Milan Radanović: Slavko Kvaternik je jako dobro znao da će civili u logorima skončati

Piše: Tihomir Ponoš

Milan Radanović povjesničar je u Arhivu Srba u Hrvatskoj. Autor je više knjiga, urednik zbornika radova, opsežnih znanstvenih studija kojima se etablirao kao vrstan poznavatelj, ne samo u hrvatskim okvirima, četničke i ustaške kolaboracije i zločina počinjenih za vrijeme Drugog svjetskog rata.

U novom broju časopisa “Tragovi” koji objavljuje Arhiv Srba objavio je studiju “Interniranje srpskog stanovništva s područja kotara Petrinja u logore Jasenovac i Stara Gradiška svibnja 1942.” u kojoj je na osnovu nepoznatih i do sada manje korištenih izvora rekonstruirao internaciju srpskog stanovništva 12 sela kotara Petrinja.

Članak donosi nekoliko važnih historiografskih novosti. Radi se o rijetkom primjeru ustaške racije, internacije i egzekucije civilnog stanovništva koja je detaljno rekonstruirana. Definitivno je potvrđeno da je naredbodavac racije i internacije bio Slavko Kvaternik, a Radanović je otkrio i do sada 160 nepoznatih imena žrtava jasenovačkog logora.

U raciji je uhvaćeno 1.250 ljudi, ubijeno ih je 1.056, uglavnom u ustaškim logorima, a njih 91 u drugim logorima, najviše u nacističkom logoru u Norveškoj.

Racija, internacija i nakon toga masovnih egzekucija poput ove u vrijeme NDH je bilo mnogo i ti događaji su poznati. Malo njih je tako detaljno istraženo i opisano od samog početka pa do kraja, do identifikacije žrtava. Kako ste ovaj slučaj uspjeli tako detaljno i pedantno rekonstruirati?

Možemo govoriti o više desetina masovnih internacija civilnog stanovništva u logore Jasenovac i Stara Gradiška tokom Drugog svjetskog rata. Najveći broj internacija dogodio se 1942. godine, kada je najveći broj Srba, Židova i Roma, dakle civila pripadnika ovih naroda, interniran u te logore. Međutim, nemamo preciznu evidenciju o internacijama koje su brojale, kako koja, od više stotina do više hiljada civila.

Domobranske snage su zajedno s ustašama sudjelovale u opkoljavanju sela, hvatanju mještana i njihovom odvođenju na dvije željezničke postaje, odakle su deportirani u logore. Lokane ustaške snage nisu bile dovoljne da izvedu takvu akciju

Paradigma tog povijesnog fenomena jest internacija stanovnika Kozare, odnosno Potkozarja, u vrijeme antipartizanske ofenzive u ljeto 1942. godine. Međutim, tih mjeseci događa se niz internacija sa šireg područja NDH – od Korduna do Srijema, od Podravine do Bosanske krajine. Spomenut ću samo da u vrijeme ove internacije dolazi do masovne internacije gotovo cjelokupnog romskog stanovništva Hrvatske i Srijema, koje je odvedeno u Jasenovac, gdje je ubrzo pobijeno.

Četrdeset i druga je godina kada je izvršena najmasovnija internacija židovskog stanovništva u logore Jasenovac i Stara Gradiška, a to je i godina najvećeg i najmasovnijeg stradanja srpskog stanovništva u ustaškim logorima generalno. Glavni razlog zašto u historiografiji dosad nije istraženo više pojedinačnih internacija u logore Jasenovac i Stara Gradiška odnosi se na činjenicu da ogromna većina izvora koji govore o njima nije objavljena.

Povjesničari moraju dugo vremena istraživati u arhivima u nekoliko država kako bi rekonstruirali događaje, utvrdili tko i zašto je naredio interniranje određenog stanovništva s određene teritorije i kako bi se utvrdio čitav proces interniranja, broj interniranih, a najdulje traje utvrđivanje pojedinačnih identiteta žrtava i koliki je najmanji broj žrtava pojedine internacije. Postoji velik broj arhivskih izvora koji nisu objavljeni, koji su disperzirani u velikom broju arhivskih fondova, u arhivima u najmanje tri države.

Rekonstrukcija racije

Radili ste na dokumentima koji nisu tajni i nedostupni, ali su nekorišteni ili manje poznati. Dakle, i brojne druge slučajeve racija i internacija bilo bi moguće rekonstruirati, za što bi vjerojatno bilo potrebno i možda malo više samoprijegornog rada povjesničara ili možda malo manje historiografskog javašluka.

Da, u pravu ste. Većina tih dokumenata je desetljećima dostupna. Dakle, svatko s osobnom iskaznicom može dobiti na uvid tu dokumentaciju. Ne mora se biti povjesničar profesionalac. Najznačajniji dokumenti, primarni izvori NDH provenijencije koje sam koristio u ovom istraživanju dostupni su najmanje četvrt stoljeća i čuvaju se u fondu koji povjesničari zovu ZIG (Zbirka izvornog gradiva upravnih i vojnih organa NDH) u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.

