Sav taj džaz

Piše: Dubravka Bogutovac

Kako napisati ljubavni roman 2021. godine?

To je pitanje kojim se strukturno i sadržajno bavi romaneskni prvijenac Đorđa Matića “Niotkuda s ljubavlju”. U ovome naslovu podjednako je važno i “niotkuda” i “s ljubavlju”, jer “niotkuda” uspostavlja referentni okvir njegove identitetske odrednice – egzila, poznat iz njegovog pjesništva (“Lingua franca”, 2013; “Haarlem Nocturne”, 2016; “Drugi zvuk”, 2021), a “s ljubavlju” referira pak na raskošnu, kompleksnu, slojevitu i aporičnu ljubav ovoga autora prema glazbi i književnosti, upisanu u njegove esejističke knjige (“Tajni život pjesama – hrvatska popularna muzika devedesetih”, 2014; “Tajne veze”, 2017; “Historija i savremenici”, 2018). Međutim, ovdje je riječ o još jednoj ljubavi – nešto težoj od one prema lijepoj književnosti i glazbi. Ljubavi prema ženi, pa još k tome nedostižnoj ženi; ženi-fantomu, ženi koja možda postoji, a možda je plod pripovjedačke mašte. Ta žena zove se Maša Koen i priču o njoj Đorđe Matić u svom romanu odlučuje ispričati metonimijski: kroz priču o muzici koju ona stvara. Matić je poznat kao majstor glazbenih eseja, tako da su sve njegove dosadašnje proze upisane u ovu veliku Prozu; esejistički diskurs u fikcionalni, opisivanje u pripovijedanje, analitičnost u performativnost. Priču o ljubavi on ispisuje kao posvetu priči o glazbi, a priču o ženi pripovijeda kao priču o njenom glasu. Ovaj roman je knjiga potrage – potrage za jednom ženom i potrage za jednom knjigom, jer kako kaže jedan njezin junak: “Ili su pičke ili su knjige, nema treće.” U svome pripovijedanju Matić nerijetko poseže za gnomskim tipom univerzalnog iskaza, pa tako, primjerice, njegov pripovjedač kaže: “Najgori su po pravilu i najduhovitiji. Najbolji najdosadniji.”

Njegov junak igra “ambasadora svoje pripadnosti” koju je gledao samo sa strane, ali ga privlači njen mutni, primitivni misterij – igra ulogu pripadnika naroda kojemu ne pripada običajima ni navikama. Paradoksalno, tek u egzilu po prvi put osjeća u sebi pripadnost. Njegovo temeljno stanje, još od ranog djetinjstva, u njegovim pripovjednim svjedočanstvima je pogubljenost, nepripadnost, stranstvovanje, osjećaj da je vječiti uljez i – jedna riječ poznata iz njegove poezije – stid. Postiđenost je osjećaj koji dijele i Matićev lirski subjekt i Matićev pripovjedač. Posramljenost izdvojenošću, nerazumijevanjem, odijeljenošću i specifičnom vrstom izolativnosti.

Mogli bismo reći da je svojevrsni moto romana “Niotkuda s ljubavlju” sadržan u rečenicama: “Treba govoriti čisto i pravilno. Onako kako osjećaš, možeš i znaš.” Čitav roman potraga je i za tim pročišćenim jezikom kojim bi se posredovala elementarna poruka – vapaj za drugim, za kontaktom, za razumijevanjem i prepoznavanjem.

Estetski najuspjeliji fragmenti romana oni su odlomci u kojima Matić poseže za svojim identitetom glazbenog esejista: glazba je u njegovom romanu kod pamćenja. A “sjećanje, to je Maša Koen.” Pamćenje, sjećanje, Maša Koen i “džaz”, ključne su riječi romana, temelj njegove glazbene fraze, koja nije jazz, nego je džaz – “muzika druge intonacije, drugačije harmonije i nota, nota i ljestvice kojih nema u starčevom ruskom štimu”. Asocijacije koje budi riječ “džaz” ponajbolje su stranice ovog romana – esejistički pasaži posvećeni emociji koju izaziva jedna jedina riječ, džaz, nešto izgubljeno pa pronađeno, pripadno i nepripadno, prepoznato, bogato, raskošno, jedinstveno, originalno i neponovljivo. Dugi i zanimljivi opisi muziciranja fikcionalna su nadgradnja Matićevog dobro poznatog briljantnog esejiziranja o glazbi, toliko dojmljivog u njegovim knjigama muzičkih eseja.

Roman je obogaćen i autoreferencijalnim gestama, pa tako nailazimo na odlomak u kojem se aludira na fotografiju naslovnice njegove knjige glazbenih eseja, ali također i na govor o sebi kao pjesniku: “Poezija, to je ova životna scena u kojoj sam ja i naš nesporazum, između mene i ovih dobrih ljudi bezopasnih, što se pitaju znači li im poezija išta. Evo poezije, makar je nikad ne napisao kako valja.” Roman obiluje poezijom, glazbom i esejiziranjem i pokazuje se u svoj svojoj raskoši kao žanr koji je u stanju obuhvatiti u sebe sve: i žurnalistiku, i ogled, i pjesništvo, i lopovluk i domoljublje. Roman demonstrira bogatstvo intertekstualnosti – tekst je premrežen referencama na druge tekstove, parafrazama i citatima, što je stalno mjesto Matićeve poetike.

I ovaj Matićev tekst govori o Zagrebu, na što su njegovi čitatelji naviknuti, jer Zagreb uvijek iskrsne u njegovoj prozi i poeziji, kao fantom: “Moj je grad ravnodušan prema sjećanju”, priča pripovjedač u priči o sjećanju i pamćenju, niotkuda.

“Je li umjetnost i onda kad je nema nigdje osim u glavi, u svijesti, kad je nitko ne vidi?”, pita se Matićev pripovjedač u ovome romanu, koji jest neka neobična vrsta odgojnog romana o putu umjetnika. Roman postavlja mnoga pitanja. Upitnik mu je čest interpunkcijski znak. U romanu se pjesnik odgaja uz stihove koji imaju muziku – poezija u njemu sazrijeva dok sluša stihove Milana Mladenovića i Darka Rundeka i pita se je li umjetnost samo ona koja je zapisana ili ona koja živi u čovjeku.

Priča je ovo i o stvaranju pjesnika kroz poeziju drugih, o pjesničkoj imaginaciji prije pisanja prve poezije. O transformaciji, o razočaranju u “jednu veliku ideju”, o fantomu slobode, ali iznad svega o ljubavi kao razlogu trajne potrage, razlogu stvaranja, razlogu svih razloga i naposljetku razlogu vraćanja samome sebi, nosivoj riječi romana, onoj kojom se roman zatvara. Povratak je to sličan onom Cesarićevom, jer bi se ljubav možda još mogla i desiti, ali ovaj pripovjedač zatvara svoju priču na napetome mjestu kolebanja između želje za njom i utrnuća u vlastitoj tišini.

Tekst je prenet sa portala Novosti.