Rajngla

Piše: Tatjana Sikima

Kiša je lila, ambrelo odnio vjetar.

Ušla si mokra, crni rubac skinula.

Ruke o fertun otrla.

Na varenku mi mirisala.

Mila, moja mila!

Zdjekcu mi dala, u njoj je tek pomužena.

Topla, topla.

– De, diko moja!

Prrrr, šakabako, prrr… ja sam pjevušila.

I tako se svilo djetinjstvo.

– Udrobće ti baba kruva, na, kušaj bar zerićku! Oš da ti utrajbam mićko jaja i šekera?

– Neću, neću – branila sam se.

A ti si me mazila očima, onim svojim plavim prkosima.

– Bako, oči ti ko rajngla!

Al si se smijala.

Gledam u te bijele špeke.

Kuva se ošep.

Miriše prednja soba.

U čokančiću rakija, za pramđeda Ljubana. Divanjkaju nešto. On i đed Pero. Od Sutjeske do Jasenovčana, po bijela svijeta.

Skinula si šnalu i niz ramena je slećela sijeda ti kosa.

U kiku si je ondak na vr glave jope uplela.

– Oš i ti vakočka, da ti baba uplete?

Pa si mi kosu toplim prstima mrsila, mrsila.

Mirišu, mirišu šljive, vruće.

Po rajngli se slila milina.

– Ća, ća! – niz sokak su, doveče, zvonili praporci s Ratkovih kola.

Konji, vrani, razigrani.

I naša rajngla, neđe u mraku, sade, u crnom šumarku, razlupana.