Ideološki obračuni na IMDb-u

Piše: Dragan Markovina

U povijest suvremenog čovječanstva, mimo ratova iz devedesetih godina i sportskih uspjeha, Srbi i Hrvati su se upisali zahvaljujući bizarnoj činjenici da su uspjeli nacionalizmom motivirane sukobe ubaciti na dotad nezamisliva mjesta. Jedno od njih su teniski turniri, zbog čega skoro svake godine na Australian Openu policija mora razdvajati zaraćene navijačke skupine. Nevjerovatna je ta spremnost ljudi koji su čak rođeni Australci da se fizički obračunavaju na teniskim susretima zbog mitoloških narativa iz iseljeničkih klubova. No, dok se ta neobična navika još i može tretirati kao dio primitivnog i bizarnog folklora, činjenica da su ovdašnji nacionalisti uspjeli natjerati vodeću filmsku platformu IMDb da ukine mogućnost ocjenjivanja filma “Dara iz Jasenovca”, nije više samo bizarna nego i tužna.

OPRAVDAVANJE JEDNOG GENOCIDA DRUGIM

Priča, naravno ne počinje od njih, kao što ni ratovi nisu počeli od običnog svijeta, nego od politike i nacionalističkih intelektualaca. Srbija je, što se čak niti ne skriva, odlučila značajnom količinom novaca i svom mogućom infrastrukturnom podrškom financirati film Predraga Gage Antonijevića, pod naslovom “Dara iz Jasenovca”, kako bi svijetu ispričala vlastitu istinu o tome kako su Srbi uvijek bili žrtve. Da se konačno ne lažemo, jednako kao i ogromna produkcija serija i filmova koje se odnose na teme iz Prvog svjetskog rata, čitava priča služi da se nekako prebrišu zločini i politike iz devedesetih godina. Zanimljivo je to uvjerenje da će priča o tome kako je nad Srbima napravljen genocid u Jasenovcu, a jeste, jednako kao i prema Židovima i Romima, učiniti da se prestane razgovarati o genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici i svim masovnim grobnicama koje su u ime srpske nacionalističke politike posijane diljem Bosne i Hercegovine i Kosova. Još je gora ideja da se jedan genocid ide opravdavati drugim koji, k tome, nema apsolutno nikakve veze s ovim što se dogodilo u posljednjem ratu u BiH.

Ove dvije ideje su primarno amoralne, ali je uvjerenje kako je moguće državno sponzoriranim spektaklom djelovati na javno mnijenje u svijetu, pa čak i na međunarodnu politiku u današnjim okolnostima naprosto smiješno. Štoviše, dodatno je zabavan način na koji je mimo normalne procedure i uz kršenje svih propisa taj film poguran da bude kandidat Srbije za Oscar. Na koncu, kad je Jan Weissberg, filmski kritičar ozbiljnog Varietyja, pogledao film i sasjekao ga kao prozirnu i lošu propagandu, uopće ne niječući užasavajuću stvarnost Jasenovca, to je za posljedicu imalo da ga se proglasi za hrvatskog plaćenika, dovevši do spomenutog nadmetanja oko glasanja na platformi.

Puno toga o našim društvima govori ovaj slučaj, koji ima elemente komičnoga, ali je prije svega tužan. Zašto je tužan? Pa iz jednostavnog razloga jer koristi bolnu temu i jedan užasavajući sistematski zločin za političke obračune i skupljanje nekih pluseva u međunarodnoj javnosti, što je prije svega ponižavajuće prema toj temi i prema ljudima koji su umoreni u jasenovačkom logoru smrti. I inače je svakom razumnom čovjeku jasno da iza zaklinjanja u žrtve na ovim prostorima u pravilu ne stoji nikakva empatija, nego pogonsko gorivo nacionalizma. No, čitava saga oko pamfletističkog filma ukazuje na jednu puno bitniju stvar, a to je da su komunisti odavno uveli, danas nažalost mahom napušten, ispravan princip da se svatko treba obračunati s vlastitim nacionalizmom i njegovim posljedicama, a ne s tuđim.

MRTVA TRKA

S te strane je pitanje Jasenovca i nasljeđa ustaške države, kada govorimo o Drugom svjetskom ratu, zapravo pitanje Hrvatske i njenog društva. Pri čemu se društvo puno bolje suočava od državne politike, za što je najbolje uzeti primjer odličnog filma “Dnevnik Diane Budisavljević” s jedne strane i uporno odbijanje Hrvatske radiotelevizije da konačno emitira vlastitu iscrpnu seriju o NDH koju je snimio Hrvoje Klasić. Srbiji pak u centru Beograda stoji zastrašujući logor Staro Sajmište u kojem je umorena gotovo kompletna židovska zajednica tog grada, a da na tom mjestu ne postoji memorijalni centar i o njemu snimljen je tek film Gorana Paskaljevića “Kad svane dan”, po scenariju Filipa Davida, koji ne samo što nije dobio ovoliku pažnju države kao film od strateškog interesa nego je gotovo pa prešućen.

Što se pak tiče suočavanja sa zločinima iz devedesetih, tu državne politike i Srbije i Hrvatske vode mrtvu trku u prešućivanju i falsificiranju stvarnosti i to, nažalost, nezavisno od toga koja je opcija na vlasti. A dok je stanje takvo, nećemo se odmaknuti dalje od obračuna oko nepogledanog filma.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.