Jergovićeva knjiga ‘Rat’: Ogoljeno zlo u pričama ‘strave i užasa’

Autor: Jasmin Agić, Izvor: Aljazeera Balkans

Rijetko se u našoj tradiciji dešavalo da već afirmiran autor u svojoj spisateljskoj praksi posegne za jednom sasvim neobičnom i izuzetno izazovnom umjetničkom formom kakva je crtica ili kratka prozna priča. Razloga za takav odnos je mnogo, a vjerovatno su dva najpresudnija i zbog njih je forma kratke priče u našoj književnoj tradiciji relativno nerazvijena. Prvi je otklon pripovjedačke kulture formi koja je naizgled neatraktivna, a zbog svojih formalnih zahtjeva izuzetno zahtjevna; drugi, ništa manje važan, što je ta ista kultura, kao uostalom i druge evropske, opsjednuta formom romana, pa se biti piscem uglavnom smatra biti romanopiscem, što je izuzetno pogrešno i štetno predubjeđenje.

Forma kratke priče ima svoje stroge zakonitosti i poetičke zahtjeve, koje mnogi umjetnici jednostavno nisu u stanju ispuniti, što je vjerovatno i razlog da se pravim, iskonskim i rasnim pripovjedačima smatraju upravo oni koji maestralno ispisuju pripovijesti u kratkim proznim formama. Takvih je u evropskoj i američkoj tradiciji mnogo, u našoj izuzetno malo, a Miljenko Jergović je, s knjigama Sarajevski Marlboro, Trojica za Kartal i posljednjom, jednostavnog naslova Rat, pokazao majstorstvo u „sklapanju“ kratkih proznih formi. Čak i u njegovoj kratkopričaškoj poetici knjiga Rat zauzima posebno mjesto, jer je to knjiga u kojoj je Jergović eksperimentalnim proznim pripovijedanjem pokazao kako se uspješno mogu ispisivati najuniverzalnije priče čovječanstva.

Lišavajući svoje proze konkretne geografije i utiskujući ih u imaginarnu topografiju neposredne metaforičnosti, Jergović je u pričama knjige uspio da ekstrahira suštinu onoga po čemu se rat, kao fenomen, razlikuje od bilo kojeg drugog kolektivnog fenomena historije ljudske vrste. Delokalizirajući ih potencirao je njihovu univerzalnu i transvremensku dimenziju čineći njihove poruke prijemčivijim, a opise zbivanja upečatljivijim i sugestivnijim. Na mnogim mjestima te priče poprimaju formu mitske anegdotalnosti što je postupak koji omogućava piscu da piše o fundamentalnim istinama rata. Jergovićeva poetika kao da slijedi formulacije koje je za sve „jednostavne oblike“ utvrdio Andre Jolles i zato je njihova apelativnost mnogo izraženija nego da se odlučio prostorno i vremenski teritorijalizirati njihove sižeje.

Opisujući ekstremne situacije rata, potencirajući njegovu ne-logiku i izvitoperenu kauzalnost Jergović rat „opisuje“ kao prostor krajnjeg nadrealizma insistirajući kako je u svojoj totalnoj pojavnosti rat zapravo pokretač u stvaranju najnezamislivijih odnosa i najnevjerovatnijih situacija. Upravo je takva ona u kojoj stari hirurg biva prinuđen operisati vlastitu unuku, što nam se čini kao izuzetan primjer situacije u kojoj logika književnog bivanja iznevjerava čitaočevo racionalno poimanje stvarnosti. Za logiku „zdravog razuma“ poetika knjige Rat je ljekovito otrežnjenje od predrasudnih ubjeđenja i umirujuće logike linearne kauzalnosti, koja je možda svrsishodna u stanju mira, ali u vremenima kada dolazi do tektonskih povijesnih poremećaja među ljudima, u historiji i društvima, kako to u svojim književnim slikama opisuje Jergović, sasvim je nedostatna. Ratom rukovodi neka drugačije konstituirana logika, ona koja zdravorazumsku logiku prezire i poništava.

Ironija je ključna metoda Jergovićevog literarnog postupka i ko ne uspije prepoznati tu žučljivu, crnu, onespokojavajuću autorovu tendenciju čini se da neće do kraja razumjeti piščev literarni naum. Ako bi neko ustvrdio da je Jergović knjigom Rat nastojao da onespokoji, oneraspoloži i uplaši svoga čitaoca biće na pravom putu, ali to nije sablasno predskazanje zlogukog proroka nego govor iskustva koje je proživjelo rat – tjelesno, razumski, umstveno i emocionalno.

Ta ironijska žaoka usmjerena je na sve segmente fenomena rata, a u priči “Otac” ona poprima gotovo starozavjetnu dimenziju. Postavljajući etičku dilemu ne kao tezu za inteligibilnu raspravu nego kao jasan, živ i neposredan životni primjer Jergović u priči pokazuje u čemu se razlikuje božanska od ovozemaljske pravde. Kada nastavnica odluči da istražiteljima ne otkrije identitet ubice dvadeset i sedmero djece, jer je i sam u međuvremenu postao otac, Jergović čitaoca dovodi pred strašnu dilemu, onu koja nastoji propitati svaki element priče i svaki motiv njene odluke. Da li je to učinila jer nastoji od kazne odbraniti etničkog saplemenika ili je njegovo očinstvo sada način da u nekoj vrsti samopokajanja pokuša shvatiti razmjere vlastitog zločina? Naravno, jednostavnog odgovora nema i upravo u toj, Ecovskim jezikom rečeno, otvorenosti leži snaga Jergovićevog pripovijedanja.

