su se provodili, a tijekom suradnje naglasak je bio stavljen na važnost jasnog pokazivanja da su nacionalne manjine neodvojiv dio hrvatske politike i društva. Kao primjer vrlo pozitivne prakse suradnje ističem da su tijekom trajanja ove Vlade razvijeni Operativni programi za prava nacionalnih manjina. No, unatoč postignutom napretku u suradnji, i dalje treba razvijati projekte i programe za srpsku nacionalnu manjinu: posebno one vezane uz komunalnu infrastrukturu i vodovod u naseljima koja još uvijek nemaju pristup ovim uslugama, ali isto tako ne manje važnu socijalnu infrastrukturu, gdje u prvom redu želim naglasiti izgradnju centara za starije. Jasno je da se samo kroz suradnju s Vladom može očekivati uspješna provedba ovih projekata.

Na Baniji, području pogođenom potresom prije nešto više od tri godine, pojedinci iz lokalne samouprave javno su predbacili da se politički predstavnici srpske manjine pojave tek za izbore, aludirajući da nisu dovoljno napravili za tamošnja sela nastanjena Srbima. Smatrate li da su takvi navodi utemeljeni?

Kad je u pitanju rad na potresom pogođenoj Baniji, kroz humanitarnu akciju “Banija je naša kuća” koju je organiziralo Srpsko narodno vijeće nabavljeno je 1300 paketa s prehrambenim i higijenskim proizvodima, osigurano je 125 kontejnera za privremeni smještaj porodica, od kojih je 86 donirao SPC, odnosno Mitropolija zagrebačko-ljubljanska, a 25 ambasada Srbije, kao i veća količina građevinskog materijala. SNV je pružio i novčanu pomoć pučkoj kuhinji Merhameta iz Siska, kao i Udruzi slijepih Sisačko-moslavačke županije, a Crvenom križu ustupljena je donacija u vidu 500 gumenih čizama. Volonteri i članovi SNV-a i SDSS-a svakodnevno su na Baniji radili s ljudima, pružajući besplatnu pravnu pomoć, dijeleći humanitarne pakete, obilazeći ljude i slušajući njihovu muku, dok smo mi politički predstavnici na državnoj razini sudjelovali u radu Stožera civilne zaštite i na brojnim drugim sastancima s ciljem pomoći Baniji i svim Banijcima. To nismo radili da bismo se naslikavali i skupljali lajkove na društvenim mrežama, već zato što je naša obveza da budemo uz svoj narod i da pomažemo, i to ćemo raditi i ubuduće.

S druge strane, Islam Grčki je tek nedavno dobio mjesni vodovod?

Kad govorite o vodovodu u Islamu Grčkom, iznimno sam ponosna na taj projekt koji je prvi put doveo vodu u gotovo 200 kuća, kao i na brojne druge infrastrukturne projekte. Od 2017. u suradnji s Ministarstvom gospodarstva i održivog razvoja te Hrvatskim vodama realizirano je ili je u tijeku više od 30 projekta koji imaju za cilj širenje i izgradnju vodovodne mreže u područjima naseljenim srpskom nacionalnom manjinom. Veliki su iskoraci napravljeni u pogledu elektrifikacije, kao i sanacije i izgradnje cesta i puteva. Ovo ne bi bilo moguće bez rada SDSS-a u Saboru i Vladi, kroz brojne sastanke, ideje i prijedloge koje iznosimo. Nije uvijek lako izboriti se za priključke za struju ili vodu u mjestima gdje žive Srbi, još se uvijek susrećemo s nerazumijevanjem, s onom prešutnom diskriminacijom i podozrivim pogledima, ali ne odustajemo i dok ne dovedemo struju i vodu u svako selo, kao osnovu za bilo kakav život i budućnost, nećemo stati.

S listom izlazite u 12. izbornoj jedinici. Zašto ne i u 7., koja obuhvaća područje Banije, Korduna, Like i dijela sjeverne Dalmacije, gdje živi velik broj Srba? Kako ćete se pozicionirati u odnosu na konačne rezultate izbora?

