Čedomir Višnjić: Radić i Pribićević su potpirivali vatru u hrvatsko-srpskim odnosima
Piše: Tihomir Ponoš, Novosti
“Dvadesete” povjesničara Čedomira Višnjića prva su autorova knjiga u kojoj piše o Srbima u Hrvatskoj prije Drugog svjetskog rata. Autor na temelju goleme i dosad uglavnom neobrađene arhivske građe piše o tome kako je provedeno i kako je izgledalo ujedinjenje u Kraljevstvo SHS te o njegovim prvim godinama, zaključno s 1923. U tekstu se kombiniraju visoka politika i opisi i analize događaja iz malih sredina koje stvaraju i diktiraju obični ljudi. Knjiga je o temi o kojoj je mnogo pisano, ali je kut neuobičajen. Pisana je iz vizure Srba u Hrvatskoj i u velikoj mjeri odozdo, iz vizure običnih ljudi i malih mjesta koje historiografija obično ne zahvaća.
Što je bio motiv za takav pristup?
Sve što sam dosad radio tako sam radio, tematski, iz vizure Srba iz Hrvatske. Mene, i sve nas, nakon avgusta 1995. godine, zanimalo je kako i zašto je bilo moguće to što se dogodilo. U prvi mah, upravo zbog vezanosti naših ljudi na lijevu političku tradiciju u Hrvatskoj, jedna od mojih prethodnih knjiga, “Kordunaški proces”, pokušala je odgovoriti na pitanje kako i zašto je SDP u toj priči odigrao ulogu kakvu je odigrao. Ta knjiga je pokušaj odgovora na to pitanje, sljedeće su išle za analizom istog slučaja.
Odgovor na pitanje o, u izvjesnoj mjeri, žabljoj perspektivi je tehnički. Knjiga je nastala korištenjem fondova Hrvatskog državnog arhiva koji se odnose na taj period, na pokrajinske i druge organe vlasti, a koji su u Zagrebu. Planirao sam da taj arhivski fond kombinujem s beogradskim, ali je postalo prilično očito da nekih bitno novih fondova na tu temu nema. Osim toga, međustranački odnosi i parlamentarni život obrađeni su u značajnoj mjeri u dosadašnjim radovima. Nakon dužeg razdoblja zastoja koji je vladao u historiografiji građanske Jugoslavije, vodeća pera srpske i hrvatske historiografije su se očitovala na toj temi. Kao i svaki autor, htio sam dati onaj manje poznati ili potpuno nepoznati dio.
Veteranske grupacije
Krenimo od 1918.-19. godine. Zagrebački tisak iz jeseni 1918., nakon sloma Austro-Ugarske, pun je srbofilije. Sve relevantne hrvatske stranke su za ujedinjenje. Iz knjige se vidi da na terenu, odmah nakon ujedinjenja, ne nedostaje srbofobije koja je usmjerena prema Srbima u Hrvatskoj, ne toliko prema novoj vlasti, i da srbofobije ne nedostaje i u onim krajevima u kojima Srbi gotovo i ne žive. Kako objasniti taj paradoks između velike politike i novina i s druge strane onoga što se događa na terenu?
Fascinantno je, i donekle je historijska odgovornost HRSS-a/HSS-a, fokusiranje na nekoliko motiva kada su u pitanju Srbi iz Hrvatske. To je Pribićević kao nosilac te politike. On je batinaš, batinaš, batinaš, a Srbi batinaju, batinaju, batinaju. To se ponavlja milion puta
Za vrijeme Prvog svjetskog rata dugo se nije znalo što će se dogoditi i u južnoslavenskim političkim krugovima dugo je vladala strepnja. U historiografiji je dobro poznato da je rasplet, odnosno scenario razbijanja Austro-Ugarske, sačuvan tek za 1918. Pojednostavljeno govoreći, ali ne netačno, 1918. godine na opštem razvoju događaja koji je krenuo s vidljivim ishodom rata bilo je manje-više jasno da će nastati nekakva južnoslavenska država. Ključno pitanje čak nije bilo da li takva država ili ne, nego tko će njome dominirati, voditi proces ujedinjenja, pod čijim barjakom i političkom kontrolom. Karikirano govoreći, svima, od Nikole Pašića do Stjepana pl. Sarkotića, jasno je da se nešto mora dogoditi. S jedne strane se želi da ujedinjenje bude na temelju pobjede srpske vojske, s druge da se ono odvija drugačije. Što se tiče linije sukoba, srbofilije i srbofobije, važno je reći da se radi o kontinuitetu. Ratne godine su bile godine cenzure i suspregnutog političkog života, iako je obnova rada Sabora vratila strasti na površinu i politički život je 1917.-18. divljao. To nije nikakvo iznenađenje. Veće je iznenađenje, a vrlo je vidljivo u arhivskoj građi, prihvat, barem u prvi mah, srpske vojske. U teškim socijalnim nemirima u Hrvatskoj, a to su završni koraci defeudalizacije praćeni surovom pljačkom imanja, čest je slučaj da je srpska vojska zvana da spašava velikaše, župnike, stari svijet. Izričito se tražilo da se pošalje Srbijance, nikako ne domaće ljude kojima se ne može vjerovati. Od početka se pojavljuje ta nesretna dijalektika zajedničke države, pri čemu se vojska koja je bila strahovito iscrpljena u oslobođenim krajevima vrlo brzo pojavljuje kao proširena ruka žandarmerije i prisile nad seljaštvom koje će koji dan kasnije mobilisati u svoje redove.
