Pola vijeka Pod Goricom

Piše: Muharem Bazdulj

Te 1971. godine fudbalska reprezentacija Jugoslavije odigrala je ukupno osam zvaničnih utakmica: tri u gostima i pet na domaćem terenu. Gostovanja su bila u Istočnoj Njemačkoj (Leipzig), Mađarskoj (Budimpešta) te Brazilu (Rio de Janeiro), dok su utakmice na domaćem terenu igrane u Splitu (pobjeda 2:0 protiv Holandije), Novom Sadu (poraz 0:1 od Rumunije), Sarajevu (pobjeda 4:0 protiv Meksika), Beogradu (remi 0:0 protiv Istočne Njemačke) te u Titogradu (remi 0:0 protiv Luksemburga). Pred desetak hiljada gledalaca, uz suđenje turskog arbitra Mozafera Sarvana, za Jugoslaviju su meč započeli Dujković, Rajković, Stepanović, Pavlović, Paunović, Holcer, Petković, Oblak, Bukal, Aćimović i Bjeković; selektor je bio Vujadin Boškov. Selektor Luksemburga bio je Ernst Melchior, a u njegovom timu su igrali: Moes, Hoffmann, Kollwelter, Flenghi, Hoffmann, Krecke, Hoffmann, Dusier, Braun, Philipp i Kirchens. Za trojicu Hoffmanna i družinu uzeti bod na stadionu Pod Goricom protiv moćne Jugoslavije tog 27. oktobra 1971. bio je veliki uspjeh.

Reprezentacija koje više nema

Nepunih pola vijeka kasnije, tačnije, 48 godina i 352 dana, na isti stadion ponovo dolazi fudbalska reprezentacija Luksemburga. Protivnik joj nije fudbalska reprezentacija Jugoslavije, koje svakako više nema. Takođe, stadion je isti i grad je isti, ali se ne zove isto. Onomad je staro ime grada odjekivalo u imenu stadiona, a sada to ime stadiona zvuči skoro pleonastično. Protivnik joj je reprezentacija Crne Gore, čiji selektor je Faruk Hadžibegić, posljednji kapiten posljednjeg jugoslovenskog nacionalnog tima, onaj koji je poslije Dragana Stojkovića i Dragoljuba Brnovića promašio posljednji penal u onoj mitskoj utakmici sa Argentinom, utakmici za koju neki i danas tvrde da bi promijenila historiju da je završila drukčije. Prema kladioničarskim kvotama, Crna Gora je na toj utakmici veliki favorit. Tog 13. oktobra 2020. spočetka se čini da će sve ići kako se i očekuje. Nakon terenske inicijative, golom Igora Ivanovića u 34. minuti, Crna Gora je povela sa 1:0. Očekuje se da će se prednost, ako ne do kraja prvog, a ono u drugom poluvremenu zasigurno povećati. Fudbal, međutim, i jeste toliko popularan dijelom i zbog svoje potpune nepredvidivosti. Samo osam minuta poslije vodstva Crne Gore, Luksemburg je izjednačio. Strijelac gola za Luksemburg bio je Edvin Muratović. U drugom poluvremenu Crna Gora žestoko napada želeći pobjedu po svaku cijenu. Selektor Hadžibegić pravi nekoliko pažljivih strateških izmjena. I dok se završetak bliži i sve je izvjesniji remi na kraju, gol postiže – Luksemburg. Strijelcu je ime Danel Sinani. Minuta je osamdeset šesta. Njemački sudija Stegemann produžava meč za šest minuta, Crna Gora sve karte baca u napad, ali uzalud. Višak tenzije je jedino donio to da dvojica crnogorskih i jedan luksemburški fudbaler dobiju crvene kartone.
Prije nepunih pola vijeka, jedanaestorica fudbalera s germanskim prezimenima na stadionu Pod Goricom nisu postigli nijedan zgoditak. Prije desetak dana, međutim, za Luksemburg su golove postigla dva fudbalera sa tipičnim luksemburškim prezimenima: Muratović i Sinani. Edvin Muratović je i rođen u Luksemburgu 1997. godine. Pošto je crnogorskog porijekla, čak je i igrao za crnogorsku reprezentaciju za mlađe selekcije. Ipak, kad je dobio poziv seniorske reprezentacije Luksemburga, odazvao se. Tako je kao izabranik svoje domovine zabio gol timu svoje pradomovine.

Priča o Danelu Sinaniju je na izvjestan način još zanimljivija. Muratovićev vršnjak rodio se u Beogradu, a sa roditeljima se kao petogodišnjak preselio u Luksemburg. Iako ima i srpsko i luksemburško državljanstvo, Sinani se takođe odlučio da nastupa za reprezentaciju Luksemburga, možda i ne vjerujući da će uspjeti da “dobaci” do reprezentacije Srbije. Iako te večeri nije postigao gol, svoj doprinos u pobjedi protiv Crne Gore dao je i Aldin Skenderović. Koincidencija je htjela da je i on rođen 1997. godine, a takođe je porijeklom iz Crne Gore, tačnije, iz Bihora. Prije pet godina, dok je još bio junior, ovdašnji mediji su pisali: “Neće proći mnogo vremena kada će Aldin dobiti poziv da nastupa za seniorsku reprezentaciju, a on može nastupati za Luksemburg, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. Za sada, Aldin nije donio definitivnu odluku gdje će nastupati i sve su opcije otvorene”. U međuvremenu smo, eto, saznali kakvu definitivnu odluku je Skenderović donio.

Sportska velesila

Dvije zvanične fudbalske utakmice odigrane na istom stadionu u rasponu od skoro pola vijeka dobra su slika regresije koju je ovaj prostor doživio u tom periodu. I onda i danas, Luksemburg je bio i ostao jedna od najbogatijih evropskih država. Zbog broja stanovnika manjeg od prosječnog evropskog grada srednje veličine, Luksemburg nije ni tada ni sada mogao biti sportska velesila, ali mogao je svim svojim stanovnicima osigurati život dostojan čovjeka. Jugoslavija je bila manje razvijena, ali je bila u usponu. I bila je sportska velesila. Iz nje su ljudi odlazili na “privremeni rad u inostranstvo”, ali ne s ciljem da im djeca tamo odrastaju, nego da bi im život u domovini bio ugodniji. Zemlja se raspala u krvavom ratu, ali ljudi su masovno odlazili čak i iz onih njenih dijelova koje rat nije ozbiljno dotakao. I otud danas zapadnobalkanskih prezimena ima svuda, pa i u nacionalnom fudbalskom timu Luksemburga.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.