Friedrich Nietzsche: Revolucija stila
Piše: Muharem Bazdulj
U uzoritoj “Historiji zapadne filozofije” Bertrand Russel će reći: “Iako profesor, Nietzsche je bio pre literarni nego akademski filozof”. Literarna priroda Nietzscheovog djela vidljiva je i iz činjenice (koja ga uz još mnogo šta povezuje sa Schopenhauerom) da veći broj njegovih sljedbenika pripada piscima nego filozofima, a nije zanemarljiva ni inspirativna vrijednost njegovog životnog puta. Mannov “Doktor Faustus” je tek jedan od primjera.
Bez sistema
Takođe, upravo je Nietzsche bio taj koji je definitivno literarizirao filozofiju. Pojave poput Baudrillarda, Ciorana, Derride ili Bataillea nezamislive su bez Nietzscheove ostavštine. Isto tako, za pisce-filozofe kakvi su Camus ili Krleža Nietzsche je osnovni uzor. On je valjda prvi – nakon u to vrijeme marginaliziranog Kierkegaarda kojeg je hendikepirao i mali danski jezik – koji je stvorio veliku filozofiju bez sistema.
U svojoj knjizi “Iznevjerene oporuke” Milan Kundera je možda ponajbolje sažeo opis revolucionarnosti Nietzscheova stila: “U šest knjiga koje znače njegovu zrelost (Zora, Ljudsko isuviše ljudsko, Vesela znanost, S onu stranu dobra i zla, O genealogiji morala, Sumrak bogova) Nietzsche nastavlja, razvija, razrađuje, dovršava samo jedan isti kompozicijski arhetip. Načela: elementarno jedinstvo knjige je poglavlje; njegova duljina može iznositi jednu ili više stranica; poglavlja se, bez iznimke, sastoje od jednog jedinog odlomka; uvijek su označena brojem; u ‘Ljudskom isuviše ljudskom’ i ‘Veseloj znanosti’ uz brojeve imaju i naslov. Stanovit broj poglavlja čine dio knjige, a stanovit broj dijelova knjigu”.
Poetika
Kundera – što je vidljivo iz citiranog pasusa – zahvalan je Nietzscheu iz literarnih razloga. On se u svom djelu povremeno dotakne i Nietzscheove filozofije (najbolji je primjer vjerovatno tema vječnog vraćanja u “Nepodnošljivoj lakoći postojanja”), no zato je dobar dio poetike cjelokupnog Kunderinog djela, pa čak i djela njegovih neposrednih prethodnika i uzora, baziran na Nietzscheovoj stilskoj revoluciji. Nietzsche je književnosti dvadesetog stoljeća podario način da izbjegne najkritikovanije konvencije devetnaestovjekovnog stila.
Nietzsche je učinio mogućim knjige poput Andrićevih “Znakova pored puta”, Krležine mladalačke knjige “Mnogo pa ništa”, cjelokupno Cioranovo djelo, mnoge stranice Czeslawa Milosza, esejistiku Waltera Benjamina, autobiografije poput Malrauxovih “Antimemoara” ili Sartreovih “Riječi” te more interžanrovskih ostvarenja koja po mnogima čine jedan od najvažnijih ogranaka moderne književnosti.
Isto tako, nezamjenjiv je Nietzscheov udio u profanaciji, dedivinizaciji filozofije, ukidanju privilegovanih tema o kojima se može filozofirati. Kao u antičko vrijeme nakon Nietzschea jedan filozof filozofira doslovce o svemu. Baudrillard i Žižek, među ostalim, Nietzscheovi su potomci. Pišući o Kafki kao paradigmi velikog pisca, Borges će reći: “Njegovo djelo preinačuje naš pojam o prošlosti, kao što će preinačiti i budućnost”. Ovo preinačivanje počinje, naravno, predvidivo već od predsokratovaca, no takođe se dotiče i nekih na prvi pogled neočekivanih autora i navika.
Aforizmi
Procvat aforizma u dvadesetom stoljeću (od Stanislawa Jerzey Leca do Vlade Bulatovića Viba) može se donekle pripisati i Nietzscheu kao i navada objavljivanja antologija citata. Poučan je i primjer Oscara Wildea. U naše vrijeme najprodavanija Wildeova djela su zbirke citata izvađene uglavnom iz njegovih drama. Postničeovsko čitanje Wildea i njegove drame gleda kao konvenciju, dok bit predstavljaju epigrami i aforizmi koji se provlače kroz labirint drame i bivaju govoreni kroz usta dramatis personae jer su ovi nužno zlo.
Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.
