Jugoslavijom na mnoge

Piše: Boris Postnikov

Prije koji mjesec znanstveni rad politologinje Mirjane Kasapović “Zbogom postjugoslavenstvu!” doživio je sudbinu kakvu znanstveni radovi rijetko dočekaju: skoro da nije bilo medija koji o njemu nije pisao, hvalio ga ili kritizirao. Postjugoslavenstvo, tumačila je autorica, običan je “ideološki konstrukt kojim se želi očuvati ime Jugoslavija” i stoga ga zauvijek treba prepustiti zaboravu, skupa s tzv. postjugoslavenskim studijima, postjugoslavenskim prostorom, postjugoslavenskim filmom ili književnošću.

I na stranu sada kontraargumenti kojima su kritičari – na potezu od Jurice Pavičića u Jutarnjem listu do Viktora Ivančića i Luje Parežanina na stranicama ovih novina – razbucali Kasapovićine teze. Jer sama činjenica da je tekst izazvao tako brojne reakcije bila je dovoljna da opozove njegovu naslovnu parolu, pokazujući da interes za postjugoslavenskim rakursom i samom Jugoslavijom ne opada ni tri decenije nakon raspada zajedničke države. “Zbogom postjugoslavenstvu!” postao je tako raritetan primjer argumentacijskog suicida: tekst koji samim svojim uspjehom i medijskim odjekom dokazuje koliko je u krivu.

Postjugoslavenskih studija pritom, naravno, ne može biti bez prethodnog temeljitog studija Jugoslavije, a kako interes ni za jedno ni za drugo ne opada, taj zadatak polako prelazi na nove generacije. Upravo njima prvenstveno je namijenjena nova knjiga politologa Dejana Jovića “Uvod u Jugoslaviju”. Jovićev je znanstveni pristup sve ono što Kasapovićin nije: skrupulozan, opsežno informiran, kritički usmjeren spram dominantnih ideoloških narativa i – prije svega – metodološki lišen sumnjive privilegije naknadne pameti kojom se akademsko činovništvo postjugoslavenskih država danas obrušava na vlastitu prošlost. Nije mu stalo do toga da Jugoslaviju u totalu uzdiže ili otpiše, nego da razjasni specifičnu ideološku i političku logiku države koja je prošla put od parlamentarne monarhije i diktature utemeljene u neuspjeloj ideji izgradnje jugoslavenske nacije do socijalističke federativne republike koja se raspala u krvi. Fokus je pritom, očekivano, na tzv. drugoj Jugoslaviji, dok onu treću – zajednicu Srbije i Crne Gore – u skladu s historiografskim konsenzusom isključuje iz rasprave.

U kontekstu potrage za alternativom Zapadu posebno je važna Jovićeva demontaža sveprisutnog i rijetko propitivanog mita o socijalističkoj Jugoslaviji kao nedemokratskoj državi

Kroz devet poglavlja, na gotovo 500 stranica, Jović analizira ključne aspekte jugoslavenske politike – prije svega samoupravni socijalizam i vanjsku politiku nesvrstanosti – ali se bavi i njenim nešto specifičnijim aspektima i epizodama, poput položaja Hrvatske unutar socijalističke federacije ili konteksta Osme sjednice CK SK Srbije 1987. godine, one na kojoj je Slobodan Milošević definitivno trijumfirao nad partijskim protivnicima, sa sudbonosnim posljedicama. Zaključci do kojih dolazi često oponiraju standardnim tumačenjima, a brojni među njima – hajde da ne spoilamo previše – nimalo se neće svidjeti (ne samo) hrvatskim nacionalistima.

Posebna je interpretacijska poslastica poglavlje “Druže Tito, ti si kriv”, u kojem analizira pisma što su ih “obični” građani i radni narod pisali predsjedniku republike. Na slučaju jednog među njima – izvjesnog Dragomira Katića iz Kraljeva koji se Titu žalio jer ne može dobiti posao – Jović pokazuje koliko su politička struktura Jugoslavije i procesi donošenja odluka bili složeniji od naknadnih tumačenja o “diktaturi” i samovolji jednog čovjeka. Tito je Katića – uvjerenog, iako razočaranog komunista – primio na razgovor, ali ni dvije godine nakon njegove intervencije nesretni ekonomist nije bio zaposlen. Ni to da netko “svemoćnog” maršala pismom izravno okrivljuje za neuspjehe socijalizma, ni to da ga vođa države zatim zove na sastanak, ni to da vođa intervenira kako bi se čovjeka zaposlilo, a ni to da njegova intervencija nema rezultata nemoguće je razumjeti polazeći od današnjeg političkog poretka i slike koju taj poredak stvara o onom prethodnom.

