Zašto još ne znamo kad će se ljudi cijepiti?

Piše: Dragan Markovina

Nakon točno deset mjeseci od kada se pojavila kao nešto bitnija novinska vijest i tek petnaestak dana manje od kada je definitivno promijenila život u čitavoj Europi, pa tako i u Bosni i Hercegovini, pandemiji se konačno počeo nazirati kraj. Prva cjepiva su odobrena, uskoro bi trebalo i ono koje se kolokvijalno naziva oksfordskim, diljem svijeta počelo je masovno cijepljenje stanovništva i, po prognozama većine znanstvenika, do ljeta bi se moglo zaustaviti pandemiju, a u najgorem slučaju do jeseni, ukoliko se procijepi dovoljan broj ljudi. To će, naravno, ovisiti o dostupnosti i količinama cjepiva s jedne strane, o sposobnosti država da organiziraju masovno cijepljenje stanovništva te o volji građana da se cijepe. Dok se ozbiljne zemlje pomalo počinju baviti isključivo trećim pitanjem, budući da su prva dva uglavnom riješena ili postoje ozbiljne naznake da će uskoro biti, s Bosnom i Hercegovinom situacija je poražavajuća.

Bez obzira na to što su susjedne Srbija i Hrvatske cijepile tek simbolički broj ljudi i u relativno sporom ritmu će nastaviti procjepljivanje u sljedeći mjesec, tamo postoji jasan plan. U Hrvatskoj je, unatoč opravdanom nezadovoljstvu javnosti oko toga što je program cijepljenja tek donesen, taj plan bitno transparentniji, budući da građani znaju koliko se doza kojih vrsta cjepiva naručilo i zapravo ključna nepoznanica ostaje ona na koju država i ne može utjecati. Naime, kako je uvjerljivo najveća količina naručena od AstraZenece i Oxforda, preostaje tek čekati na odobrenje tog cjepiva nakon čega će se stvari ubrzati. S druge strane, Srbija i dalje napeto osluškuje izjave Aleksandra Vučića, koji je preuzeo cijeli sistem, a koji govori o tome kako će građani moći birati između zapadnih, kineskih i ruskih cjepiva, što doista izgleda neozbiljno i nedorečeno, ali je ipak sasvim izvjesno kako će sva ta cjepiva uskoro doći u Srbiju i kampanja cijepljenja će se ubrzati. S Bosnom i Hercegovinom, ukoliko ne računamo političke najave o izvjesnoj količini cjepiva koju će Srbija poslati RS-u, stvar stoji u mjestu.

Građani još ne znaju niti na koja se cjepiva računa, niti koje su količine naručene, još manje kada će cjepiva stići u zemlju i kada će se ljudi početi cijepiti, s tim da ljudi koji imaju neke informacije navode tek treći ili četvrti mjesec kao one u kojima bi čitav proces mogao započeti. Ako to stvarno bude tako, posljedice će biti poražavajuće. Jednako na polju zdravstva, kao i na polju gospodarstva. Zemlja je doživjela veliki broj preminulih, dugo je bila potpuno zatvorena, građani Bosne i Hercegovine još ne mogu praktično nigdje slobodno otputovati, nezaposlenost je naglo porasla, a ako s tolikim zakašnjenjem krene u cijepljenje, ostat će dodatno i znatno duže izolirana, kako od prvih susjeda, tako i od ostatka svijeta, uz posljedice koje je gotovo nemoguće precijeniti. Čime opet dolazimo do pitanja što je zapravo država i do odgovora koji ogromna većina ljudi očito nije spremna čuti.

Državu u sadržajnom smislu ne čine ni simboli, ni zastave, ni tradicija, koliko god ih se ne može zanemariti, nego u prvom redu njena sposobnost da bude servis građana. Odnosno da ih pravno, zdravstveno i socijalno zaštiti. Stoga, koliko god pogubno bilo, a naravno jeste, plansko opstruiranje svih institucija bitnih za kulturno, pravno i intelektualno nasljeđe zemlje, kao što su ANUBiH, Zemaljski i Historijski muzej ili Umjetnička galerija, ne bi li nacionalisti do kraja obesmislili Bosnu i Hercegovinu kao državu, takvo djelovanje ne ugrožava fizičku egzistenciju ljudi. Kad se pak takva vrsta pristupa zajedničkim problemima prenese na polje zdravlja, dobijemo ozbiljnu katastrofu koja postaje nepovratna, zbog čega je apsolutno nejasno zašto odgovorni ne pokazuju interes da sve drugo stave sa strane i ubrzaju ovaj proces, a još je manje jasno kako to da nema snažnog pritiska građana i javnosti prema njima da se pokrenu u tom smjeru?

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.