Unutar srpske vojske postoji krug veoma razočaranih ljudi: Srbi iz Hrvatske, tzv. Amerikanci, odnosno ljudi koji su prije rata otišli u SAD i priključili se srpskoj vojsci. Vraćaju se kućama i potpuno su razočarani.
Jedan od slojeva stvarnosti koji se prvi put javlja i važan je za složeniju istoriju hrvatskog, pa i jugoslavenskog društva su veteranske generacije i grupacije. Vojska nakon 1918. je prvi takav sloj. Takvi se slojevi nominalno veličaju, odobravaju im se privilegije i sva društva postupaju prema njima na isti način. Srpski vojni zakon je bio jednostavan i širok: dobrovoljcima je smatrao sve one koji su stupili u redove njene vojske do dana primirja 1918. i tu je bilo svačega. Jezgro čine pravi, stari dobrovoljci, a to su Amerikanci koji zaista nisu morali ići u rat. Oni su se našli u teškoj situaciji. Završetak rata nije im donio ništa. Oni koji su iz nekog ličkog sela otišli u SAD na rad, vratili su se i nalazili porušene kućice ili ništa. Šetali su se u uniformama, na rubu gladi i opstanka, i urgentno tražili da se za njih nešto učini. Država je bila isto tako siromašna i pred materijalnom propašću je činila nešto, ali nedovoljno. Bilo mi je zanimljivo da vidim kakva je bila sudbina te dobrovoljačke populacije u kojoj su dominirali Srbi. Hrvati u njoj su došli iz Rusije i prošli su teško političko iskustvo i vatreno krštenje u Odesi, gdje su hrvatsko-srpski odnosi prvi put zaoštreni do tačke pucanja. Razbistrili su se na način koji je slutio da će u budućnosti biti daljnje nevolje. Tim dobrovoljcima se pomoglo, dodijeljena im je zemlja, često zemlja bivših velikaša u hrvatskim krajevima, a to je izazvalo daljnju zlu krv prema hrvatskom selu. Taj eksperiment je uglavnom katastrofalno završio 1941. i ti su ljudi velikim dijelom protjerani.
Dva su glavna antagonista knjige – Stjepan Radić i Svetozar Pribićević. U razdoblju koje knjiga obrađuje dva velika politička neprijatelja, kasnije bliska saveznika. Prema načinu uređenja Jugoslavije imaju potpuno oprečan stav. Jedan je republikanac, drugi monarhist, jedan federalist, drugi unitarist i centralist. Koliko su njih dvojica doprinijela zaoštravanju hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj?