I neki drugi fondovi u istom arhivu, na primjer Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, dostupni su od, ako se ne varam, početka osamdesetih godina. Dostupno je, već 40 do 50 godina, i gradivo Komisije za izbeglice i preseljenike koje se čuva u Državnom arhivu Srbije u Beogradu.

Ti izvori nisu objavljivani, nisu korišteni u istraživanjima poput ovog prije svega zato što se radi o ogromnim i brojnim fondovima, posebno kada je riječ o svjedočenjima suvremenika i očevidaca. U nekim arhivima, poput Vojnog arhiva u Beogradu, u proteklih desetak i više godina istraživanja su prilično otežana, zbog čega sve manje povjesničara odlazi u taj arhiv i ondje istražuje.

Ovu raciju moguće je rekonstruirati od samog početka. Naredio ju je Slavko Kvaternik, vojskovođa i doglavnik, jedno vrijeme je barem smatran drugim čovjekom NDH, i otac mnogo zloglasnijeg Eugena Dide Kvaternika. Do sada ga se smatralo, posebno u usporedbi sa sinom, mekšim kada je riječ o odnosu prema Srbima. Međutim, iz ovoga što ste rekonstruirali može se zaključiti da jest bio nešto pristojniji, ali ne i suštinski drugačiji. Naredio je raciju koja je završila s više od tisuću ubijenih ljudi.

Tako je. Pitanje tko i zašto je naredio neku internaciju za povjesničare koji se time bave je najteže. Primarni izvori koji su nastali radom organa NDH ili određenih visokopozicioniranih ličnosti najčešće nisu sačuvani jer su se organi represivnog aparata trudili da ne ostavljaju pisane tragove o onome što bismo danas nazvali udruženim zločinačkim poduhvatom.

Partizanska diverzija na prugu kod Blinjskog Kuta nije razlog internacije. Razlog je u samoj suštini ustaške ideologije koja je bila ekstremno nacionalistička, rasistička, šovinistička, a samim tim i antisrpska

Na temelju jednog dokumenta koji sam pronašao u spomenutom Fondu ZIG shvatio sam da je u Zagrebu sredinom svibnja 1942. održan sastanak pod predsjedavanjem Slavka Kvaternika na kojem je odlučeno da se provede akcija internacije srpskog stanovništva Velike župe Gora koja je obuhvaćala pet kotareva na području Banije i jedan kotar, Bosanski Novi, na području Bosanske krajine.

Taj izvor je nastao djelovanjem Župske redarstvene oblasti iz Petrinje Velike župe Gora i u njemu se navodi da je održan taj sastanak koji je dosad bio nepoznat u historiografiji. Na osnovu tog dokumenta znamo da je sastanak održan pod predsjedavanjem Slavka Kvaternika. Ne znamo tko mu je prisustvovao, ali po logici stvari možemo pretpostaviti da je na njemu bio i Eugen Dido Kvaternik, sin Slavka Kvaternika i glavna ličnost represivnog aparata NDH, koja je najodgovornija za brojne internacije i masakre 1941. i 1942. koji su se desili širom NDH.

Odgovoran je i za stvaranje koncentracijskih logora.

Točno. Na osnovu drugog izvora, izvještaja ustaškog logornika iz Petrinje koji je poslan Ustaškoj nadzornoj službi u Zagreb, dakle Eugenu Kvaterniku, a koji je nastao prvog dana internacije, znamo da je naređenje za raciju, odnosno upad domobranskih i ustaških snaga izdao upravo maršal Slavko Kvaternik.

Zašto je on uopće bio umiješan u to?

Prije svega zato što je imao ingerenciju nad domobranstvom. Ustaške snage na tom području bile su nedovoljne za provedbu takve akcije. Nužno je bilo uključiti snage domobranstva, odnosno snage 1. domobranskog zbora. Domobranske snage su zajedno s ustašama sudjelovale u opkoljavanju sela, hvatanju mještana i njihovom odvođenju na dvije željezničke postaje, odakle su deportirani u logore.

Lokane ustaške snage nisu bile dovoljne da izvedu takvu akciju koja je u suštini policijskog karaktera. Riječ je o mirnim seljacima koji nisu bili oružano ili vojno organizirani. Ta sela nisu bila dio partizanske teritorije, u većini njih nije bilo lokalnih naoružanih propartizanskih grupa.

U dijelu historiografije može se čitati da je operacija zapravo reakcija na partizanske diverzije na željezničku prugu između Sunje i Siska. Vi tvrdite da je to potpuno netočno i s time polemizirate.

U historiografiji je još od 1979. godine poznat jedan njemački izvor iz lipnja 1942. u kojem se navodi da je internacija Srba s područja Blinjskog Kuta – nekoliko sela između Petrinje i Gline – izvršena zato što su partizani izvršili diverziju na prugu upravo kod Blinjskog Kuta. Ta diverzija nije razlog internacije.

