Politika, Oscar i Jasenovac

Piše: Dragan Markovina

Ako smo se nečega na ovim prostorima u 20. stoljeću nagledali, to su bili sustavni i monstruozni zločini, i to još od pomalo zaboravljenih Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, preko još uvijek živog i politički zapaljivog Drugog svjetskog rata pa sve do ratova devedesetih koji nam i dalje presudno obilježavaju život i svakodnevicu. Kad je pak vrijeme izravnih zločina prošlo, pojavio se očiti nedostatak što želje, što sposobnosti da se s njima suočimo, bilo da smo pripadali nekoj zajednici u ime kojih su počinjeni, bilo da smo dio zajednice koja ih je pretrpjela. Kako je nemogućnost društvenog suočavanja s prošlošću u pravilu praćena političkom instrumentalizacijom iste, došli smo u situaciju u kojoj je sad već postala uhodana praksa da državne politike sjećanja služe isključivo za skupljanje političkih bodova, kako u unutrašnjoj, tako i u vanjskoj politici, pri čemu u pravilu pate solidarnost, umjetnost ili znanost.

Sve ovo pišem povodom očito političke odluke da film Predraga Gage Antonijevića “Dara iz Jasenovca” bude kandidat Srbije za Oscar, mimo svih odredbi i pravila ustanovljenih da bi neki film uopće mogao ući u konkurenciju. Ovdje čak uopće nije bitno je li ovaj film bolji od ostalih filmova koji su ušli u konkurenciju, poput Golubovićevog “Oca” u sjajnoj izvedbi Gorana Bogdana, budući da kvaliteta filmova uopće nije tematizirana. Činjenica da je “Dara iz Jasenovca” nominirana za Oscar bez da je uopće ušla u kina, što se može tumačiti isključivo kao politička odluka, jednaka je onoj da se poništi odluka komisije o otkupu inače sjajne Goldsteinove knjige o Jasenovcu za biblioteke u Srbiji. Što nas dovodi do politizacije odnosa prema ozbiljnoj traumi, što Jasenovac nesumnjivo jeste.
Naime, u moru ovdašnjih zločina, ustaški logor smrti u Jasenovcu doista drži primat i baš zbog toga zaslužuje da se prema toj temi odnosimo odgovorno i daleko od politizacije. Nema potrebe da ovdje navodimo kako su još jugoslavenske vlasti iz potrebe za ratnim reparacijama manipulirale s brojkom od 700 tisuća ubijenih, pa kako je Franjo Tuđman u svojim “Bespućima povijesne zbiljnosti” bio prvi koji je značajno umanjio broj žrtava, što je do potpunog etičkog poraza dovedeno sa saborskom komisijom koja je logorsku stvarnost predstavila skoro kao poželjnu, jer je većini čitatelja to ionako poznato. Ono što je u čitavoj priči dodatno nerazumljivo je činjenica da postoje ljudi u vrhu politike u Srbiji koji doista vjeruju da je moguće državno sponzoriranim spektaklima i filmovima utjecati na ozbiljnu međunarodnu javnost i da takav odnos prema filmu generalno može, bilo konkretnom filmu, bilo “našoj stvari” na ijedan način pomoći.
Opet, po strani od svega toga, Jasenovac kao tema jeste nešto s čim se primarno hrvatsko društvo mora suočiti, na način na koji je nedavnim dokumentarnim filmom, između ostalog, napravila Dana Budisavljević, kao što su Vukovar i Srebrenica teme koje bi primarno trebale biti teme suočavanja u Srbiji. Dok je, međutim, putem “Dezertera” Živojina Žike Pavlovića suočavanje s užasom koji je počinjen Vukovaru barem načeto, tema Srebrenice u filmskom i umjetničkom smislu, pogotovo na način da to bude državni projekt, zapravo ne postoji. Na kraju krajeva, s kandidaturom za Oscar ili bez nje, s još jednim filmom o toj temi koji bi mogao snimiti Lordan Zafranović, čiji je projekt nauštrb Antonijevićevog stopiran, da bi sada dobio sredstva Filmskog centra Srbije, s nekim trećim filmom ili bez ičega navedenog, stvarnost tog logora i ustaške države bit će jednako strašna i o njoj će svatko tko to želi znati biti dovoljno informiran. Dok pak ne dosegnemo zrelost da kao društva i države istinski ne stanemo iza filmova, znanosti i umjetnosti koja će se suočavati s onim što je u naše ime napravljeno, nećemo imati šanse iskoračiti niti iz Drugog svjetskog rata, niti iz devedesetih.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.