Čemu bojkot služi kad uz to i ne radi

Piše: Muharem Bazdulj

Ima tako tih ljudi čije ime ili prezime se “otmu” pa postanu zajednička imenica. Kad god, maltene bilo gdje u svijetu, neko između dvije kriške hljeba stavi nešto suhomesnato, malo sira ili šta već, nazvaće to po davnom engleskom plemiću. A opet kad neko u nečem demonstrativno ne želi da učestvuje, pozvaće se, često i ne znajući, na kapetana Charlesa Cunninghama Boycotta (1832 – 1897) čije je djelovanje u Irskoj u pretposljednjoj deceniji 19. vijeka učinilo da njegovo prezime uđe u mnoštvo svjetskih jezika kao zajednička imenica ili glagol. Svaki bojkot, svako bojkotovanje, etimološki potiče od dotičnog gospodina. Kad su u junu ove godine u Srbiji održavani opšti parlamentarni izbori, jedan dio opozicije odlučio ih je bojkotovati. Kad je ovih dana formirana Vlada u Srbiji, u koju su ušle praktično sve parlamentarne stranke izuzev poneke manjinske, pa se ispostavilo da u Srbiji više nema parlamentarne opozicije, neki su to proglasili “pobjedom bojkota”. Teško je, međutim, to tako gledati. Međunarodna zajednica, primjera radi, ničim nije dala do znanja da je izbore smatrala problematičnim, kao ni da novu vlada smatra nelegitimnom, pa je u tom smislu svaka ideja o tobožnjem trijumfu bojkota prilično nategnuta.

Potpuna odsutnost ikakve strategije

Znamo već da zemlje zapadnog Balkana u mnogo čemu funkcionišu kao spojene posude. Nije trebalo dugo čekati da se ideja o bojkotu pojavi i u bh. kontekstu. U skorašnjem intervjuu Milorad Dodik je najavio kako se “Hrvati spremaju na bojkot izbora za dvije godine” dodavši da ih on u tome razumije. Iako je bliskost Dodika i Dragana Čovića opšte mjesto već godinama, ovo je možda najočigledniji primjer dosad da Dodik preciznije i direktnije artikuliše ono što se kod HDZ-a BiH eventualno tek razmatra ili priprema u tajnosti. U jednom skorašnjem intervjuu Žarko Puhovski je izvrsno portretirao Čovića: “Što se tiče Čovića, on je bio nekad član UJDI-ja, danas je član HDZ-a, što je već dosta interesantno. S druge strane, on je čovjek koji inzistira na svojoj naobrazbi, na tomu da je on profesor doktor, počasni doktor Zagrebačkog sveučilišta i tako dalje, koji se zna pristojno postaviti u nekim raspravama, ali koji dijeli s Izetbegovićem potpunu odsutnost ikakve strategije. On sebe smatra, dijelom i s pravom, s obzirom na političku situaciju, predvodnikom hrvatske komponente u Bosni i Hercegovini. Ali ideja o tomu što bi bilo s tom komponentom; hoće li on recimo doista diobu BiH u tri federalne jedinice kad su već tri naroda, što se može do neke mjere braniti iako ima neugodnih političkih implikacija; kakav je zapravo njegov stav spram Herceg-Bosne, to je nešto što se naprosto ne može dokučiti. (…) on ima samo jednu osobinu koja je istovremeno u ovom trenutku možda pozitivna, no slijedi iz nedostatka strategije, a to je da kod njega veoma rijetko čujete radikalne teze. On je čovjek koji će uvijek reći: Da, vi znate kako hrvatski narod kao narod koji je malobrojan teško podnosi ovu situaciju s Izbornim zakonom, ali ja sam posljednji koji bi iz toga izvodio konsekvencije odbijanja suradnje, ili takvo nešto. Dakle, on ima taj bojažljivi pristup, što je u ovom trenutku po mome sudu relativno pozitivno zato što ne dolijeva ulje na vatru, premda ju baš ni ne gasi”.

Sasvim u skladu sa “bojažljivim pristupom” o kojem govori Puhovski, sam Čović (još uvijek) ne govori o bojkotu, mada je prilično očigledno da strepi pred mogućnošću da se na izbore za dvije godine ide sa istim izbornim zakonom koji je sada na snazi. Naime, ako bude tako, ne samo da je izvjesno da će Željko Komšić, ako se kandiduje, što je prilično logično očekivati, ponovo ući u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine nego je i vrlo moguće da partije koje same sebe nazivaju probosanskim naprave kalkulaciju sa vlastitim kantonalnim izbornim listama tako da učine da HDZBiH ne može da kontroliše Dom naroda Federacije BiH. U tom smislu bi bojktot valjda trebalo da bude prijetnja koja bi morala da navede SDA da pristane na HDZ-ove zahtjeve o novom izbornom zakonu. Ipak, po svemu sudeći, ovo je prijetnja iz prazne puške jer zapravo tim bojkotom HDZBiH teško da bi nešto posebno postigao.

Samo u Hrvatskoj

Naime, osim u Republici Hrvatskoj, izbor Željka Komšića niko ni de facto ni de iure ne osporava. Stoga je teško očekivati da će međunarodna zajednica imati problem ako se naredni izbori održe po istom izbornom zakonu, naročito što je u kontekstu pandemije nerealno očekivati da će promjena Izbornog zakona doći na dnevni red na vrijeme. Ako HDZBiH ne izađe ne izbore, ono što je samo moguće, u praksi će biti izvjesno: Dom naroda Federacije BiH biće formiran tako da ga HDZBiH neće kontrolisati. I ne samo to, i nove kantonalne vlasti će se formirati bez HDZ-a BiH. Kao i u doba Alijanse za promjene, nije baš utemeljeno misliti da bi međunarodna zajednica te i takve vlasti smatrala nelegitimnim. S druge strane, Čović i HDZBiH uvijek mogu reći da je Dodikova izjava plod nekog nesporazuma te da oni neće zaista ići u bojkot. Ako stvar nije čisti “probni balon”, onda je to varijanta “ako prođe, prođe”. A opet, dosta je očigledno da neće moći da prođe. Što je opet ilustracija toga da HDZBiH baš i nije u poziciji iz koje može da ucjenjuje.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.