Sinan Gudžević – Mečka na američku kugu

Piše: Sinan Gudžević

Desetoga avgusta sam cipcio dan bio u Grabu sam. Takvi su dani ovoga ljeta. U kasno popodne su me iznenadile lastavice, petnaestak njih je oblijetalo oko kuće i cvrkutalo. Ne znam kad sam u Grabu posljednji put vidio i čuo lastavice. Odmah su me premjestile u Stari Grad na Hvaru. Tamo su češće nego ovdje. Svečeri bi se desetoga osmoga u Starom Gradu išlo na Lanternu i gledale bi se zvijezde padalice. Deseti avgust je, za one kojima kalendar nije uvijek svjež, Dan svetega Lovre, drugarica životna i ja ga zovemo il giorno di San Lorenzo. Toga dana je godine 1867. ubijen Ruggero Pascoli, otac pjesnika Giovannija Pascolija. Već mnogo godina nema desetoga avgusta da se ne sjetim Pascolijeve pjesme “X agosto”, objavljene 20 godina poslije očeve smrti. I one lastavice koja biva ubijena na povratku u gnijezdo:

Ritornava una rondine al tetto:

l’uccisero: cadde tra spini:

ella aveva nel becco un insetto:

la cena de’ suoi rondinini.

Lasta se vraćaše pod sljeme:

ubiše je: u draču pade:

u kljunu je kukac njenom:

večera za lastine mlade.

Pred kraj dana četvrtka 10. avgusta, pred samu ponoć, usred noćnog pokoja, iz pravca one košare, o kojoj je nedavno bilo riječi u ovoj rubrici, začujem potmuo životinjski glas. Nije glas vuka, nije ni lisice, nije ni šakala, ni divlje svinje nije. To mora da je mečka. U mom rodnom kraju medvjeda zovu mečka. Nikad nisam čuo glas mečke, što se kaže, uživo. Sad sam ga čuo, na petnaestak koraka od moga prozora. Sebi objašnjavam da mečku ne zanima moja kuća, ni ja je ne zanimam, ona je tu zbog pčelinjaka Idrizova i Feridina, onoga kojega je zadesila pčelinja kuga, nazvana američka. Idriz je svojim košnicama načinio jaku ogradu, visoku metar i šezdeset, osam struka jake i jako zategnute bodljikave žice. Otvorim prozor, mrkli mrak. Nebo oblačno, za mene ove godine San Lorenzo nije priredio nebo za gledanje u zvijezde. Mečka se čula ondje negdje gdje je u mom djetinjstvu ciganska mečka Božana zaigrala kod košare. Napisao sam, nema tome ni dvadeset dana, u istoj ovoj rubrici, kako je prva i posljednja mečka u selu Grabu zaigrala te godine. Ta je tvrdnja ozbiljno ugrožena ponoćnim mečkinim glasom kraj Idrizova pčelinjaka. Dobro, ako cjepidlačimo, tvrdnja mi i nije ugrožena: mečka u ponoć nije igrala, samo se čula. Osluškivao sam još malo, izlazio iz kuće nisam. Već skoro dva mjeseca dobro se štitim od noćnih životinja, nadam se da se neću morati štititi i od mečke. Sa krošnje bagrema znala mi se noću javljati sova. Jedan prozor je okrenut prema tom bagremu, a sova voli svjetlo, pa mi njeno svakonoćno javljanje oko ponoći nije bilo baš glas koji sam željno čekao. Nabavio sam gumiranu zavjesu koja ne pušta svjetlo ka bagremu, pa je sova umuknula. A djetlića koji me udarcima kljuna u prozorski okvir budio prije svake zore utihnuo sam tako što sam uši začepio ohropax voskom. Eto, tako se ovoga ljeta branim od tišine u netaknutoj prirodi.

