Zašto se UEFA pravi luda?

Piše: Dragan Markovina

Kad je nedavno Crvena zvezda igrala jednu od većih europskih utakmica u postratnom periodu, protiv velikog Milana, dan poslije u beogradskoj javnosti su svi pričali o odličnoj utakmici, i obećavajućem rezultatu od 2:2 pred uzvrat. Druga tema dana bio je izbor novog patrijarha Srpske pravoslavne crkve koji se odvijao istog dana, ali nitko nije niti registrirao, a još manje smatrao problematičnim to što su na tribinama Marakane navijači Crvene zvezde, koji su usput tamo bili protiv propisa, službeno kao predstavnici kluba, na nacionalnoj osnovi vrijeđali igrače Milana, Zlatana Ibrahimovića i Antu Rebića. Ta vijest se počela provlačiti kroz medije tek nekoliko dana kasnije, kad se saznalo da UEFA otvara istragu o čitavom slučaju koji je ovog tjedna okončan tako što je Crvena zvezda kažnjena na način da dvije sljedeće europske utakmice mora igrati bez gledatelja, uz iznimku djece do 14 godina i obavezu da na teren istrči s porukom protiv rasizma u nogometu. Uz značajnu novčanu kaznu.

Ovakvih UEFA kazni protiv ovdašnjih klubova smo se nagledali posljednjih desetljeća i nikako se ne mogu oteti dojmu da se radi o svojevrsnoj farsi. Ili se europski činovnici u UEFA prave ludi ili je sistem toliko neinventivan da jednostavno ne može ubaciti novu varijablu. Potpuno slično, kao što su se Švicarci prije desetak godina našli u čudu kad je netko od naših iseljenika izgradio kuću bez građevinske dozvole, što je bilo toliko nezamislivo, da jednostavno nisu imali zakonsku odredbu koja tretira tu činjenicu, UEFA sve poruke mržnje pokušava podvesti pod rasizam. Koji s ovom pričom nema nikakve veze, budući da je riječ o tipičnoj mržnji na nacionalnoj osnovi, posve uobičajenoj na ovim prostorima i dodatno problematičnoj s obzirom na užasavajuću ratnu stvarnost u kojoj se razvila do savršenstva. Ona je, štoviše, ovdje toliko normalizirana, da je gotovo nitko više i ne primjećuje. Stoga bi barem ubuduće UEFA, želi li ostati ozbiljna institucija, trebala razmisliti o promjeni natpisa koje kažnjeni klubovi moraju nositi, jer bi ih jedino to suštinski zaboljelo.

No, ova priča nas vraća na osamdesete i početak kraja. U tom čudnom desetljeću naglog umjetničkog, političkog i društvenog oslobođenja, druga strana medalje, koja je na kraju bila pobjednička, predstavljala je uspon nacionalizma. Koji je ponajprije legaliziran na stadionima, a potom u akademijama i na mitinzima te na koncu u ratnim događajima i poratnim sporazumima. Na isti način na koji se UEFA danas pravi luda, tada su se i državne strukture pravile lude na sve ono što se uzvikivalo na stadionima. A bila je riječ o neskrivenoj međunacionalnoj mržnji i podršci kolaboracionistima iz Drugog svjetskog rata. Štoviše, već od samog početka očita je veza između političkih inicijativa i kasnije stranaka te navijačkih skupina koje upravo osamdesetih formaliziraju svoje djelovanje. Gotovo je dirljivo koliko dugo su svemu tome odolijevale navijačke skupine iz Bosne i Hercegovine, o čemu možemo saznati iz odlične knjige Richarda Millsa “Nogomet i politika u Jugoslaviji: sport, nacionalizam i država”, koja je prošle godine objavljena u Hrvatskoj. I kako su tada poslužili kao glasnogovornici novog doba, potom kao ratnici, a iza rata kao oni koji odrađuju poslove za nacionalističke stranke, do te mjere da im se tepalo kako su njihovi sukobi označili početak rata, organizirani navijači su s vremenom prestali biti tek pasivni izvršioci naloga u tom odnosu s politikom i počeli igrati i aktivnu ulogu. Što znači da ih je danas nemoguće do kraja kontrolirati.

Odatle su i ušli na Marakanu, iako se igralo bez gledatelja, odatle i država mora upotrijebiti sve resurse da se barem djelomično s njima obračuna kao u Srbiji zadnjih dana, odatle je i Hajduk svojevremeno u jeku referendumske kampanje za zabranu ćirilice u Vukovaru istrčao na splitski derbi s Dinamom noseći transparent podrške toj ideji, odatle to da oni i dalje mogu raditi što žele bez ikakvih stvarnih posljedica, kao u Mostaru prilikom svakog derbija, obilježavanja godišnjice oslobođenja grada od fašizma ili neki dan za vrijeme prosvjeda protiv užasnog policijskog nasilja nad momkom.

Ukratko, politika ih je uporno koristila kao pogonsko gorivo, ali je činjenica, koju možda mnogi ne razumiju, da ćemo se nacionalizma konačno riješiti tek kad on iščezne sa stadiona. A to se neće dogoditi ignoriranjem i normalizacijom poruka koje se tamo izvikuju, nego sustavnom demontažom nacionalističke stvarnosti. Ovako su oni tek pravi megafon politike koja zbog raznih obzira i diplomatskih obaveza jednostavno ne smije do kraja izreći ono što misli.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.