Ubojice kao manekeni proizvođača oružja, je li to malo neumjesno? Pa vidite, u zločinu je smisao oružja

Piše: Ante Tomić, Jutarnji.hr

Koji je pištolj najbolji za ubijanje djece? Pretpostavljam da ne možete s takvim pitanjem ući u trgovinu oružja. Ali, možda i možete. U kakvom poremećenom svijetu živimo, možda to ne bi bila neobična kupovina.

“Dobar dan.”

“Dobar dan, izvolite.”

“Imam jedan specifičan zahtjev”, počne, znatiželjno se ogledavajući po staklenim vitrinama sa svakovrsnim dugim i kratkim cijevima, muškarac u četrdesetim godinama, uredan, obrijan i podšišan, u odijelu i kravati, sa skupim satom na zapešću, po svemu ispravan građanin, profesionalac, liječnik, advokat ili menadžer u marketinškoj agenciji. “Vrlo specifičan”, ponovi on oprezno, “ne znam je li dolično takvo nešto…”

“Nemojte se skanjivati”, ohrabri ga trgovac, “mi držimo oružje za sve prilike. Namjeravate li napraviti ubojstvo ili razbojstvo, pljačku, otmicu, iznudu, prijetnju. Nema zločina za koji nismo kvalificirani. Opremit ćemo vas čak i za genocid, ali za velike narudžbe nam se ipak morate najaviti nekoliko dana ranije.”

“Spremam se na pokolj u školi”, odvaži se napokon priznati mušterija, pa se odmah ispravi. “Ustvari, moj sin se sprema, ali on je maloljetan pa mu ja moram kupiti oružje.”

“Razumijem”, složi se trgovac. “A koliko ih je, ako smijem upitati, mladi gospodin naumio likvidirati?”

“Pa tako… Ne znam… Desetak, petnaest.”

“Možete li biti određeniji.”

“Dopustite, samo trenutak, moram ga nazvati”, reče mušterija pokazujući telefon.

“Naravno, samo dajte.”

“Janko, sine”, počne muškarac, “tko ti se sve u razredu rugao da si klempav? Aha… Aha… Aha… I Renata?! Ma, vidiš ti gadure! A na rođendan ti je došla i tri komada torte pojela… O čemu pričaš, hvala Bogu da ćeš i nju…”

Čekajući da mušterija okonča telefonski razgovor, trgovac ode poslužiti drugu. Jednog vidno rastrojenog, valjda pijanog, neobrijanog mladića u blatnjavim tenisicama koji je traktorom došao pred dućan.

“Dobar dan, izvolite?”

“Ja bi ubijao po selu”, reče mladić bez pozdrava, izravno i pomalo nerafinirano, pa krene prstima nabrajati: “Načelnika Boru, poštara Miju, velečasnog Matiju, konobaricu Jelenu, kuma Stanka, kumu Blaženku, rodicu Višnju, baku Divnu, snahu Jadranku, pašanca Nikolu…”

“Dovoljno sam čuo”, prekine ga trgovac spuštajući na pult oružje i nekoliko spremnika municije.

“Ovo će bit dobro?” upita mladić sumnjičavo okrećući kratku strojnicu.

“Možete biti mirni. Poslužilo je u Srebrenici, poslužit će i vama.”

Mladić podigne palac da je zadovoljan preporukom. Plati zgužvanom gomilom gotovine i zgrabi oružje ne čekajući da mu ga vrate u kutiju i zamotaju. Još u dućanu ubaci nabijen spremnik i otkoči. Trgovac se vrati onome u odijelu s kravatom.

“Onda?”

“Planiramo dvanaest žrtava.”

“A u koji razred idu?”

“U šesti.”

“Može”, reče trgovac, izvlačeći iz jedne ladice veliki crni pištolj. “Namjeravate li ubijati đake”, nastavi on potkovano, “najbolje je u srednjoj školi. Pa i u višim razredima osnovne se to uspješno može napraviti. Međutim, pokolj u nižim razredima, od prvog do četvrtog, nikako ne bih preporučio. O vrtiću da i ne govorim.”

“Manja djeca su nemirnija”, reče mušterija.