Bitno, i oni su najodgovorniji za to. Vlast je kroz žandarmeriju, carinu, sve organe koje ima, stvarala okvir sukoba. Razularenu demagogiju, razrovanost društva i strasti koje su plamtjele od prvog dana nisu stvorili oni, postoji kontinuitet u odnosu na predratno vrijeme, ali su diktirali oštrinu sukoba. Mora se pošteno reći da je hrvatska politička situacija bila izuzetno teška. U onome što je Radić radio bilo je njegovih ličnih karakteristika o kojima se i tada sudilo loše, da je nesolidan čovjek od kojega se može svašta očekivati, koji će reći nešto i sutradan to promijeniti. Pribićević je vrlo striktno vodio politiku Srba iz Hrvatske u pravcu stvaranja i čuvanja zajedničke države silom. Obojica su potpirivala vatru. Uvijek sam kao ključni moment razvoja političke situacije navodio ljeto 1925., kada su dvor i Pašić, u kontaktu s evropskom politikom, zaključili da treba nešto učiniti na unutrašnjem pomirenju i očuvanju države. Likvidirana je vlada Pašić – Pribićević, Pribićević je smijenjen, a Radić pozvan u vladu. Pravo jugoslavenstvo i Pribićevićev pošten odnos prema hrvatskom pitanju mogli bi se znati da on tada nije bio smijenjen, a tada je bio militantni zagovornik nasilja i očuvanja Jugoslavije silom na temelju Pašićeve rečenice “probat ćemo silom, pa ako ne ide, neka idu”. To geslo je nakon sedam godina destrukcije u državi, njene potpune razrovanosti, imalo izvjesni ratio iz kuta srpske nacionalne politike. Na postojeće nevolje sredinom dvadesetih dolaze nove poput velike poljoprivredne krize. Država nije kadra napraviti ono što je najpotrebnije, a to je industrijalizacija. Političke poruke koje su iz toga proizlazile s hrvatske strane bile su daljnja konsolidacija nacionalističke politike, uz destrukciju zajedničke države, a sa srpske strane prijetnja separacijom, odnosno izdvajanjem sjeverozapadnih krajeva u krivom uvjerenju da će srpska politika biti ta koja će diktirati gdje će biti granice. Dakle, njihova je odgovornost velika, bez obzira na to što su to kasnije pokušali popraviti. Nisu popravili.
Nakon ujedinjenja postoje i druge linije sukoba: između Srba (pribićevićevci protiv pašićevaca), Hrvata (radićevci – neradićevci), protiv vlastelina, pri čemu je nevažna njihova nacionalnost, na udaru su manjine (Mađari, Nijemci, Židovi). Pišete da rat nije riješio niti jedan problem, ali je stvorio nove, te da su političke elite bile nesposobne nositi se s time. Iz toga se može zaključiti da je Jugoslavija od početka bila neka vrsta krivog srastanja.
Valja reći da je od početka bilo jasno da pravu jezgru problema predstavlja Hrvatska. Nisam historičar po obrazovanju, ali više puta me prijatno iznenadi, jer moram otkrivati toplu vodu, kada shvatim kako precizan kontinuitet međunarodnih politika prema ovom prostoru postoji kroz 20. vijek. U slučaju Hrvatske bilo je nekoliko varijanti. Sve vrijeme ona figurira kao prostorni problem, što uspijeva nametnuti izvanredna emigrantska ekipa predvođena Trumbićem i Supilom koja je s mnogo uspjeha sjajno čuvala minimalan hrvatski nacionalni interes u gotovo izgubljenoj poziciji. Mnogo toga za vrijeme rata nije bilo jasno, pokušavalo se nešto s Mađarima, bilo je jasno da će se nešto morati dati Srbima, nije bilo jasno koliko će zahvatiti Talijani. Hrvatska je u tome uspijevala očuvati svoju posebnost i poziciju.
Bitna promjena u svijesti i naših Jugoslavena i u objektivnoj situaciji je nestanak Rusije s karte. Sviđalo se nekome ili ne, ali nakon 1914. naši Jugoslaveni ulaze u bitku s idejom oslonca na Rusiju. Izvanredne dokumente o tome ostavio je Ante Mandić koji je molio i vapio da se na Rusiju ne oslanja jer od toga neće biti ništa. Propast Rusije je radikalno promijenila situaciju i dovela do Ženevskog sporazuma 1918. koji je samo trebalo ili prihvatiti ili odbiti. Trumbić je hrvatsku situaciju doveo u egal sa srpskom, pobjedničkom, a što je radom ljudi na terenu, Pribićevića i vodstva Hrvatsko-srpske koalicije, razbijeno.
Najbogatiji fond u Zagrebu koji se tiče Srba u Hrvatskoj je fond Gornjokarlovačke eparhije, ukupno 1.600 kutija. Stotine kutija odnosi se na brakorazvodne parnice. To je nevjerojatno štivo u kojem se žestoko laže, ali i govori ono što se nigdje ne bi moglo pročitati
Kolika je razlika prema jugoslavenstvu i novoj državi između gradske, intelektualne elite i onih koji to nisu, protagonista knjige iz malih, siromašnih mjesta? U kulturi nema nikakvih problema, ali se u malim mjestima živi drugačije nego u visokoj kulturi.