Jović ovim mikroprimjerom uvjerljivo ilustrira svoju tezu o Titu kao “toleriranoj iznimci” unutar sustava, čija moć je bila itekako ograničena, a temeljila se uvelike na izravnom kontaktu s narodom. Onima koji su čitali njegovu “Jugoslaviju, državu koja je odumrla” – objavljenu prije 20 godina – ta je teza naravno poznata. “Uvod” ponavlja i brojne druge motive iz ranije studije, pokazujući da se osnovne Jovićeve pozicije nisu bitnije promijenile: ponovno nalazimo podjelu na “četiri Jugoslavije” (umjesto uobičajene podjele na dvije), ponovno temeljno shvaćanje socijalističke Jugoslavije kao ideokracije, ponovno i čitavo – tek donekle izmijenjeno – poglavlje o različitim tumačenjima uzroka njezina raspada. Ponovno, naravno, i centralnu tezu koju Jović tim tumačenjima suprotstavlja: onu o jugoslavenskim komunističkim ideolozima koji su konzekventno primijenili marksističku doktrinu o odumiranju države pa su tu državu sustavno oslabljivali sve dok ona nije postala tragično nemoćna da obavlja svoje elementarne funkcije. Jugoslavija – u zaoštrenoj formulaciji – i nije bila toliko država, koliko projekt i eksperiment.

Kada je ovu tezu premijerno iznio prije dvije decenije, Jovića je na stranicama Zareza žestoko napao Boris Buden: svaljujući krivnju na jugoslavenske komuniste, tvrdio je, on implicitno amnestira nacionalističku desnicu za zla koja je počinila devedesetih godina, a usput legitimira današnji liberalnokapitalistički poredak kao mjeru društvene “normalnosti”. Jović mu je na to odgovorio da se nije bavio optužbama, nego razjašnjavanjem, kao i da u studiji posvećenoj Jugoslaviji naprosto nije riječ ni o nacionalističkim devedesetima, ni o kapitalističkom prezentu. Ovakvih nesporazuma nakon čitanja “Uvoda u Jugoslaviju” ne bi trebalo biti: značaj proučavanja Jugoslavije i samoupravnog sistema, podcrtano je na više mjesta, u tome je što je “danas ponovno na dnevnom redu potraga za alternativom kapitalizmu i Zapadu, kao i orijentalnim despocijama na Istoku”.

U kontekstu potrage za alternativom Zapadu posebno je važna Jovićeva demontaža sveprisutnog i rijetko propitivanog mita o socijalističkoj Jugoslaviji kao nedemokratskoj državi. Nedemokratskom je možemo proglasiti – tvrdi on s jakim razlogom – samo ako demokraciju prethodno reduciramo na današnje višepartijske sisteme. Nasuprot tome, samoupravni socijalizam je izgrađivan upravo s idejom istinske demokracije, one koja ne obuhvaća samo političke, nego i ekonomske odnose, ne završavajući – kako bi rekli marksisti – na vratima tvornice.

Nema sumnje da će ova, kao i brojne druge Jovićeve heterodoksne teze, izazvati kritike: prvenstveno one s desnice. Iz lijevog rakursa, s druge strane, itekako bi se mogla propitivati njegova vizija Jugoslavije kao ideokracije koja, čini se, zanemaruje da je ondašnja vladajuća ideologija ipak bila materijalistička. Tada dolazimo do problema ekonomije: baveći se različitim objašnjenjima kraja Jugoslavije, primjerice, Jović odbacuje tzv. ekonomski argument – onaj koji glavni uzrok raspada pronalazi u ekonomskoj krizi i rastućoj nejednakosti – ali tek nakon što ga je prethodno sveo na razinu vulgarnog ekonomskog determinizma. On načelno priznaje da nam ekonomski argument pomaže razumjeti kontekst raspada, ali u svoje ostale analize ne uključuje ekonomske odnose. Logičan odgovor na ovakav prigovor vjerojatno bi glasio: “Uvod u Jugoslaviju” je politološka studija i nema razloga da se bavi problemima koje nije sama sebi zadala.

Pitanje, međutim, ostaje: možemo li uopće dobiti adekvatnu analizu Jugoslavije – barem one socijalističke – ako se ona odvija isključivo u okvirima “čisto” politološkog diskursa? Ne reproducira li taj diskurs isto ono isključivanje ekonomije iz domene demokratskih političkih odluka na kojem počiva današnja ideologija? Ne bi li nam zapravo trebalo – želimo li do krajnje konzekvence izvesti Jovićev postulat tumačenja Jugoslavije “iz nje same” – nešto poput marksističke kritike političke ekonomije Jugoslavije? Ne bi li to bilo u skladu sa znanjem koje je sama Jugoslavija o sebi proizvodila? I ne bi li nam, napokon, omogućilo da zatim i postjugoslavenske studije – ma što o njima mislili Mirjana Kasapović i drugi – postavimo drukčije nego do sada: tako da postjugoslavensko stanje analiziramo na tragu jugoslavenskog znanja, umjesto da Jugoslaviji pristupamo iz perspektive naknadne postjugoslavenske pameti? Sva ova pitanja, jasno, nadilaze okvire studije Dejana Jovića i ostaju mogući izazovi za nove generacije istraživača. A tim će generacijama “Uvod u Jugoslaviju”, bez ikakve sumnje, služiti kao nezaobilazna točka ulaska u temu koja se, evo, ne iscrpljuje ni nakon 30 godina.

Članak je prenet sa portala Novosti.