Jedinstvo bez bratstva
Piše: Dragan Markovina
Socijalistička Jugoslavija koja je počivala na partizanskoj borbi i na geslu o bratstvu i jedinstvu, koristeći tu parolu toliko da je na kraju ostala bez sadržaja, raspala se u času u kojem je srpski nacionalizam javno iskazao nezadovoljstvo s avnojevskim granicama, ustavom iz 1974. i općenito položajem srpskog naroda u toj zemlji. Ono što se nakon toga događalo, kad su se na istoj platformi udružili SANU, SPC i Savez komunista Srbije i predobro je poznato građanima Sarajeva i Bosne i Hercegovine da bi trebalo daljnju elaboraciju. To naravno ne znači da drugi nacionalizmi nisu postojali, da nisu postali pobjednički u reakciji na sve to i da nisu iskoristili rat da uspostave ideološke monopole u postjugoslavenskim državama, ali to također ne znači da treba ignorirati činjenicu kako je do toga došlo. Niti treba ignorirati razmjere užasa koji su u ime tog nacionalizma počinjeni. Sve ovo pišem, ponajprije tužan što uopće o tome moram pisati, odnosno što sam de facto prisiljen pisati o onome što se upravo događa.
EUFORIČNI NACIONALIZAM I NEARTIKULIRANA BUKA
A događa se novi val srpskog nacionalizma koji je novu energiju dobio u momentu u kojem je dotadašnji zagrebačko-ljubljanski mitropolit Porfirije postao novi čelni čovjek Srpske pravoslavne crkve. I stvari sada otprilike izgledaju tako da, umjesto da živimo normalan život, nakon sveg zla koje se ovdje dogodilo, i bavimo se pandemijom, obnovom ekonomije, novom urbanizacijom gradova ili reafirmacijom kulture kao presudnog faktora za izgradnju modernističkog stanja svijesti, mi se svi na ovim prostorima, htjeli to ili ne, moramo baviti zaglušujućom bukom koja dolazi iz istih izvora. S tom razlikom što su SPC, akademija i mas-mediji postojani, a na mjesto Slobodana Miloševića i njegove partije došli su Aleksandar Vučić i Milorad Dodik sa svojim partijama. Metaforički govoreći, tu buku koja je prekjučer bila u Crnoj Gori, jučer u centru Beograda, a sutra će već naći novi povod i mjesto da se artikulira, vjerovatno u Donjoj Gradini ili negdje drugdje, jednostavno je nemoguće ne čuti. Iz prostog razloga što nije moguće mirno piti kavu i prepuštati se neobaveznom razgovoru dok se oko vas širi euforični nacionalizam i neartikulirana buka.
Ovu sedmicu smo tako, točnije 15. rujna, mogli ispratiti manifestaciju pod nazivom Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, na kojoj su se ispred megalomanski kičastog spomenika Stefanu Nemanji na istom poslu našli Vučić, Dodik i Porfirije. Taj posao zazivanja jedinstva i obrane navodno ugroženog naroda koji mora spriječiti da mu se ponove ustaški zločini, svodi se isključivo na novo bildanje srpskog nacionalizma, na aktivno rastakanje Bosne i Hercegovine i na suštinsko odbijanje da se iskustvo devedesetih koje je mnogo aktualnije od onoga iz četrdesetih godina uopće prihvati i da se s njime suoči. Kompletna politička, institucionalno-intelektualna i duhovna scena u Srbiji jednostavno odbija vidjeti do čega je dovelo stvaranje takve atmosfere i što je u ime obrane od te zamišljene ugroženosti počinjeno. A na kraju krajeva i u kojoj se duhovnoj, socijalnoj i materijalnoj situaciji nakon svega našla Srbija. Sve to iz ove perspektive zapravo ne postoji, nego tek ustaški zločini iz Drugog svjetskog rata. Koji jesu bili i monstruozni i nezamislivi i počinjeni s idejom o genocidu nad Srbima, ali i nad Židovima i Romima, no i uz veliki otpor partizanske Hrvatske, što je također činjenica koju se u čitavoj priči ne spominje.
PUT KA NESTANKU
Stoga je ponajprije tužno, potom zabrinjavajuće, a na koncu i suludo da nas se svih skupa, nakon svega, vraća na početak. Kao da su ćirilica, srpski nacionalni simboli ili čitav narod ugroženi. Gdje i od koga? U Bosni i Hercegovini, u kojoj postoji čitav entitet, ekskluzivno nacionalistički, nastao na genocidu i etničkom čišćenju, u kojem na ulazu u svako mjesto visi nacionalna zastava i u zemlji u kojoj je ćirilica službeno pismo istaknuto na svim javnim pločama, dokumentima i novčanicama, svakako nisu. U Crnoj Gori, u kojoj je SPC sastavio Vladu još manje, a u Srbiji ponajmanje. U suštinskom smislu, jedina zemlja na ovim prostorima u kojoj Srbi doista jesu u položaju naroda koji je doživio egzodus i na putu je ka skoro potpunom nestanku, jeste Hrvatska. Što opet ima uzroke koje se ne želi vidjeti, niti se iz tog iskustva tragedije tih ljudi želi išta naučiti.
Jednostavna istina je da su na ovim prostorima mahom ugroženi isključivo ljudi i njihova egzistencija, zbog čega i masovno odlaze odavde i bilo bi divno dočekati dan u kojem će parolu o jedinstvu nacije opet zamijeniti ona o bratstvu naroda i jedinstvu radničke klase.
Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.