Jutarnji: Poduzetnici i vlast su u filmu kurviši i bagra, a radnici ovce za klanje

Piše: Jurica Pavičić, Jutarnji list

Film “Heroji radničke klase” počinje scenom koja se doima kao da je sišla s naslovnica nedavnih srpskih novina. Skupina razbijača s fantomkama ili bez njih upada u stan. Istjeruje iz stana trenutačne stanare. Prestraše ih, stvari im bacaju van, a onda u stan ulazi glavna junakinja filma – Lidija (Jasna Đuričić), savjesna i efikasna pomoćnica velikog građevinskog tajkuna.

Lidija je glavna junakinja “Heroja radničke klase”, filma novosadskog redatelja Miloša Pušića. U njenom slučaju riječ junakinja treba uzeti sa zrnom soli. Jer glavni je lik Pušićeva filma osoba za koju teško da možemo imati simpatija. Odrađuje sve, pa i prljave poslove za čovjeka kojega bi mi u hrvatskoj zvali “kontroverzni poduzetnik”. Provodi deložacije. Vezom i mitom rješava građevinske dozvole.

Stanovi bez dozvole

U javne urede upada preko reda, dok drugi čekaju. Očito mora biti svjesna da njen poslodavac mota i vara ljude te prodaje stanove u zgradama koje (još) nemaju dozvolu. U jednom trenutku čak organizira medijsku travestiju, otvaranje gradilišta koje još ne postoji, otvaranje na koje dovodi TV ekipe te (da, i kod njih to rade) svećenika za blagoslov. Pripravna je sve napraviti za pokroviteljskog gazdu. S njim čak odlazi i u krevet, premda je u braku s mužem koji je niškoristi.

Lidija je, ukratko, mračna princeza balkanske tranzicije. No, kako to već u drami biva, stvari se zakompliciraju. Zakompliciraju se kad, prvo, na gradilištu strada neprijavljeni radnik.

A onda se dogodi još nešto, nećemo vam sve otkriti, iz čega Lidija shvati da je za svog ljubavnika stvarno potrošno meso. To će film odvesti prema zbilja efektnom završnom obratu.

“Heroji radničke klase”, koji su otvorili Subversive Film Festival, jedno su od većih iznenađenja ovogodišnje postjugoslavenske filmske scene. Riječ je o filmu relativno nepoznatog redatelja. Pušić je dosad imao samo dva filma, a posljednji – “Odumiranje”- snimio je 2013. godine. Bio je to svojevrsni ruralni slow-cinema koji je prošao uglavnom nezapaženo. Pušić je dosad bio najpoznatiji kao producent najboljeg srpskog filma posljednjih nekoliko godina, “Mog jutarnjeg smeha” Marka Đorđevića.

“Heroje radničke klase” Pušić je navodno pisao i razvijao još od 2011. godine. Film je padao na natječajima, nastajao izvan sistema i snimljen niskobudžetski. Kad je film bio gotov, na opće je iznenađenje, međutim, uvršten u popratnu Panoramu berlinskog festivala.

To je jedini ex-YU film koji je ove sezone ušao na tako prestižan festival.

Tome je sigurno pripomogao par glavnih glumaca, Jasna Đuričić i Boris Isaković, koji u Pušićevom filmu vidimo prvi put nakon fenomenalnih uloga u “Quo vadis, Aida?” Jasmile Žbanić.

Pritom Isaković ovdje igra potpuno drukčiju ulogu: umjesto okrutnog generalskog alfa-mužjaka glumi dobričinu gubitnika, profesora koji mora vraćati dugove radom na baušteli. Jasna Đuričić zato igra ulogu koja ima sličnosti s Aidom: u kadru je gotovo čitav film, tijekom filma donosi kontroverzne i moralno zazorne odabire, ali je razumijete jer u neku ruku ne može iz svoje kože. S drugom glumicom, Lidija bi bila plošna Zlica od Opaka.

Pubertetska ljutnja

Ako glavna junakinja u film unosi slojevitu zamršenost, takva slojevitost, nažalost, katkad nedostaje filmu kao cjelini. Pušić kao da katkad previše “crta” poantu, kao da drastičnim, grubim potezima nastoji tranzicijski neuspjeh svesti na grubi kroki.

U njegovu filmu, poduzetnici i vlast su naprosto kurviši i bagra. Radnici su ovce za klanje. Mediji, crkva, administracija – svi su svedeni na jednodimenzionalnu karikaturu koja međutim ne teži komici, nego tragici. U neku ruku, Pušićev film možda je i savršeni film za Subversive Festival. Jer umjesto složenije analize, film društvenu nepravdu prikazuje kroz jednostavni, pedagoški, agitpropovski igrokaz. Ima u tom filmu neke borbene, pubertetske ljutnje s kojom se lako poistovjetiti: no, ona ne pomogne uvijek filmu kao takvom.