Lovac u Vašingtonu

Ako nijeste gledali crno-bijeli film Majkla Kertisa iz 1938. „Anđeli garava lica“, sa Džejmsom Kegnijem u glavnoj roli, za koga nikad nijeste čuli iako je legenda sedme umjetnosti – onda pogledajte. Nadam se da na nekim digitalnim kanalima ili u našoj kinoteci može da se nađe i vidi. Poenta filma je da jedan banalan slučaj može da vam oblikuje čitav život. I da od dva najbolja prijatelja, koji su imali slične predispozicije i snove, kreira dvije sasvim različite sudbine – jednog učini božjim čovjekom, sveštenikom dakle, a drugog, koga igra Kegni, okorjelim kriminalcem. Koji na kraju završava na električnoj stolici. Ubijeđen da je činio prave stvari, ali ipak spreman da se na kraju pokaje i da zbog mlađih naraštaja, kojima je heroj, prije egzekucije pošalje sliku jadne i skrušene kukavice koja moli za oproštaj. Naravno, njegov najbolji drug iz djetinjstva, sveštenik, ubijedi grešnika da na kraju odigra ipak časnu rolu.

Dok sam putovao za Vašington na dodjelu nagrade „Sloboda medija“, razmišljao sam o anđelu garava lica. I slučaju koji je njega učinio autokratom koji zloupotrebljava moć, a mene novinarom koji štiti javni interes upravo od takvih.

Rez.

Penjem se na binu Nacionalnog Pres kluba, ulaz iz 14. ulice, DC, i još uvijek ne znam da li da pročitam govor ili da improvizujem i probam „iz glave“. Prelomi, Mašane, u mozak, kažem sebi i ipak kombinujem. Ispalo je efektno, posebno kada sam na početku rekao da bi i my Mom, da je živa, kada bi me vidjela u takvom društvu i na takvom mjestu, konačno rekla – ipak je nešto ispalo od tebe…

Onda sam se pohvalio znanjem iz istorije medija, citirao Tomasa Džefersona, i napokon prešao na čitanje zapisa:

Hvala mnogo žiriju sa tako impresivnim novinarskim imenima i hvala TLN institutu na hrabrosti i ovom velikom priznanju.

Poznati psihijatar i pisac Viktor Frankl, koji iza sebe ima i iskustvo logoraša iz zloglasnog Aušvica, 1963. je napisao knjigu „Čovjekova potraga za smislom“ koja je bila prodata u, za to vrijeme, nevjerovatnih 3 miliona primjeraka. Na jednom mjestu Frankl piše: „Ne ciljaj na uspjeh – što više ciljaš na njega i činiš ga metom, više ćeš promašiti. Jer uspjeh se, kao i sreća, ne može uhvatiti, on se mora dogoditi… Želim da slušaš što ti savjest nalaže i učini najbolje što možeš. Tada ćeš doživjeti – možda nekada u budućnosti – kako će uspjeh uslijediti jer si zaboravio da razmišljaš o tome”…

Iako mi je supruga, psiholog po obrazovanju, mnogo puta u našem zajedničkom životu ponavljala gotovo istu misao – ali je dugo nijesam razumio. Ili sam bio skeptičan. Dok nijesam pročitao Frankla. Dakle, da ponovim savjet omiljenog psihijatra i voljenog psihologa – što više trčiš za svojom željom ona je sve dalja od tebe. Tek kada je otpustiš od sebe, ona će početi da ti ide u susret.

Ovo veče u kultnom Pres klubu i ova nagrada potvrđuju osnovanost pomenute teorije.

Ovo je bilo o životu, a sad nešto i o novinarstvu.

Nagradu doživljavam kao malu pobjedu pouzdane informacije nad fake news, ova nagrada je takođe pobjeda vladavine prava nad korupcijom i nepotizmom, nagrada je istovremeno pobjeda države nad organizovanim kriminalom, ova nagrada je i trijumf novinarstva u javnom interesu nad trešom i propagandom, ova nagrada je, na kraju, i pobjeda morala nad nemoralom.

Nadam se da iz pomenutog shvatate čemu sam posvetio život, kao i šta su najvažnije teme kojima se decenijama i svakodnevno bavi naša medijska grupa Vijesti.

Hvala svim novinarima, urednicima i zaposlenima Vijesti, hvala saborcima i partnerima, posebno profesoru Peroviću i njegovoj porodici. Bez žrtve svih pomenutih ni moja žrtva ne bi imala smisla ni rezultata.

Last but not least, hvala mojoj ženi i djeci – samo oni znaju koliko je znoja, suza pa čak i krvi položeno za rezultat koji je doveo do ovog trenutka.

Hvala još jednom svima. A bitka za profesionalno i kredibilno novinarstvo se nastavlja…

Rez.

Vraćam se Kertisu i Kegniju. Anđelu garava lica. Da nije bilo njega, ne bi bilo ni ove večeri i priznanja. Ko bi se brinuo u Vašingtonu za dešavanja u nekoj maloj uređenoj i demokratskoj zemlji na Balkanu. Gdje je kompromis mjera svega, demokratija način života a slobodni i odgovorni mediji – nasušna potreba. Da nas anđeo garava lica nije gonio kao životinje, tjerao da budemo najbolji i preživimo nezapamćeni teror njegovih, da nije bilo hiljada prijetećih napisa, stotina poziva na linč, desetina fizičkih napada, više sudskih procesa, da nije bilo skutonoša koji su i prethodnih sedmica pisali Vašingtonu da se ne ogriješi prema anđelu, i dodijeli nagradu njegovom neprijatelju br. 1 – da nije bilo svega pomenutog, dosađivali bismo se u malenom Montenegru, Švajcarskoj na Balkanu, tragajući za smislom. A Frankl kaže da su za taj smisao bitne samo tri stvari: posao (koji volite), ljubav (koju osjećate) i patnja. Ne sama po sebi, jer bi to bio mazohizam, već patnja koju vam nametnu životne okolnosti. Bio to logor ili najljepši zatvor na svijetu – vi donosite odluku. Da odbranite principe i čast čak i u najtežim uslovima ili da se na ovaj ili onaj način predate. Ili prodate.

Eto. Nadam se da mi čitaoci neće zamjeriti što sam nakon 500-600 ispisanih tekstova ovaj posvetio svojoj misiji, porodici, prijateljima i Vijestima. Trudio sam se ipak da ne budem potpuno ličan i da pošaljem i neke poruke za sve njih. Nadam se da će razumjeti i oprostiti.

Hvala unaprijed.

Tekst je prenet sa portala Vijesti.