Zanimaju li Grlića Radmana Stolac i ljudi u njemu?

Piše: Dragan Markovina

Što više boravim u Mostaru i iznova se suživljavam s tužnom nemogućnošću da bosanskohercegovačko društvo nadiđe ratne i nacionalne traume i konačno se počne baviti s onim ovdje i sada, ali i životom u budućnosti, sve sam uvjereniji kako bi svi razumni ljudi jednostavno trebali raditi sve što je u njihovoj moći da se oko bilo kakvih problema razgovara razumom, a ne emocijama. Jer kad se razgovara emocijama, a ne razumom, onda se istinski može razumjeti i prihvatiti samo vlastita pozicija. A kad se ne prihvaća pozicija drugoga, nužno se ide u sukob koji ne može donijeti ništa dobroga.

ZASTRAŠUJUĆA KOLIČINA LJUDSKE BESRAMNOSTI

Postoje, međutim, situacije koje je jednostavno nemoguće prešutjeti, a jedna od takvih je nedavni posjet hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana Stocu. On se, naime, u Stocu ukazao da bi obilježio ono što je zajednički imenovao kao bleiburške žrtve, što samo po sebi ne bi bio toliki problem da usput nije izgovorio čitav niz gluposti, kao da je gostovao u Bujici i da nije na funkciji ministra vanjskih poslova, odnosno u diplomaciji u kojoj su odmjerenost i govor utemeljeni na činjenicama osnova zanata. No, čak je i to što je zvučao kao agitpropovac ekstremističke desnice, a ne kao ministar vanjskih poslova zemlje utemeljene na Narodnooslobodilačkoj borbi, pa je tako u ubijenima vidio isključivo nevine žrtve, žene u narodnim nošnjama i civile i općenito kontinuiranu represiju prema Hrvatima do 1990. godine, iako je kraj sebe imao živog Dragana Čovića koji ga svojom biografijom demantira te, unatoč tome što svi statistički pokazatelji, od demografskih, preko obrazovnih, stambenih, urbanističkih i ekonomskih jasno pokazuju da Hrvati nisu nikad imali toliki demografski rast i rast životnog standarda kao u socijalističkoj Jugoslaviji, nije toliko nepodnošljivo problematično kao ono što je na kraju dodao. Ali i kao ono što je propustio dodati.

Hrvatski ministar vanjskih poslova je potom dodao kako se Stolac uspio obraniti od velikosrpskog osvajanja tog prostora ‘92, nimalo suptilno ukazujući da je ‘92. bila nastavak ‘45, da bi onda tu stao. Ništa se po Grliću Radmanu bitno nije dogodilo u Stocu nakon ‘92. Ovolika količina, prije svega, ljudske besramnosti, koja je puno bitnija od političke, zastrašujuća je. Što je dodatno naglašeno činjenicom da je za povod posjeta uzeto obilježavanje civilnih žrtava rata. To što je politika vođena od stranke čiji je član i inspirirana od čovjeka koji je vodio tu stranku, a danas je pretvoren u neupitnog velikana izlivenog u spomenički mit, sravnila sa zemljom stolačku čaršiju i odvela tamošnje Bošnjake u logore, za Grlića Radmana se nije dogodilo i nije vrijedno spomena. Osim što je to ljudski i moralno nepodnošljivo, činjenica da dođe u Stolac kao ministar vanjskih poslova Hrvatske, kaže sve što je rekao i ovo prešuti, ukazuje na to da ga uopće nije briga za sredinu u koju je došao, za ljude u njoj i njihov zajednički život. Jer da jeste, makar bi kurtoazno, pa i u celofanu spomenuo i ‘93. i odnos prema drugima.

ISKLJUČIVO MRŽNJA

Istina je da partizanski pokret ima mrlju poslijeratnih osvetničkih ubojstava i da socijalistička vlast nije napravila ništa da se s tim suoči. Također je istina da su ‘45. ubijani i nevini ljudi bez suđenja, ali su ubijeni i oni koji bi na svakom sudu bili osuđeni kao ratni zločinci. To, međutim, ne mijenja karakter Drugog svjetskog rata, niti utječe na činjenicu da je antifašistički pokret bio jedini ispravan izbor u to doba. Međutim, ono što je HVO napravio u Stocu ‘93, bilo je puno gore. Ti ljudi su bili jednostavno građani Stoca koji su otjerani u logore isključivo zbog vlastite nacionalne pripadnosti, jednako kao što je čaršija srušena isključivo iz mržnje. Nikakvog tu nije bilo osvetničkog zločina, nego planskog etničkog čišćenja.
Što me na koncu dovodi do posljednjeg. Hrvati u Bosni i Hercegovini danas se istinski boje za svoju budućnost i ravnopravnost u vlastitoj zemlji i postoji dovoljno argumenata da se taj strah razumije. Tim je nevjerovatnija činjenica da njihovo političko vodstvo nikako ne uspijeva povezati to da bi imali puno više razumijevanja za te strahove i stvorili zdraviju atmosferu u društvu i na političkoj sceni kad bi konačno izrekli ono čega su i sami svjesni. Da je ta Herceg-Bosna bila pakao za njihove sugrađane Bošnjake.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.