Bekimu Sejranoviću

Piše: Edvin Kanka Ćudić

Sva mi je sreća svijeta kad kažem da sam Brčak, a pri tome mi sagovornici odgovore: Misliš, iz grada Bekima Sejranovića? Doskora su me podsjećali na to da dolazim iz grada Lepe Brene, Ede Maajke i Vesne Pisarović. Ne smeta mi ni to. Drago mi je. To su ambasadori moga grada. Međutim, kada im kažem da sam odrastao u istoj ulici gdje i Bekim, Hanka Vajzović i Rizah Štetić, tek onda nastane oduševljenje.

OBEĆALI SU…

Grad na Savi sve do Bekima Sejranovića nije vidio književnika koji je izašao izvan njegovih granica. Mjesto ni u književnosti nije bilo interesantno. Ni više, ni manje, jedna rečenica u “Tvrđavi” Meše Selimovića i priča “Otmjeni prosjak” Alije Nametka. Pisao je Bekim o Brčkom i Rijeci, kao Ivo Andrić o Travniku i Višegradu. Punio je knjižare i sajmove Sarajeva, Beograda i Zagreba. Na svakom je isticao da dolazi iz regionalnog središta Posavine.

Velika promocija za mjesto koje toga nije svjesno. Sjećao se Kantardžića česme i Kolobare, mjesta gdje je odrastao. Dolazio u Jazzwu, družio se sa Cepom, Mrtvim i Žagom. Jednom prilikom upitao sam: “Je li istina ono što Bekim o vama piše u svojim romanima?”. Cepa mi je iskreno odgovorio: “Ne, naši nadimci su mu kao imena za dobre likove poslužili. Sve ostalo je bila laž”. Da su se družili na Savi, vozali brodicom, da su ih ujedali prokleti komarci, a onda se uz logorsku vatru na Ficibajru družili, to ni ovaj konobar nije mogao poreći.

Kad je Bekim umro, rodni grad je umuknuo. Niko se od političara, umjetnika ili javnih intelektualaca nije posebno potrudio da iskaže poštovanje prema ovom umjetniku. Ukopali su ga u njemu nepoznatoj Tuzli, ne u rodnom gradu. Gradonačelniku je trebalo sedam dana da porodici uputi telegram sućuti. Neki nisu ni znali ko je Bekim Sejranović. Niko se nije sjetio, osim brčanskog Preporoda. Svjesni situacije u kojoj multietnički grad prebiva, gdje se sve dijeli na troje, a onaj koji govori o trome kao jednome, ne prolazi nigdje, odmah su u Domu kulture organizovali komemoraciju. Najmanje što su mogli učiniti. Sjetiti se svoga pisca. Odati počast velikanu. Imalo je Brčko i drugih književnika, popularnijeg do sada nije bilo. I kad je trebao napuniti pedeset godina, niko se osim aktivista ovog društva, tog datuma nije sjetio. Na Trgu mladih dijelili su straničnike sa citatima ovog književnika koji su bili prilagođeni slijepim i slabovidnim osobama. Tu večer prigodnim sadržajem sjetili su se prerano preminulog umjetnika. Obrazovali su građane, sjećali se opusa.

Predlagao sam više puta brčanskim nevladinim organizacijama da pokrenu Dane Bekima Sejranovića. Nije prošlo. Prešao sam na nešto skromnije. Govorio sam im da dodjeljuju nagradu po imenu ovog umjetnika. Ni to ne može. Nekima se to ne sviđa. Ne vide se u tome. Na kraju sam zamolio da na zidu rodne kuće postave spomen-ploču. Oklijevali su. Govorili su da je porušena. Fotografisao sam ju. Predočio sam dokaz svojim Brčacima. Obećali su da će se potruditi da postave tu simboličnu oznaku. Ja se tome nadam. Živi bili, pa vidjeli.

NEMOGUĆA MISIJA

Postojala je priča i o bisti. Da će biti u Zanatskom centru. Tu je pisac provodio vrijeme. Žičana bista završila je u kafani. Dobar i vrijedan uradak. No, privatna inicijativa, ali ne i priča grada. Sad se priča o platou. Opet u središtu zanatlija. Vidjet ćemo. O kući kao muzeju ne smijem ni pitati. To je nemoguća misija. Kad to spomenem, Brčaci mi se smiju. Palanka je naša sudbina. Koliko god se trudili od nje pobjeći, u stopu nas prati. Oni zaboravljaju da bi na muzeju i budžet distrikta trljao ruke. Neko bi bio zaposlen u toj ustanovi. Najmanje jedno novo radno mjesto.

Ko je Brčko više promovisao i trajno u knjige zapisao, ako nije Bekim Sejranović? Šta će o historiji grada svjedočiti, ako to neće romani Bekima Sejranovića? Možda se i u bosanskim gudurama rađa Mozart. No, za njega niko neće znati. Za jedan grad veliki čovjek samo se jednom u sto godina rađa. Ako ga ne primijete, a Bekima su drugi prepoznali, bit će veliki gubitak za sve nas.

Zato, u povodu druge godišnjice, sjetimo se Bekima Sejranovića. Kad to njegov grad, Vlada ili Skupština distrikta neće na najdostojniji mogući način učiniti, uradimo to mi, njegovi čitatelji. To je naša dužnost. Možda će mu to biti najveća čast. Ono čemu se svaki umjetnik nada u dubini svoje duše. Da nikada ne bude zaboravljen.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.