Od 2017. u suradnji s Ministarstvom gospodarstva i održivog razvoja te Hrvatskim vodama realizirano je ili je u tijeku više od 30 projekta koji imaju za cilj širenje i izgradnju vodovodne mreže u područjima naseljenim srpskom nacionalnom manjinom. Veliki su iskoraci napravljeni u pogledu elektrifikacije, kao i sanacije i izgradnje cesta i puteva

SDSS kao i do sada sudjeluje u 12. izbornoj jedinici za pripadnike nacionalnih manjina i to je naše prirodno i logično mjesto gdje tražimo povjerenje naših ljudi, sučeljavajući ideje i stavove s drugim kandidatima u toj jedinici s ciljem da predstavljaju srpsku zajednicu. Bilo je određenih razmišljanja o sudjelovanju na općim listama u 7. izbornoj jedinici, kao što je i u nekim prethodnim izborima razmatrano sudjelovanje u 9. izbornoj jedinici. Procjena stranke je bila da ćemo se fokusirati na 12. izbornu jedinicu, imajući u vidu sadašnje zakonsko uređenje izbora zastupnika u Sabor i činjenicu da se pripadnici manjina moraju opredijeliti žele li glasati na općim ili manjinskim listama te nismo željeli da se glasovi raspršuju. Želimo pokazati svoju snagu u 12. izbornoj jedinici i vjerujem da će ljudi kao i do sada prepoznati naš rad te da ćemo imati snažan legitimitet koji će nam pomoći da zacrtane ciljeve i planove ostvarimo na korist srpske zajednice.

Pomoć civilnim žrtvama rata

Krajem prosinca Vlada je donijela odluku o otpisu sudskih troškova onima koji su tužili RH zbog ratnih zločina počinjenih nad članovima njihovih porodica kao i povrat naplaćenih sredstava kroz ovrhe i dobrovoljna plaćanja. Time se konačno sprečava da žrtve rata budu i žrtve sudskih procesa. Međutim, sporno u toj odluci je povrat sredstava osuđenim hrvatskim ratnim zločincima koje im je država prethodno oduzela kako bi žrtvama njihovih zlodjela bili podmireni odštetni zahtjevi. Ne pobija li potonja odluka zapravo onu prvu?

Odluka o otpisu tražbina troškova parničnog postupka i drugih tražbina dosuđenih RH, i tražbina s naslova naknade štete rezultat je procesa višegodišnjih pregovora s ciljem da civilne žrtve rata ne budu životno i materijalno opterećene i po tko zna koji put retraumatizirane nakon sudskih procesa. Ova odluka odnosi se na sudske postupke vezane uz period rata i kao takva obuhvaća širok krug potencijalnih korisnika, a među njima i ljude za koje se mi sigurno nismo zalagali da budu oslobođeni od materijalnog, a ni moralnog duga zbog zlodjela koja su počinili. Bilo je važno sada i odmah pomoći ljudima čije su plaće i mirovine pod ovrhama, čije su kuće stavljene na prodaju kako bi se pokrili veliki sudski troškovi. Naša misao vodilja uvijek je bila kako pomoći tim ljudima i u tome smo uspjeli.

Komemorativne aktivnosti dio su cjelogodišnjeg programa SDSS-a. Posjećivali ste i Škabrnju i Grubore, mjesta stradanja Hrvata i Srba, a u prvom slučaju doživjeli ste negativno iskustvo jer vam je manji broj okupljenih građana okrenuo leđa iskazujući time da niste dobrodošli. Na svom Facebook-profilu nakon toga napisali ste: “Za naše društvo koje je još uvijek snažno obilježeno tragičnom poviješću i ratnim sukobima, tolerancija je osnova za daljnji razvoj i prosperitet.” Čini se jednostavno, ali i nedostižno. Kako graditi bolje društvo?