“Sekundu jednu oni ne mogu na mjestu stajati”, odmahne glavom trgovac žalosno. “Bog otac ih ne bi pogodio. Jednom je jedan išao pucati u vrtiću i to nije ni na što izašlo. Ustrijelio je gumenu žirafu, tobogan, dvije Barbie, kutiju Lego kocaka i nula djece. Bio je to fijasko od masakra. Trebate li možda laserski ciljnik?” upita on na koncu, pružajući muškarcu pištolj preko pulta.

“Mislite da ga trebamo?”

“Da sam neiskusan maloljetni ubojica, ja bih ga svakako uzeo.”

Ovako bi se nekako trebalo prodavati oružje. I da si ne lažemo, ovako se, prešutno, oružje i prodaje. Jutros sam u jednim novinama našao potpuno ozbiljnu recenziju pištolja kojom je počinjen strašni pokolj u Beogradu. Netko je, očito upućen, iscrpno nabrojao osobine pištolja češke proizvodnje, sa sedamnaest metaka promjera devet milimetara u spremniku i još jednim u cijevi. Težina mu je hiljadu i tristo grama, duljina cijevi sto dvadeset četiri milimetra.

Kao osobita vrlina je istaknuto kako je trzaj kod okidanja manji od trzaja sličnih pištolja, a i cijena od hiljadu četiristo dvadeset jedan euro, plaćate li gotovinom, izvanredno mu je povoljna. To su, napokon, prepoznale mnoge policije kad su ga uzele za službeno oružje, a i među kriminalcima je vrlo omiljen.

Ništa ipak neće taj smrtonosni predmet prodavati uspješnije od strahote u beogradskoj Osnovnoj školi Vladislava Ribnikara. Upravo kao što će se žene pomamiti za haljinom koju je za krunidbu svojeg svekra Charlesa izabrala princeza Kate, svi će zaljubljenici u oružje poželjeti imati pištolj s pouzdanim referencama, potvrđenim u složenim i teškim okolnostima, kad je u strci i vrištanju u učionicama i hodnicima jedan srpski maloljetnik njime smaknuo čak devetero.

Oružje najbolje reklamiraju zločini koji su njime počinjeni. Masovni ubojice trebali bi možda potpisivati sponzorske ugovore s kanadskim proizvođačima strojnih pušaka. Da jedna zločinačka organizacija ubija samo proizvodima tvornice Smith & Wesson, a druga je odana isključivo Heckleru & Kochu. Da se Dario Kordić fotografira za plakat nasmijan s kalašnjikovom i da dolje piše “Ahmići, Powered by AK-47”.

Vi sada vjerojatno mislite da sam bezobziran, da je moja ironija neumjesna. Ali, gledajte, u zločinu vam je cijeli smisao oružja. Puške i pištolji jedino se zbog ovakvih groznih tragedija i proizvode. Čemu bi oni inače mogli poslužiti, da vas čujem? Zašto bi netko tko ne radi ni u vojsci ni u policiji imao Magnum skriven na mjestu gdje ga nitko nikad neće naći, na dnu ladice s čarapama, ili u sefu u dnu ormara, zaključanog neprobojnom šifrom “jedan dva tri četiri pet”? Koju će mu pičku materinu taj užas u kući?

Za samoobranu, kažete?

E pa, da vas upozorim, i onaj ugledni beogradski liječnik, specijalist radiolog o kojem i susjedi i kolege sve najljepše govore, imao je pištolj samo za samoobranu. Kupio ga je i vježbao u streljani da bi u presudnom trenutku zaustavio provalnika u svoj dom, ili da bi ustrijelio manijaka koji bi pokušao silovati njegovu suprugu, a na koncu je njegov sin Kosta spremio nekoliko svojih razrednih drugarica i drugova u bijele dječje ljesove.

I nije to, zapravo, nikakva rijetkost. Oružje se samo iznimno upotrebljava s dobrim, plemenitim razlogom protiv provalnika ili silovatelja. Možda u samo jednom od hiljadu slučajeva netko ga je potegnuo u samoobrani, a u devetsto devedeset devet drugih bio je zločin. Bezbrojni su nevini stradali i svaki dan stradavaju od oružja koje je bilo namijenjeno samo za samoobranu.

Žene, djeca, starci i nepokretni invalidi po cijelom svijetu padaju od metaka iz oružja koje je netko kupio tek da se zaštiti od neprijatelja. Imate li u glavi, u cijeloj sivoj kori velikog mozga, samo jednu funkcionalnu živčanu stanicu, u sefu ćete držati jedino gotovinu i nakit, a u ladici ispod čarapa prezervative.