Na osnovu dva dokumenta koja sam spomenuo znamo da je internacija sprovedena kako bi se lokalno srpsko stanovništvo eliminiralo s tog područja. Radilo se o mirnom stanovništvu koje je najvećim dijelom nedugo prije toga prihvatilo rimokatoličku vjeroispovijesti nadajući se da će mu prevjeravanje osigurati koliko-toliko miran život.

Oni nisu bili partizanski suradnici, u ogromnoj većini, niti su imali veze s diverzijom, niti je ona bila povod, motiv ili razlog za interniranje. Razlog je bio taj što je to stanovništvo bilo srpske nacionalnosti.

Dakle, razlog je u samom ustaškom režimu i njegovoj naravi, a koji je odlučio eliminirati Srbe s ovih područja.

Tako je. Razlog je u samoj suštini ustaške ideologije koja je bila ekstremno nacionalistička, rasistička, šovinistička, a samim tim i antisrpska.

Pod zaštitom partizana

Otkrili ste i identitet 160 žrtava, dosad nepoznatih, jasenovačkog logora. Kako ste uspjeli detektirati tih 160 imena i hoće li ona biti upisana na popis žrtava koji vodi JUSP Jasenovac?

Prije nego što odgovorim na to pitanje samo ću se dopuniti: racije i internacije na području Velike župe Gora obuhvatile su ne samo 12 sela koja su predmet mog istraživanja nego i naselja u drugim dijelovima Banije. U istom razdoblju kada su internirani stanovnici 12 sela petrinjskog kotara internirani su i mještani šest sela na području glinskog kotara.

Zatim, krajem svibnja internirano je stanovništvo nekoliko naselja u dolini Une, a također krajem svibnja dolazi do internacije preostalih Srba i Židova iz Petrinje. Podatak o interniranju stanovnika grada Petrinje tek sam nedavno doznao, za njega nisam znao dok sam pisao studiju. Ubrzo nakon toga, u ljeto i jesen 1942., došlo je do nekoliko drugih internacija srpskog civilnog stanovništva s područja Banije. Sve to potvrđuje namjeru ustaškog rukovodstva da srpsko stanovništvo s tog područja eliminira i da ono skonča u logorima.

Dakle, sve to potvrđuje zločinačku namjeru ustaškog rukovodstva kada je riječ o srpskom stanovništvu. Vojskovođa Kvaternik, koji je jako dobro znao da će ti civili u logorima skončati smrću na najteži mogući način, svakako je suodgovoran za njihov tragičan kraj. Što se tiče pitanja o pronalasku novih imena, identiteta dosad nepoznatih žrtava, njih sam utvrdio na temelju dokumenata iz Fonda Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača.

Ti konkretni podaci su dostupni od početka osamdesetih godina, ali stjecajem okolnosti do sada nisu korišteni u historiografiji. Siguran sam da će ta imena biti uvrštena u registar, odnosno bazu podataka Javne ustanove Spomen područja Jasenovac.

Govorili ste i o samoj naravi ustaškog režima. Oko 70 posto žrtava ove internacije, njih oko 740, žene su i djeca. Što to govori o samom režimu i o toj akciji?

Gotovo sve internacije koje su imale troznamenkast ili četveroznamenkast broj interniranih, pogotovo internacije pripadnika srpskog, židovskog i romskog stanovništva, podrazumijevaju ogromnu većinu žrtava koje su bile žene, djeca i starci. To nam prije svega govori da je ustaško rukovodstvo, odnosno NDH namjeravala eliminirati to stanovništvo.

Odvedeno je oko 1.250 ljudi. Veći dio stanovnika ipak se uspio spasiti. Kako se to dogodilo?

Najveći dio stanovnika iz tih 12 sela doista se uspio spasiti evakuacijom na partizansku teritoriju. Međutim, iz tri sela koja imaju najveći broj žrtava, a to su Blinjski Kut, Bestrma i Kinjačka, oko polovice ili više mještana je uhvaćeno i najvećim dijelom usmrćeno u logorima. Iz ostalih naselja većina mještana je uspjela pobjeći uz pomoć partizana i evakuirati se na Šamaricu i tako spasiti živote.

Isto to se dogodilo u nekih 15-ak sela u petrinjskom i glinskom kotaru koja su također bila predviđena za internaciju. Međutim, kada su ustaše i domobrani upali u ta sela, u njima nisu zatekli nikoga. Mještani tih sela su doznali da traje internacija s područja Blinjskog Kuta i Sunje i pobjegli su na vrijeme u šume Zrinjske gore, gdje su se sklonili u zbjegove koji su bili pod zaštitom partizana.

O tome najplastičnije govore upravo ustaški izvori u kojima piše da kada su ušli u ta sela nisu nikoga zatekli jer je cjelokupno pravoslavno stanovništvo pobjeglo pod zaštitu partizana. Ponegdje su partizani morali prisiljavati mještane da bježe u šumu jer mještani nisu bili dovoljno svjesni opasnosti.

Tekst je prenet sa portala Novosti.