Uzurpacija religijskog imaginarija

Ili, kako razumjeti priču “Proročica” – zlokobnu, potresnu i zabrinjavajuću, ali suštinski i epistemološki dosljedno istinitu u kojoj osamdesetogodišnja starica, koja je u prethodnom ratu izgubila sedmoro djece, biva odabrana da među djecom „neprijateljske nacije“ prepoznaje onu koja će biti budući zločinci. Svako dijete koje ona „vidi“, kao budućeg skrnavitelja, biva ubijeno, a njene proročke gestikulacije, dodirivanje djece koje nalikuje pomazanju, u metafizičkom smislu predstavljaju osudu uzurpacije religijskog imaginarija. Staričin dodir milosti je dodir satanske smrti i lažnog predskazanja, a njena religija je religija antikršćanstva jer rat je, ako želimo biti iskreni, suštinski najdosljednije antikršćanstvo, koje je ljudski um uspio „izmisliti“.

Ipak, suštinu ljudskog djelovanja i postojanja, posebice u ratu, najslikovitije prikazuje priča “Nahod”, koja je po svemu prikazanom strašna i potresna. Ogoljena od svakog filistejskog morala i svedena na najneposredniju ljudskost priča je varijacija na temu Sofijinog izbora. U ponovljenim čitanjima doima se kao da je Jergović u svojoj anegdotalnoj proznoj crtici presovao cijeli Styronov romaneskni problem i predstavio ga u pomalo „iščašenom“ obliku. Situacija koju Jergović opisuje kao da je jedan historiografaski prikaz nekog opkoljenog sovjetskog grada u kojem branioci od nacizma dolaze pred nevjerovatnu dilemu. I onda, upotrebljavajući matematičku logiku, shvataju da se nalaze u situaciji gdje će preživjeti samo grupa djece koja će biti hranjenja, a druga grupa će biti osuđena na umiranje, jer budu li se, sa dostupnom količinom resursa, hranila sva djeca nijedno dijete neće preživjeti. I upravo je to Jergovićevo najmoćnije pripovjedačko umijeće. U ovoj priči plastično i bez moralnog posredovanja pokazuje šta je rat zapravo; to je vječni izbor između života i smrti u kojem i najneviniji, oni najčešće, bivaju žrtve okolnosti, događanja i ratnih zbivanja.

Bilo bi nepravedno prema Jergovićevoj knjizi ne primijetiti, bez obzira na njenu poetičku deteritorijalnost, da njene alegorije upućuje na poznate događaje i ličnosti, posebice iz naše recentne historije. Priča “Prvi sanjač” doima se kao otvorena alegorija na Radovana Karadžića baš kao što mnoge, po cijeloj knjizi razasute, prostorne metafore upućuju kako je iskustvo opsade Sarajeva postamentirano u samu srž Jergovićevog pripovjednog postupka. Veoma česta sintagma u knjizi je „opsada grada“, a širenje neprijateljskog zla nerijetko dolazi gradivno, odnosno prvo bivaju uništena i poharana sela u okolini grada, zatim predgrađe i na koncu sam urbani centar grada. Takvo topografsko stepenovanje podsjeća pomalo na strukturu Danteove Komedije, a kod Jergovića je najužasnija tačka ratnog užasa smještena upravo u tački urbanog centra. Na tom je mjestu, kako vidimo, diskrepancija između civilizacije i barbarstva najočiglednija.

Piščeva ‘opsesivna’ tema

U Jergovićevoj poetici pripovijedanje o ratu slijedi jednu sasvim posebnu liniju, to je, da se izrazimo jezikom tradicionalne književne kritike, piščeva opsesivna tema. Od Sarajevskog Marlbora i Trojice za Kartal, pa sve do Rata Jergović ne odustaje od namjere da „raskrinka“ rat kao najveću rugobu ljudskog djelovanja. To je, kako pisac vidi, nešto najužasnije i najsramnije što je čovjek izmislio u povijesti svog djelovanja. Jergović kao svoju ljudsku i umjetničku dužnost vidi potrebu da neprekidno svjedoči tu spoznaju.

U bosanskoj književnosti, stiče se utisak, Rat je došao kao „finale“ jednog pokušaja da se opiše iskustvo ratnog Sarajeva, iako se knjiga ni u kojem slučaju ne smije čitati i opisivati kao „pripovijest o opsjednutom Sarajevu“. Ali, ona je, čini nam se, proistekla iz tog iskustva. To je iskustvo bilo onaj veliki, nevidljivi, demijurški pokretač pisanja, pa se usuđujemo reći da sa već pobrojanim autorovim knjigama priča, Mehmedinovićevim Sarajevo bluesom i Sidranovom zbirkom Morija čini veličanstveno svjedočanstvo zajedničke ratne traume.

Tekst je prenet sa portala Aljazeera Balkans.