Situacija je mnogo izjednačenija na nivou elite nego u bazi. Dominantan oblik arhivskog dokumenta su optužnice potaknute time što je netko opsovao kralja Petra, Aleksandra ili nekog trećeg. Seljaci reagiraju na nivou vlastite kulture, doživljaj koji posreduje Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) je negativan, kod Srba je suprotan. Kod elite je situacija mnogo izjednačenija i to je posljedica predratne činjenice da je Hrvatsko-srpska koalicija na nivou glasačkog sistema iz Austro-Ugarske imala značajan dio elite starog hrvatskog društva uz sebe. Vrlo je zanimljivo vidjeti tko se svađa. U malim mjestima to su najčešće dvije odvjetničke kancelarije, jedan je pribićevićevac ili koalicionaš, drugi je stari pravaš. To dominira zato što je na lokalu odvjetničko zanimanje jedino slobodno, a na najkraćem vezu su učitelji koji su državni službenici i prema njima surovo postupaju svi ministri prosvjete, uključujući i Radića. Odvjetničke kancelarije organiziraju i tuče i premlaćivanja, doslovce se događa svašta.
Slika jedne zajednice
Koliko se u tim godinama promijenio dojam o Srbima u Hrvatskoj? Na njih se, koji naravno nisu monolitni, gleda kao na produženu ruku Beograda kao centralne vlasti, u kojoj je batina.
Animozitet utemeljen prije svega na vjerskoj distanci, pa i regionalnoj, postoji i prije 1914., ali dobiva važnu novu notu, s tim da nakon 1918. dolazi i do proplamsaja modernizacije. Medijska slika stvarnosti donekle se mijenja, demokratizira, selo je ušlo u politiku, seljacima barem čitaju novine. Fascinantno je, i donekle je historijska odgovornost HRSS-a/HSS-a, fokusiranje na nekoliko motiva kada su u pitanju Srbi iz Hrvatske. To je Svetozar Pribićević kao nosilac te politike. On je batinaš, batinaš, batinaš, a Srbi batinaju, batinaju, batinaju. To se ponavlja milion puta. Nakon sklapanja koalicije s Radićem reći će se da se Pribićević promijenio, ali i “nikada nećemo zaboraviti batine”. Dakle, Srbi iz Hrvatske su oni koji tuku Hrvate, čega je, dakako, bilo. Ponavljam da je srpska vojska zvana 1918. da spašava elemente starog društva. Nakon toga će se na nesretan način intervenirati u relativno uređenu zakonodavnu scenu u Hrvatskoj koja je nastavila trajati, uz iznimku vojnog zakonodavstva. Uvodi se vojno zakonodavstvo Srbije, a ono je prilagođeno seljačkoj državi koja desetljećima vodi oslobodilačke ratove. Ono je bilo prilično surovo i pretpostavljalo je da selo daje ljude, stoku, sve, i da ništa ne pita. Primijenjeno na tuđi teren, poraženu vojsku, izazvalo je katastrofalne posljedice. Ponavljam, odgovornost dobrog dijela hrvatske elite, prije svih radićevaca, bila je u fokusiranju na Srbe kao batinaše i to Seljačko-demokratska koalicija nije mogla ispraviti.
Na kraju svakog poglavlja je zaseban dio koji sadržajno nema veze s poglavljem. U njemu se piše o razvodima, vjenčanjima, teškoj svakodnevici, odnosu sa svećenstvom. Odakle odluka da se takav corpus separatum stavi na kraj svakog poglavlja?
Najbogatiji fond u Zagrebu koji se tiče Srba u Hrvatskoj je fond Gornjokarlovačke eparhije, ukupno 1.600 kutija. To je svjedočenje o tom narodu. U toj građi ima najmanje onoga što me zanima, nema teške politike, stranaka. Stotine kutija izvanredne građe odnosi se na brakorazvodne parnice. To je nevjerojatno štivo u kojem se žestoko laže, ali se i govori ono što se nigdje ne bi moglo pročitati. Shvatio sam da iz toga mogu izvući sliku naroda, raspoloženja, morala zajednice kakvu ni jedan drugi materijal ne daje. Riječ je o nepismenom selu koje živi kroz dopise policajca, širih političkih vlasti koje okvirno nešto rasuđuju, ali taj seljak, ta nepismena Jeka, da bi nešto kazala o svom životu mora dospjeti u bračne nedaće. Onda ta Jeka zove nekog pismenog i govori mu što se događa, on to uobličava u njenom interesu. Nekoliko je posredovanja i ograda o kojima se mora voditi računa, ali to je jedina situacija u kojoj ona može govoriti o svom životu. Njen muž, podjednako nepismen, pronalazi nekog drugog kome govori o svom životu i oni se žestoko svađaju oko krave, njive, toga tko je koga tukao, a ona u pravilu dobiva batine kao redovnu životnu porciju. Pokušao sam u ovim poglavljima, vodeći računa o tome koliko se smije uopštavati, na temelju ovakve građe stvoriti sliku te zajednice.
Tekst je prenet sa portala Novosti.