Ujutro me zove rođak Edin Gudžević, pčelar čije su košnice 170 koraka od moje kuće. Zove Edo iz pčelinjaka, došao iz Pazara da oposli oko pčela. A mečka mu noćas opljačkala med, razbacala košnice. Skočim do pčelinjaka, imam šta vidjeti: u pčelinjaku i oko njega ovdje komadi saća na zemlji, ondje se još drže na polomljenim žicama ramova. Smrčeve košnice porazbijane, četiri ogromne balege medvjeđe izazivaju ozbiljnu sumnju da krađu meda nije činila samo jedna mečka. Na bodljikavoj žici kojom je pčelinjak ograđen nalazimo mečkinu mrku kočet, poimamo gdje se i kako provukla između žica. Ramovi su razbacani svuda uokolo. Neki nedostaju, njih je odnijela gdje joj se htjelo. Edin je došao da izvadi med od onih još zdravih pčela, ali ga je mečka preduhitrila i ostavila mu košnice pretvorene u iverje.

Nedavno je, u prisustvu nadzornog lica iz veterinarske stanice u Novom Pazaru, Edo spalio 13 košnica zaraženih američkom kugom, sad mu je med spalila, a košnice porazbijala mečka. (Kad je riječ o spaljivanju košnica, neki čitaoci su me obavijestili da je neka pokvarena žena moj tekst o američkoj kugi u košnicama sela Graba komentirala na facebooku te objavila kako se s košnicama spaljuju i žive pčele. Toga u mom tekstu nema, to je izmislila, jer živih pčela u tim košnicama i nema, košnice su prazne, i takve se spaljuju. Tu bih ženu mogao tužiti, i došla bi je skupo ta kleveta, ali mi se ne da gaziti u taj glib.)

Tako sam u mjesec dana vidio šta su nesretnim pčelama počinila dva nevidljiva neprijatelja, bacil američke kuge nazvan Paenibacillus larvae, koji ubija larve te sprečava množenje pčelinje zajednice, i mečka koja pčelama razbija košnice i krade im med. Da stvar dobije na sumanutosti, valja kazati kako mečku u pčelinjak privlače jednako med i bjelančevine u obličju pčelinjih larvi. Smrdljive larve zahvaćene američkom kugom ne vjerujem da će ikoja mečka jesti.

Sljedeći dan je iz Novog Pazara došao u Edov pčelinjak predsjednik pčelarskog udruženja Edip Murtezić. Njegov je zadatak bio da sačini zapisnik, da snimi rusvaj koji je zvijer ostavila. Murtezić je iskusan pčelar, a usto je i lovac. Rekao je da mečka nije bila sama, imala je jedno ili dvoje mladunčadi sa sobom, te ih je u pčelinjaku i učila kako da čine ono što ona čini. Njegovom objašnjenju ne umijem naći zamjerku. Nove balege i novi komadi košnica koje smo našli bili su dokaz da je mečka i druge noći opet lomila i krala. Edo Gudžević je u noći svetega Lovre ostao bez osam svojih košnica i bez svoga meda. Hoće li izvještaj i mišljenje predsjednika pčelarskog društva biti dovoljni da Edu Gudževiću bude nadoknađen gubitak, to nećemo znati brzo, jer te stvari nisu brze nego su te stvari spore. Čuo sam od jednog stočara kome je vuk pojeo osam ovaca kako su naknade štete spore, jer na šalterima za naknadu rade ljudi-trutovi. Misao me opet vuče na Pascolija, na njegovu pjesmu “Dva truta”, koji u hladu duda razgovaraju o pčelama. U posljednjoj, trećoj strofi, jedan kaže drugome kako pčele ne rade ništa osim što prave med, blago si ga njima, a drugi kaže prvome kako taj med baš i nije nešto, jer previše zadiše na majčinu dušicu.

Due fuchi udii ronzare sotto un moro.

Fanno queste api quel lor miele (il primo

diceva) e niente più: beate loro!

E l‘altro: E poi fa afa: troppo timo

Dva truta čuh gdje zbore pod dudom.

Ove pčele prave onaj med svoj (mukne

prvi) i ništa više: blago njima!

A drugi: grozan je: na timijan tukne.

Članak je prenet sa portala Novosti.