Mislim da se izgradnja boljeg društva budućnosti, na koje sam mislila u statusu na koji se referirate, ostvaruje na više razina. Stoga i odgovornost za njegovu izgradnju leži na više aktera. O odgovornosti nas političara za izgradnju poželjnog normativnog i društvenog okvira i institucija za razvoj suradnje već sam govorila. Druga razina, ona društvena, već se, vjerujem, događa. Ljudi, a posebice mladi, pokazuju da su otvoreni prema suradnji i da vide prednosti koje suradnja nudi za razvoj brojnih prilika za poslovne kontakte, kulturnu razmjenu i nove prijateljske odnose. Drago mi je da se brojni kulturni proizvodi koji imaju nominalni predznak srpski, od određenih stilova muzike, izvođača, youtubera, ali i sportskih zvijezda, sve češće u društvu vide kao jamac kvalitete, a ne izvor negativne reklame. Taj put je posebno važan jer pokazuje da ono što nam je zajedničko i što nas povezuje, potencijalima koje obećava, ima veću snagu od hipoteka prošlosti koje nas razdvajaju. Konačno, treća razina, ona koja je vjerujem i najvažnija, odvija se na razini svakoga od nas. Kao pojedinci, da citiram jednog velikog čovjeka, moramo nastojati biti promjena koju želimo vidjeti u svijetu. Izgradnja boljeg društva budućnosti počinje od naših privatnih prostora svakodnevne suradnje, u kojima svojim činjenjem ili nečinjenjem nudimo najbolju pozitivnu ili negativnu reklamu vrijednostima u koje vjerujemo. S tog aspekta ja sam i veliki optimist, jer upravo na ovoj razini vidim da je kod brojnih pojedinaca izgradnja ovoga društva već odavno počela. Na nama je svima odgovornost da te procese podržimo i pojačamo.

Nakon što je Ustavni sud srušio tri odluke drugih sudova o slučaju kojim je obitelj Momčila Tišme, jednog od petorice Srba ubijenih 6. kolovoza 1995. kod Oćestova, tražila odštetu, Općinski građanski sud u Zagrebu donio je presudu po kojoj država obitelji Tišma mora nadoknaditi 223 hiljade eura na ime nematerijalne štete. Smatrate li da je ovakva presuda ohrabrenje u sličnim slučajevima ili su zastare ili tko zna koji razlozi onemogućili zakašnjelu pravdu kad je riječ o odšteti obiteljima građana srpske nacionalnosti?

Slučaj koji navodite samo je jedan u moru sličnih i sudbina ljudi koji su se obraćali SNV-u, SDSS-u i Uredu potpredsjednika i kasnije potpredsjednice Vlade, i upravo su ti ljudi i njihove sudbine bili motivacija zašto smo ustrajali u tome da se Odluka o otpisu parničnih troškova i donese. Ova presuda svakako ohrabruje, no i ona je došla nakon brojnih presuda koje nisu išle u smjeru obeštećenja obitelji Tišma, a put do nje trajao je godinama, iziskivao puno truda, puno borbe, obijanja vrata i puno prepreka. Na sudsku vlast ne možemo utjecati, iako se često ne slažemo s praksom sudova i s presudama u slučajevima civilnih žrtava rata jer su do sada, posebice niži sudovi, odbijali zahtjeve obitelji žrtava za naknadu štete. Pratimo brojne slučajeve, kako na razini nacionalnih sudova, Ustavnog suda, ali i Europskog suda za ljudska prava kao posljednje instance za naše sugrađane u traženju pravde. Nažalost, nacionalni sudovi najčešće zahtjeve odbijaju zbog činjenice da nije provedena istraga, odnosno da nisu pronađeni krivci za ratne zločine. Kad se ovakvi argumenti koriste trideset godina nakon počinjenja zlodjela, tada možemo govoriti samo o krajnjem cinizmu. Velik je problem i manjak edukacije sudaca koji često nisu upoznati s praksom Europskog suda za ljudska prava ili Haškog suda, niti ih ona zanima, premda bi njena primjena znatno ubrzala postupke i učinila ih efikasnijim. Ono što je važno istaknuti jest da upravo Europski sud za ljudska prava u svojim presudama vezanima za ratne zločine u Hrvatskoj jasno ističe da je teret dokazivanja na strani države i da troškovi postupka ne smiju obeshrabriti žrtve u traženju pravde. U postupcima protiv Hrvatske, kao na primjer u slučajevima Baljak, Cindrić i Bešlić ili Klauz, Europski sud je dosudio materijalnu odštetu žrtvama suprotno odlukama nacionalnih sudova, ali je dao i jasnu opomenu državi da je potraga za pravdom nužan preduvjet uređene zemlje i građanskog društva koje ne diskriminira. Ono na šta možemo i moramo utjecati jesu zakoni i to radimo kroz Sabor i kroz izvršnu vlast i nastavit ćemo to raditi s ciljem da niti jedan zločin ne ostane neriješen i da niti jedna žrtva ne bude zaboravljena.

Tekst je prenet sa portala Novosti.