Seinfeld iz Auschwitza
Piše: Dragan Jurak, Novosti
Ne bi trebalo biti teško odgovoriti na pitanje koji su najvažniji prijevodi od 2000., okvirne godine restauracije domaćeg izdavaštva. Mogli bismo spomenuti stotinu naslova ili možda nabrojati dvije stotine, a možemo istaknuti i samo jedno ime i naslov: Imre Kertész, “Čovjek bez sudbine”, u prijevodu Xénije Detoni (Fraktura, 2003. i Bodoni 2022.).
“Čovjek bez sudbine” pratio je Kertésza čitavog života. Od proljeća 1944. kada je kao četrnaestogodišnjak deportiran u Auschwitz, do ljeta 1945. kada se nakon zatočeništva u Buchenwaldu i Zeitzu vratio u Budimpeštu. Od šezdesetih, kada je počeo raditi na romanu, do 1975. kada je “Čovjek bez sudbine” napokon objavljen. Od kraja osamdesetih i “Fijaska”, romana o sudbini njegovog životnog romana, do 2002. i Nobelove nagrade. Nakon Auschwitza jedino što je imalo smisla bilo je govoriti o Auschwitzu. Putujući u Stockholm Kertész je napisao da je službeno umro u Buchenwaldu, tako je 18. veljače 1945. zapisano u dnevnom izvješću o stanju zatočeničkog sustava. Tada je umro, da bi mogao svjedočiti. “Jer dok promišljam o… Auschwitzu, osjećam da time dospijevam do temeljnih pitanja životnosti i tvoračkih sposobnosti suvremena čovjeka”.
Shvaćanje prošlosti put je prema budućnosti. Ali ta budućnost uglavnom je bila obilježena reproduciranjem raznih diktatura. Nakon otvaranja granica krajem osamdesetih Kertész je pohitao na zapad. Kako piše u “Engleskoj zastavi”, tutnuo je u džep četiri tisuće šilinga i napustio Budimpeštu. U Beču nije kanio oskudijevati: “Primijetim li na rasporedu Konzerthausa ili Musikvereinsaala večernji koncert vrijedan pozornosti, svakako ću ga posjetiti, a poželim li večerati, tada ću zbilja večerati, i tako dalje.” Veselje je bilo preuranjeno. Na mađarskoj granici pristupio mu je službenik u sivoj uniformi, a Kertészu je prostrujila misao “da u tom čovjeku nema ljubavi”. Carinik ga je upitao koliko strane valute iznosi iz zemlje. Bez razmišljanja je lupio: “Tisuću šilinga!” Odmah je postao sumnjiv. “To je puno, puno, puno”, vrtio je glavom carinik. Iznos je izgleda “premašivao” nešto. Od Kertésza je zatražio da predoči tih tisuću šilinga. Ne trepnuvši okom ugledni književnik zavukao je ruku u unutarnji džep, dodirnuo četiri napola svinute novčanice, i pokretom mađioničara izvukao samo jednu. Carinik je nato zatražio da predoči sadržaj svojih džepova. Poput Chaplinova skitnice Kertész je vadio iz džepova rupčić, tramvajski pokaz, džepni nožić, putne pogačice… Unutarnji džep više nije dirao. No carinik je prstom pokazao na džep koji je, posve očito, zaboravio. “I gle što se dogodilo: izvlačim još tri tisuće šilinga. Iznenađen sam, moglo bi se reći.” Zbog toga što nije prijavio tri tisuće šilinga te što nije za njih tražio “izlaznu dozvolu” carinik je zaplijenio novac, a Kertésza poslao natrag vlakom u Budimpeštu. Eto nam ovdje samozvanog “čovjeka katastrofe” i drugih manjih katastrofa.
Da nije bilo Holokausta Kertész bi bio komičar. Ali sudbina mu je namijenila da bude Chaplin iz Buchenwalda, Seinfeld iz Auschwitza, komičar katastrofe. Dijete, filozof, ali i komičar. Nakraju, možda najsnažniji glas protiv Holokausta bio je upravo taj posljednji. Što se tiče poratnih iskustava s Nijemcima Kertész ih zaokružuje ručkom u zapadnonjemačkom veleposlanstvu osamdesetih. Na pozivnici od kartona krilio se njemački orao. “Da to vidi Adolf Hitler“, komentirao je počasni gost.
Tekst je prenet sa portala Novosti.
