Izbori u Zagrebu mogli su biti u Sarajevu

Piše: Dragan Markovina

Smrću Milana Bandića, ionako prijelomni lokalni izbori u Zagrebu sada će definitivno postati prekretnički. Jer, tko god da na njima pobijedi, apsolutni favorit Tomislav Tomašević, koji jedini nudi radikalni raskid s političkom praksom bandićizma, ili neki od kandidata suštinskog kontinuiteta, stvari će se morati mijenjati, u najmanju ruku zbog toga što nitko od njih jednostavno ne može tek tako naslijediti Bandića koji je doslovno o svemu odlučivao. No, nije namjera ovog teksta baviti se s njihovim izgledima i politikama, nego s nečim drugim što se tiče Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Naime, i potpuno anonimni kandidat HDZ-a Davor Filipović, kojem su naglo skočile akcije posljednjih dana, ali radi sve da ih umanji suludim obećanjima, kao i Tomislav Tomašević vuku porijeklo iz Bosne i Hercegovine. Sam Filipović je čak rođeni Sarajlija, koji je kao dijete od osam godina otišao u očito trajno izbjeglištvo, dok su Tomaševićevi iz bosanske Posavine. Nije, naravno, nikakav problem da se ljudi sele u potrazi za boljim životom, no kada ih na to natjera rat, čovjek se mora upitati jesu li stvari mogle završiti drukčije, na način da se njih dvojica nađu u utrci za gradonačelnika Sarajeva umjesto Zagreba. Posebno u svjetlu činjenice da je u “Pressingu” na N1 televiziji Filipović gostovao kod Ilije Jandrića, još jednog čovjeka kojega je rat trajno izmjestio iz Sarajeva. Sljedeća zanimljivost vezana uz ovu dvojicu kandidata je njihov potpuno drukčiji politički put u odnosu na najbliže članove obitelji. Tako je Tomaševićev otac pravaš, a stric Ivo Tomašević je tajnik vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Puljića, dok je stric Davora Filipovića esdepeovac Karlo Filipović, nekadašnji predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine.

Ovako posložene činjenice zapravo nas tjeraju da zastanemo i razmislimo oko nekih stvari. Prva je da je rat bio grozan i raselio je, pa i trajno unesrećio mnoge ljude. Što znači da je zadnja stvar koja je danas potrebna bilo kakva glorifikacija rata, a prva saniranje njegovih posljedica. Potom, činjenica da su čak i ljudi iz najuže obitelji ideološki na sasvim različitim pozicijama ne znači da ne mogu normalno komunicirati i tražiti sličnosti umjesto razlika. Znam da sve ovo izgleda kao banalnost i otkrivanje tople vode, no stanje konstantne napetosti unutar Bosne i Hercegovine oko svega vezanog uz politiku i rat jednostavno nas tjera da se vratimo bazičnom i zaključimo kako smo svi samo ljudi s pravom na vlastite izbore, pa i političke i da nam prije i poslije svega valja živjeti zajedno, što je jednostavno nemoguće u atmosferi konstantne napetosti i neprihvaćanja bilo kakvog dijaloga ili eventualnog popuštanja u vezi s političkim ciljevima. Zadnji put kada smo tu nepopustljivost gledali na djelu, zemlja je završila u krvavom ratu, sa čitavim nizom zločina i demografskih gubitaka.

A, evo još jedne banalnosti, jedino pravo bogatstvo zemlje su uvijek ljudi. I kada iz neke zemlje odu stotine hiljada ljudi koji vlastita znanja i talente razviju negdje drugdje, to je puno veći gubitak od ponekog uzmaka oko političkih ciljeva. Ono što je najžalosnije od svega jeste to da nitko od tzv. nacionalnih lidera to ne vidi, ili ako vidi, ne iskazuje nikakvu uznemirenost tom činjenicom. U nekakvoj idealiziranoj viziji svijeta, koja je nekad bila moguća, Filipović i Tomašević bi se u jednoj civiliziranoj kampanji natjecali za mjesto gradonačelnika Sarajeva i nikome ne bi padalo na pamet da bilo koga od njih pita koje su nacionalnosti, gdje su bili u ratu i bilo što drugo, izuzev onoga što se izravno odnosi na način na koji vide grad i njegov budući razvoj te kvalitetu života ljudi u njemu. Dok god budemo barem napominjali da je i takav svijet moguć, nikada neće biti potpuno suspendirana mogućnost da ga i doživimo.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.